Prolaze dani...Sat otkucava...Onima koji prate zaplet koji je produkovala kriza koja trese čovječanstvo (nesumnjivo najveća još od sovjetskog obaranja južnokorejskog putničkog aviona iznad Sahalina 1983.) složili bi se lako da ovih dana izgleda kao da sat otkucava i brže nego što se to zaista događa. Već više od mjesec dana događaji se smjenjuju takvom brzinom da se veće i uglednije redakcije, ukoliko zaista žele ispratiti potrebe javnosti, moraju u informisanju osloniti na sirove redakcijske vijesti i kratke izvještaje koje objavljuju na za tu svrhu otvorenim blogovima. Sve to se plasira neobrađeno i gotovo bez ikakve uredničke intervencije.
Količina Informacija koja se objavljuje najupečatljivije govori o obimu ovog tektonskog poremećaja koji je (nekako iznenada) poremetio odnose u Svijetu, stabilnost istog (a pogotovu Evrope), te kao takav zatekao Svijet nespremnim. Zabrinutost koju posljedice ovog događaja stvaraju potpuno je potisnula trajuću globalnu eknomsku krizu u drugi plan.
Ako je ekonomska kriza među građanima Evrope produkovala osjećaj neizvjesnosti ili čak nesigurnosti, najnovija globalna politička kriza (po prvi put nakon Hladnog rata), polako ali sigurno, raspiruje (gotovo zaboravljeno) osjećanje straha. Straha od velikog rata.
Takav rat u Evropi danas (i srećom) malo ko još smatra vjerovatnim, no teško je ne primijetiti da sa tom mogućnosti danas špekulišu i oni najotimističniji. Koliko god to bilo ko želio - mogućnost rata (pa čak i u bliskoj budućnosti) niko više ne može priuštiti da olako odbaci ili isključi. Da ništa drugo, to je najbolji dokaz da od ruske okupacije Krima živimo u jednom novom ambijentu. Novom Svijetu...
Svijet kakav smo znali prestao je da postoji u petak 28.02. 2014. Sa prvim ruskim tenkom koji je napustio bazu crnomorske flote i uputio se na ulice Simferopolja i Sevastopolja, jedna era postala je dio istorije, a pred očima nam je otpočela jedna druga. Svijet više nikada neće biti isti. Ono što je važilo do 28. 02., već od 01. 03. se preispituje i više nužno neće važiti.
Rusija (pod autokratskim liderstvom njenog predsjednika Putina) bacila je rukavicu u lice Svijetu koji je izgradila Zapadna civilizacija i pravilima koja je za taj Svijet ista decenijama (ako ne i vjekovima) utvrđivala.
Ovakav izazov (a posebno demonstrirana drskost i arogancija ruske strane) iznenadio je na samo obične građane, već i lidere Zapadnog svijeta. Nakon početnog šoka koji je trajao prvih 15 dana (dok je planeta s nevjericom posmatrala kako ruske jedinice zauzimaju jedan po jedan od 193 objekta ukrajinske vojske i paralelno s tim u sjenci svog oružja organizuju referendum stanovništva na okupiranoj oblasti), sada smo već u fazi kada su političke elite Zapada već svjesne da se trebaju pripremati za vrijeme koje dolazi, a u kom će Rusija predstavljati suparnika (možda i neprijatelja), no svakako ne više partnera.
Posljedica te procjene i odluke jeste podjednako ubrzana potreba da zapadni saveznici ne samo iskažu i demonstriraju jedinstvo, već da pred izbor stave i sve one države koje su sa manje ili više entuzijazma (voljno ili ne) bile u orbiti tog Zapadnog svijeta ili težile da se tu nađu. Svi narodi Evrope su najednom lišeni mogućnosti da uspostavljaju tješnje veze sa Moskvom, a možda čak i toga da vode blagonaklonu politiku prema Rusiji.
Izbor nekima pada lakše, nekima teže, no u vremenu pred nama svi će ga morati napraviti. Gotovo izvjesna ruska intervencija i u ostatku Ukrajine, sasvim sigurno će takvo određivanje učiniti ne samo neumitnim, već ga i ubrzati.
Za sada, poltički vrh Crne Gore, sugestijama drugih ili vlastitim promišljanjem, reklo bi se da je tu neminovnost prepoznao.
Šta su motivi ljudi iz vrha, mogli bi špekulisati, no, to je definitivno činjenica i ona je svakako pozitivna. Sasvim sigurno će ista biti vrjednovana od strane vodećih zemalja Zapada i u njenom svjetlu i svijetlu budućih koraka biće tretirana i Crna Gora. Ono što brine jeste javno mnjenje u Crnoj Gori kod kog se u visokom procentu, sada i otvoreno, mogu uočiti kulminacije antiZapadnih raspoloženja, omamljenost i euforija činom ruske agresije, te čak u dijelu stanovništva i pojava rasta militantnog ispoljavanja te naklonosti.
Ovo raspoloženje nije viđeno još od dana raspada ex YU 1991., a dolazi od istih onih slojeva društva kod kojih je i tada uočeno. Najalarmantnije je što su takva raspoloženja vidna i u uređivačkoj politici najuglednijih elektronskih i štapanih medija u Crnoj Gori. Na sceni je čak moguće posmatrati zapanjujući paradoks da se sa istih medija sa kojih se promoviše NATO, ujedno opravdava agresija Rusije, afirmišu izjave marginalnih osoba sa Zapada (uglavnom evroskeptika i ultraljevičara), te defamira novo rukovodstvo Ukrajine i negira pravo ukrajinskog naroda da se brani.
Ova praksa je uzela maha posebno nakon pripojenja Krima Rusiji (koje ne priznaje gotovo čitav Svijet), ali za sada politički vrh Crne Gore ne reaguje. Makar tamo đe bi to mogao i trebao, a to su državni mediji. Sličnu uređivačku politiku provodi i najveći opozicioni TV medij "Vijesti" iako je isti, zanimljivo, osnovan američkim kapitalom.
Čak upada u oči da je mnogo kvalitetnije i balansiranije izvještavanje moguće primijetiti kod srpskog RTV B 92 (koji radi u uslovima proruske histerije srpskog društva) nego li kod crnogorskih medija...
Koliko će ovakvo stanje (s puno paradoksa) trajati, ostaje da se vidi, no svakako polarizacija crnogorskog društva na liniji Zapad - Rusija, već se dešava. Potiho, ali sve intenzivnije.
Takvo društvo (ispresijecano decenijama brojnim antagonizmima i starim ranama) ide u susret novom izazovu...Onom koji se zapravo nalazi vjekovima u njegovom samom temelju. Izazovu najozbiljnijem od svih... Sat otkucava...
Količina Informacija koja se objavljuje najupečatljivije govori o obimu ovog tektonskog poremećaja koji je (nekako iznenada) poremetio odnose u Svijetu, stabilnost istog (a pogotovu Evrope), te kao takav zatekao Svijet nespremnim. Zabrinutost koju posljedice ovog događaja stvaraju potpuno je potisnula trajuću globalnu eknomsku krizu u drugi plan.
Ako je ekonomska kriza među građanima Evrope produkovala osjećaj neizvjesnosti ili čak nesigurnosti, najnovija globalna politička kriza (po prvi put nakon Hladnog rata), polako ali sigurno, raspiruje (gotovo zaboravljeno) osjećanje straha. Straha od velikog rata.
Takav rat u Evropi danas (i srećom) malo ko još smatra vjerovatnim, no teško je ne primijetiti da sa tom mogućnosti danas špekulišu i oni najotimističniji. Koliko god to bilo ko želio - mogućnost rata (pa čak i u bliskoj budućnosti) niko više ne može priuštiti da olako odbaci ili isključi. Da ništa drugo, to je najbolji dokaz da od ruske okupacije Krima živimo u jednom novom ambijentu. Novom Svijetu...
Svijet kakav smo znali prestao je da postoji u petak 28.02. 2014. Sa prvim ruskim tenkom koji je napustio bazu crnomorske flote i uputio se na ulice Simferopolja i Sevastopolja, jedna era postala je dio istorije, a pred očima nam je otpočela jedna druga. Svijet više nikada neće biti isti. Ono što je važilo do 28. 02., već od 01. 03. se preispituje i više nužno neće važiti.
Rusija (pod autokratskim liderstvom njenog predsjednika Putina) bacila je rukavicu u lice Svijetu koji je izgradila Zapadna civilizacija i pravilima koja je za taj Svijet ista decenijama (ako ne i vjekovima) utvrđivala.
Ovakav izazov (a posebno demonstrirana drskost i arogancija ruske strane) iznenadio je na samo obične građane, već i lidere Zapadnog svijeta. Nakon početnog šoka koji je trajao prvih 15 dana (dok je planeta s nevjericom posmatrala kako ruske jedinice zauzimaju jedan po jedan od 193 objekta ukrajinske vojske i paralelno s tim u sjenci svog oružja organizuju referendum stanovništva na okupiranoj oblasti), sada smo već u fazi kada su političke elite Zapada već svjesne da se trebaju pripremati za vrijeme koje dolazi, a u kom će Rusija predstavljati suparnika (možda i neprijatelja), no svakako ne više partnera.
Posljedica te procjene i odluke jeste podjednako ubrzana potreba da zapadni saveznici ne samo iskažu i demonstriraju jedinstvo, već da pred izbor stave i sve one države koje su sa manje ili više entuzijazma (voljno ili ne) bile u orbiti tog Zapadnog svijeta ili težile da se tu nađu. Svi narodi Evrope su najednom lišeni mogućnosti da uspostavljaju tješnje veze sa Moskvom, a možda čak i toga da vode blagonaklonu politiku prema Rusiji.
Izbor nekima pada lakše, nekima teže, no u vremenu pred nama svi će ga morati napraviti. Gotovo izvjesna ruska intervencija i u ostatku Ukrajine, sasvim sigurno će takvo određivanje učiniti ne samo neumitnim, već ga i ubrzati.
Za sada, poltički vrh Crne Gore, sugestijama drugih ili vlastitim promišljanjem, reklo bi se da je tu neminovnost prepoznao.
Šta su motivi ljudi iz vrha, mogli bi špekulisati, no, to je definitivno činjenica i ona je svakako pozitivna. Sasvim sigurno će ista biti vrjednovana od strane vodećih zemalja Zapada i u njenom svjetlu i svijetlu budućih koraka biće tretirana i Crna Gora. Ono što brine jeste javno mnjenje u Crnoj Gori kod kog se u visokom procentu, sada i otvoreno, mogu uočiti kulminacije antiZapadnih raspoloženja, omamljenost i euforija činom ruske agresije, te čak u dijelu stanovništva i pojava rasta militantnog ispoljavanja te naklonosti.
Ovo raspoloženje nije viđeno još od dana raspada ex YU 1991., a dolazi od istih onih slojeva društva kod kojih je i tada uočeno. Najalarmantnije je što su takva raspoloženja vidna i u uređivačkoj politici najuglednijih elektronskih i štapanih medija u Crnoj Gori. Na sceni je čak moguće posmatrati zapanjujući paradoks da se sa istih medija sa kojih se promoviše NATO, ujedno opravdava agresija Rusije, afirmišu izjave marginalnih osoba sa Zapada (uglavnom evroskeptika i ultraljevičara), te defamira novo rukovodstvo Ukrajine i negira pravo ukrajinskog naroda da se brani.
Ova praksa je uzela maha posebno nakon pripojenja Krima Rusiji (koje ne priznaje gotovo čitav Svijet), ali za sada politički vrh Crne Gore ne reaguje. Makar tamo đe bi to mogao i trebao, a to su državni mediji. Sličnu uređivačku politiku provodi i najveći opozicioni TV medij "Vijesti" iako je isti, zanimljivo, osnovan američkim kapitalom.
Čak upada u oči da je mnogo kvalitetnije i balansiranije izvještavanje moguće primijetiti kod srpskog RTV B 92 (koji radi u uslovima proruske histerije srpskog društva) nego li kod crnogorskih medija...
Koliko će ovakvo stanje (s puno paradoksa) trajati, ostaje da se vidi, no svakako polarizacija crnogorskog društva na liniji Zapad - Rusija, već se dešava. Potiho, ali sve intenzivnije.
Takvo društvo (ispresijecano decenijama brojnim antagonizmima i starim ranama) ide u susret novom izazovu...Onom koji se zapravo nalazi vjekovima u njegovom samom temelju. Izazovu najozbiljnijem od svih... Sat otkucava...
No comments:
Post a Comment