Upućeniji u aktuelnu krizu Zapad-Rusija bez mnogo napora razumiju i prepoznaju da je situacija u Ukrajini, ne samo nevjerovatno podudarna sa onim što smo mi imali i što imamo u CG i ex YU već je, po meni, zloslutna najava onog što tek predstoji Crnoj Gori. Za godinu, dvije, 5, 10 ili 20 (nebitno), od onog što se sada tamo dogodi zavisiće i sudbina ovog dijela Balkana...
Ruski predsjednik Putin, očigledno namjeran već godinama unazad, nije više u mogućnosti (ili želji) skrivati od Svijeta svoju opsesivnu namjeru da se časovnik vrati na 1991. tj., latio se posla da prekompoziciju prostora SSSR-a izvrši onako kako on misli da je to trebalo učiniti još te davne godine.
Ako je njegovo činjenje ranijih godina u Bjelorusiji, Moldaviji, Gruziji i po Kavkazu,moglo nekog još i ostaviti u dilemi, na pitanju događaja u Ukrajini nedoumice više nijesu moguće. Tu je đe je s tim što je započeo. Povratak nazad mu objektivno i nije na raspolaganju. A i zašto bi o tome dvoumio? Krenulo mu je dobro (ko Hitleru u svoj vakat na njegovom početku) pa je on sve odlučiniji iza svojih apetita otvoreno i drsko stati.
Kriza se zapravo (za sada) otvorila i vrti oko velikog poluostrva Krim, no samo neznaveni i naivni mogu nasjesti na to da je Putinov cilj Krim, tj., oblast Ukrajine koja ne čini ni 10% njene teritorije, a privrednim resursima učestvuje tek 3% u ekonomiji Ukrajine. Ne, naravno...
U prvoj fazi reastauracije nekakvog "RusoSSSR-a" (kakvog Putin ima na umu) njegova namjera je Rusiju dovesti na rijeku Dnjestar. On zna da svi potrebni preduslovi za to nijesu stvoreni u ovom trenutku, ali ga je razvoj situacije (smjena njegovog štićenika) u Ukrajini potpuno zatekao i primorao da reaguje. Vjerujem da je bio zatečen momentom i brzinom razvoja događaja u podjednakoj mjeri u kojoj je to, rekao bih, bio Zapad. I jedna i druga strana vjerovale su da će pitanje Ukrajine doći na red tek za 5-6 godina. Kad se i jedni i drugi ekonomski i politički konsoliduju i pripreme infrastrukturu da se tim pitanjem pozabave. Svi su znali da će taj dan jednom doći, no nijesu željeli da se to desi sada. Zapad tek pokazuje skromne znake ekonomskog oporavka, a njegova energetska zavisnost od ostatka Svijeta i dalje je visoka. S druge strane Rusija je najmanje 10-15 godina daleko od tačke kada bi bila politički i ekonomski uporediva sa SSSR-om. Naravno, ne govorimo o SSSR-u pred raspad, već o SSSR-u do 1985. Dakle, politički i ekonmski uticaj Rusije (koji dolazi kao posljedica) prisustva u drugim državama Svijeta, neuporediv je sa dometima koje je postigao SSSR u vremenu hladnog rata. U to vrijeme nije postojala tačka zemaljske kugle na kojoj SSSR (sve do kraja '70-ih XX vijeka) nije bio u stanju parirati Zapadu i politički, i ekonmski i svojim vojnim prisustvom.
Danas Rusija nema nijednog relevantnog prijatelja spremnog da uistinu stane uz nju. Bukvalno je sama...
Drugi razlog zašto ni Zapadu ni Rusiji ne odgovara zaoštravanje u ovom trenutku jeste činjenica da će taj sukob (u to nikakve sumnje nema) značajno oslabiti njihovu poziciju prema Kini. I tu prije svega mislim na vidno ograničavanje mogućnosti da joj i jedni i drugi (u slučaju međusobnog ekonmskog i političkog iscrpljivanja) pariraju u Aziji i Africi. Dugoročno, to je za njih pogubno. Ali, Ukrajina (ta Pandorina kutija) već je otvorena. I nikome od njih sada nema nazad. Ljudi koji su ginuli u Ukrajini proteklih dana uvjereni u svoje ideale i koji zaslužuju svako poštovanje za svoju skromnu i plemenitu pobudu da budu slobodni u SVOJOJ ZEMLJI od domaćih izdajnika i lopova, usput su poremitili krhki balans snaga i napravili štetu po međunarodne odnose čije će implikacije trajati decenijama...Ne, nijesam optimista da je sada moguće puno toga učiniti. Evo zašto:
Zapad je već više puta „okretao glavu“na ruski avanturizam (i u Moldaviji, i u Gruziji), što ga je već koštalo krnjenja ugleda u vlastitoj javnosti. A to arogantno demonstriranje sile (koje više priliči srednjem vijeku) nije samo Putinov „modus operandi“, već i njegov svjestan pokušaj da ponižavanjem Zapada za Rusiju pribavi priznanje njenog statusa i legitimaciju njenih interesa. Ukoliko bi Zapad prećutao Ukrajinu, izigrao i ostavio taj narod na cjedilu, čitava struktura Zapada (i EU i NATO i sve druge org.) toliko bi bile diskreditovane, da bi se počele (u procesu koji bi trajao neko vrijeme) urušavati iznutra. Može zvučati pretjerano, no tvrdim da bi to bio početak definitivnog kraja jedinstva među zapadnim saveznicima i zemljama u njihovoj orbiti, te početak kraja Svijeta (a posebno Evrope) kakvog poznajemo.
Ukoliko bi pak Rusija popustila (a tvrdim da je i neki, bilo kakav, kompromis – popuštanje), bio bi to definitivan kraj ne samo aspiracija Rusije da bude globalna sila, već početak unutrašnjeg rastakanja same Ruske Federacije...
Zato očekujem da su pred nama godine izražene nestabilnosti, napetosti, u nekom trenutku gotovo izvjesnog građanskog rata u Ukrajini, pa čak i sa vrlo realnom mogućnosti za rat između dva suparnika u kojima sam govorio. To nužno ne podrazumijeva nuklearni rat. Vjerujem da bi za nuklearnim oružjem bilo koja strana posegnula isključivo u slučaju potpunog kolapsa i uništenja, no podrazumijeva sasvim realnu opasnost od svjesno izazvanih havarija na nuklearnim postrojenjima kojih samo u Ukrajini postoji 15. Radioaktivni oblak iz bilo koje od njih bi bio u stanju (u nekoliko dana) pokriti između 15 i 40% evropskog kontinenta. Sve strane će se dakako truditi da do toga ne dođe, no u slučaju eskalacije sukoba u UE za takav incident dovoljna je grupa dovoljno motivisanih/sluđenih ljudi ne brojnija od one potrebne za otmicu putničkog aviona.
Kad već pomenusmo nuklearno oružje, ukoliko pat pozicija potraje, sasvim je realna mogućnost da ga Ukrajina opet sama razvije. Ima nuklerane elektrane (dakle potrebno gorivo) i ima brojne stručnjake još iz vremena SSSR-a sa kojima bi gotovo preko noći opet postala nuklearna sila. Takođe, ne treba isključiti ni mogućnost da joj Zapad sam pomogne oko razvoja ili čak ustupi dio nuklearnog arsenala.
Podjela Ukrajine ne rješava problem ne samo zbog činjenice da bi se u slučaju takvog kompromisa svi osjećali kao gubitnici (a najviše sami Ukrajinci), već i zbog geostrateškog položaja onog što „ostane“ egzistirati kao Ukrajina. Bio bi to suviše veliki i suviše duboko uvučeni a kipeći čir u trbuhu Rusije, da bi se ona ikada više osjećala prijatno i sigurno.
Po sve uključene jedino uistinu podnošljivo (ne i zadovoljavajuće) rješenje bio bi dogovor Zapada i Rusije da se Ukrajina sačuva, garantuje njen teritorijalni integritet u današnjim granicama i pomogne ZAJEDNIČKIM SNAGAMA Zapada i Rusije njen ekonomski oporavak. Takva Ukrajina bila bi neka vrsta tampon zone, lišena mogućnosti uvezivanja u bilo kakve političke i vojne blokove. Lijepo zvuči, no ta opcija je najmanje realna. Zašto? Zato što je za ekonomsko ozdravljenje Ukrajine potreban ogroman novac, koji niko ne planira dati nečemu van njegove ekonomske i političke sfere uticaja. Osim toga, polarizacija naroda u Ukrajini već je prešla tačku kada je povratak na staro nemoguć. Na takvo rješenje sada bi teže bilo privoljeti one na istoku i jugu, nego one na zapadu zemlje. Takođe, takvo rješenje podrazumijevalo bi dizanje ruskih ruku od ruske paradržave u Moldaviji i trajno odricanje od granice na Dnjestru koju Rusi vide kao minimum svojih prirodnih i istorijskih aspiracija.
Dakle, ponavljam – očekujem da će se situacija u Ukrajini dodatno komplikovati.
E sad dolazimo do druge (paralelne) faze ruskih namjera i ciljeva, a to je – zaštita ruskih interesa širom onih djelova Svijeta gdje je moguće ostvarivati uticaj.
Čak i kada bi se nekako spustile tenzije i/ili ne došlo do eskalacije sukoba Zapad-Rusija, jaz između Zapada i Rusije će se u narednom vremenu značajno povećavati. Obije strane pokušaće se unutar sebe što je moguće više konsolidovati i pročišćavati od onog što vide kao „remetilački faktor“ unutar onog što je već njihov prostor. Nikakvu dilemu nemam da će se Evro-atlantski blok država (koji kolokvijalno zovemo Zapad, iako smo i sami unutar njegovog prostora) sve više pokušavati oslobađati ruskog novca (sa kojim dolazi i politički uticaj), a posebno će predmetom pažnje biti one snage koje bi se stavljale u funkciju promocije političkih i ekonomskih interesa Rusije. Iz toga nije teško zaključiti što predstoji Crnoj Gori.
Ovdje se zapravo već decenijama (gotovo poslovično) ne razumije Zapad, i ljudi se za preferenciju njemu pokušavaju animirati potpuno sporednim i marginalnim razlozima. Takva politika (kao i uopšte nacionalna, državna i ekonomska politika CG) potpuno je kratkovida i na duži rok može proizvesti samo osjećaj prevarenosti kod onih koje je animirala ili pokušala animirati za taj put. U Crnoj Gori (čak možda izraženije nego u Srbiji) postoji određena iracionalna naklonost značajnog dijela stanovništva (još je nejasno da li i većine) prema Rusiji. Demonstracija bahatosti autoritarnog poretka, militarizma, i izopačenog sistema vrijednosti koji promoviše DANAŠNJA Rusija, u Crnoj Gori (militantnom, autokratskom i društvu sazdanom na istim vrijednostima ko Rusija) – naravno da nailaze na plodno tlo.
Iz tog razloga, situacija u Ukrajini sa zaprepašćujućim nivom podudarnosti, ne samo da je zanimljiva Crnoj Gori/njenim građanima, već je (tvrdim, a mnogi će se ovog možda sjetiti jednog dana) – najava onog što predstoji u Crnoj Gori.
U kojoj mjeri će se Rusija miješati u unutrašnje prilike u CG? To niko tačno ne može pretpostaviti, ali ukoliko su pravila igre prekršena (a i Rusija i Zapad se slažu da jesu) onda ta pravila više nikog ne obavezuju, i sigurno je da će se Rusija preko Crne Gore i Srbije truditi da što više poremeti stabilnost ovog područja kako bi tako podrivala unutrašnju stabilnost Balkana kao prostora unutar sfere interesa Zapada.
Šta je konkretno ono što očekujem? Očekuem da će Rusija započeti finansiranje svih onih snaga u CG koje mogu podrivati tu stabilnost. Mnogo drskije nastupe eksponenata proruske politike, mogućnost povremenih prevrata, građanske sukobe, dalje ekonomsko propadanje i siromašenje stanovništva.
Da li će to Zapad dozvoliti? Ako se u startu ne raščisti sa tim snagama, pitanje je hoće li Zapad imati snage to kasnije sanirati i koja će se cijena morati platiti za to. Ovo iz razloga što ne vjerujem da će se Zapad ikada više baviti samo jednim svojim regionom.
Ono što se može pokazati kao dobra stvar koja može proizići iz ove nesreće tenzija i sukobljavanja u Ukrajini, jeste što je istorija pokazala da se civilizacija Zapada uvijek iznova pročišćavala, homogenizovala, regenerisala i ekonomski snažila upravo onda kada je bila ugrožena spolja. Definitivno kao prvu "žrtvu" ovog što donosi sukob/tenzija Zapada i Rusije očekujem opšte narušavanje visokih demokratskih standarda koje je u minulim decenijama usvojio Zapad i po kojima je prepoznatljiv, tj., djelimično derogiranje ljudskih individualnih prava, ali zato ekonomsko snaženje i pad nezaposlenosti. Prije svega kroz bum koji će se dogoditi u industriji visokih tehnologija direktno namijenjenih primjeni u industriji odbrane, kao značajan porast bezbjednosnog aparata na čitavom prostoru država koje se nalaze u sferi Zapada. Istorija je (onom ko je htio učiti od nje) već nekoliko puta pokazala da je industrija bezbjednosti/odbrane (ili ako hoćete - industrija rata) najbolji instrument da podstaknete ekonomsku aktivnost ionako prenaseljenog Svijeta.
No comments:
Post a Comment