Ще не вмерла Українa

(ili Silom na silu)

Prije nego se upustim u analizu onog što se zbiva na međunarodnoj sceni u pitanju krize u Ukrajini, mislim da je neophodno učiniti osvrt na ono što je zanimljiva novost na terenu. A upravo taj novi momenat me i opredijelio da se baš sada opet osvrnem i te promjene registrujemo.

Detalj koji je privukao moju pažnju jeste da je danas, po prvi put, i to u okilini Slavjanska, upotrijebljen tenk. Kao što većina ljudi zna radi se o oružju (tačnije oruđu) velike razorne moći. Ni oni u Kijevu, ni oni u Donjecku, Moskvi ili Vašingtonu možda tome ne bi pridali pažnju, no ja smatram da je upravo to onaj momenat koji u bitnom mijenja karakter operacije koju protiv pobunjenika sprovodi Vlada Ukrajine.

Ukrajinski tenk T-64 (unaprijeđena verzija BM)

Dakle, mogli bi reći da ovog momenta antiterorističku operaciju više ne možemo smatrati za policijsku operaciju, već se ista mora i treba tretirati kao vojna operacija. 
Naravno, obzirom da se s druge strane nalazi prava pobunjenička vojska, ta operacija je legalna i legitimna, no tu okolnost da je sad ipak riječ o vojnoj operaciji trebamo konstatovati kako bi lakše razumijevali šta se na terenu događa. 

Od kada je Vlada Ukrajine započela antiterorističku operaciju (ATO) protiv pobunjenika u oblastima Donjeck i Lugansk, a što se desilo polovinom aprila, ista se trudila u operaciju uključivati uglavnom snage bezbjednosti koje se nalaze pod ingerencijom ukrajinskog MUP-a. Dakle, Nacionalnu gardu i jedinice Službe bezbjednosti (SBU). Bilo je zamišljeno, tj., time se htjelo, da operacija zadrži isključivo policijski karakter pa su zato i izabrani oni segmenti državnog bezbjednosnog aparata koji raspolažu i djeluju lakim naoružanjem i lakim oklopnim vozilima. Ovaj izbor, makar po mojoj procjeni, učinjen je prevashodno iz razloga da se obezbijedi bolja i preciznija selekcija gađanih ciljeva, izbjegnu civilne žrtve i veća razaranja imovine.

U MUP-u i Vladi Ukrajine se nastojalo da se sačuvaju ljudski i privredni resursi, ali i da se operaciji obezbijedi i održi potrebna podrška javnog mnjenja kako u inostranstvu (što je jako važno), tako i u domaćoj javnosti. Nikako nije smjelo izgledati da Ukrajina primjenjuje "pretjeranu silu".

Sem gardijsko-policijskog personala na zemlji, korišten je i priličan broj helikoptera različitih modela i namjene. No, za svo vrijeme upotrebe oni su korišteni više u svrhu prevoza ljudstva, municije, vojne opreme, hrane i dr. potrepština, te za nadgledanje terena i zastrašivanje pobunjenika, nego što se njima djelovalo iz vazduha. 
Za razliku od helikoptera, borbeni avioni lovačke i lovačko-bombarderske avijacije korišteni su krajnje restriktivno i to u svega nekoliko puta. Njihova upotreba registrovana je:
1. polovinom aprila nad Slavjanskom (nakon što su pobunjenici uz pomoć mještana od zaustavljene/blokirane vojne jedinice oteli 6 lakih transportera, te pokušali zauzeti aerodrom u Kramatorsku) i tada su piloti aviona mitraljirali punktove separatista,
2. tokom akcije oslobađanja aerodroma u Donjecku 26. i 27. maja kada su avioni gađali projektilima ciljeve na zemlji, 
3. te prvih dana juna nad Luganskom prilikom pokušaja deblokade kasarne Nacionalne garde u tom gradu. 

Dakle, treba to ponoviti - ova operacija rukovođena od strane MUP-a Ukrajine zamišljena je kao policijska akcija i do danas je uglavnom to i bila. 
Kijev je po svaku cijenu želio izbjeći da prije izuzetno važnih predsjedničkih izbora da bilo kakav povod Putinu da upotrijebi vojsku i krene u invaziju na teritoriju istoka Ukrajine, i tako omete održavanje ovih, po Ukrajinu, jako važnih izbora. Nakon što je novi  predsjednik Ukrajine (Porošenko) izabran, Kijev je (što baš i ne može biti iznenađenje) mnogo relaksiranije krenuo u obračun sa pobunjenicima. Ovog puta uz angažman znatno većeg policijskog i vojnog kontigenta, i uz prilično dobro pripremljen plan blokade i čišćenja pobunjenih mjesta od pobunjenika. Primjećuje se takođe da se u ulozi koordinatora aktivnostima sve više pojavljuje ukrajinski Generalštab.

Ovakav razvoj situacije (tj. odluku da se silom ide na naoružane pobunjenike umjesto da se s njima pregovara) izgleda da nijesu očekivali u Moskvi. Putin je (zajedno sa najbližim saradnicima) očigledno zbunjen ovim ofanzivnim pristupom i Kijeva i njegovih zapadnih saveznika. Nikako mu se to ne poklapa sa procjenama koje je ranije izveo. To se najviše vidi po izjavama koje daju on, Lavrov i Medvjedev. U Moskvi su vjerovali da će i Kijev i Zapad, nakon što se on uzdrži od ometanja izbora u UKR, te nakon što započne sa povlačenjem brojnih ruskih trupa sa ukrajinsko-ruske granice, zauzeti mnogo pomiriljiviji ton i stav prema njemu. Da nešto nije u redu, te da se Kijev (uz očiglednu podršku Vašingtona) sprema za obračun sa pobunjenicima moglo se naslutiti još tokom majske posjete njemačkog ministra vanjskih poslova Štajnmajera, koji je došao u misiju traženja kompromisa (upravo onakvu kakvu su u Moskvi priželjkivali i predviđali), no ta posjeta se završila ponižavajućim debaklom po Štajnmajera, ali i sramotom po zvanični Berlin, zbog čega je Štajnmajer, kao onaj koji nije pripremio posjetu, pretrpio ozbiljne kritike od njemačkih medija, javnosti, a neki špekulišu - i od same kancelarke Merkel. 

Naime, njemačkog ministra tadašnji (i još uvijek aktuelni) v.d. Predsjednik Turčinov pustio je da neprimjereno dugo čeka u čekaonici njegovog kabineta, a zatim mu održao predavanje iz politike i istorije Ukrajine, izbjegavaći da sagovornika gleda u oči, već pogled upućujući negdje kroz prozor. Slično poniženje Štajnmajer je istog dana doživio od predsjednika Vlade A. Jacenjuka...

Nakon Štajmajerovog debakla bilo je jasno da se Putinov plan neće odvijati kako je zamislio, pa je Putin (na vrat-na nos) odlučio da improvizuje i preko njemu bliskih službi organizuje da pobunjenici što hitnije dobiju naoružanje kojim će se moći suprotstaviti ukrajinskoj vojsci i policiji, a koje je ranije oklijevao da im ustupi. Najednom, novinari sa terena mogli su uočiti i fotografisati kako se krajem maja niotkud među pobunjenicima pojavljuju laki protivavionski topovi (20 mm), te prenosivi sistemi "Strela" i "Igla". 

Ruski protivazduhoplovni topovi 20 mm i prenosivi PVO sistemi "Strela" u posjedu pobunjeničkog bataljiona "Vostok" čiju većinu pripadnika čine dobrovoljci (?) iz Rusije.

U Kijevu i na Zapadu (ali i u Svijetu) lako su prepoznali kuhinju. Ovo (traljavo) petljanje Moskve, koje se istini za volju i nije moglo potpuno sakriti, postalo je očiglednije nakon što su se u pobunjene regione počele ubacivati čitave jedinice ruskih i čečenskih dobrovoljaca, naoružani pješačkim naoružanjem i na regularnim vojnim vozilima koja se isključivo mogu vidjeti u jedincama ruske vojske. Jedan od ovih kamiona (krcat ruskim dobrovoljcima) pogođen je kraj aerodroma avionskim projektilom i tada je samo na kamionu smrtno stradalo oko 30 osoba. Obdukcijom ovih pripadnika i pregledom njihovih stvari u bolnici u Donjecku otkriveno je da se među njima jedan broj i dalje nalazi u aktivnoj službi ruskog MUP-a u Čečeniji. Za one u Kremlju, nimalo dobra vijest.

Sve u svemu, ukrajinska vojska i policija, nakon završenih izbora i sada relaksirani opasnosti da se nađu u ratu bez potpuno legitimnog rukovodstva,  konačno su počele da djeluju ofanzivno, sinhronizovano, pa su krenule i da bilježe uspjehe, tj., u širokom obruču stežu i potiskuju pobunjenike prema istoku. Na žalost, cijenu su platile izolovane i malobrojne jedinice Nacionalne garde u Donjecku i Lugansku, te još malobrojnije jedinice Granične policije u centrali u Lugansku te pojedinim ispostavama na zadatku nadzora granice. Na ovu mogućnost ukazivao sam još u samom početku, izražavajući moje čuđenje zašto Ukrajinci ove snage (koje se nijesu mogle braniti) ne povuku i tako formiraju što prije liniju za čišćenje terena. Vjerovatno da se željelo što duže zadržati kontrola nad putnim pravcima koji iz pravca Rostova (u Rusiji) vode ka Donjecku i Lugansku, kako bi se ometala Moskva u doturu ljudstva, oružja i municije snagama pobune.

Na žalost, mnogi graničari i gardisti su to platili životima. S druge strane to prisustvo ukrajinskih snaga bezbjednosti na granici značajno je omelo planove pobunjenika i vezalo dobar dio njihovih snaga. Moglo bi se na kraju desiti da se upravo to dobijeno vrijeme pokaže ključno za uspjeh ATO koju sprovodi Vlada Ukrajine. No, za tu procjenu još je rano.

Ipak, jedno je nesporno - bezbjednosne snage Ukrajine nalaze se u ofanzivi i sve više koncentrišu snage pobunjenika u same  gradove koji su centar pobune.

Ovo je karta situacije sa terena na današnji dan (05. jun 2014)

Ono što ukrajinska Vojska i Policija pokušavaju jeste potpuno okruženje Slavjanska. Na tom putu stoji im Semjonovka, maleni gradić u predgrađu Slavjanska. 

Ipak, iako vojnici i policijaci bilježe uspjehe u Kijevu (a i Vašingtonu) su priželjkivali da će se ova vojno-policijska akcija odvijati brže (poput one u HR recimo), tj., da će sve biti gotovo do inauguracije novog predsjednika Porošenka, kome bi tada bilo moguće da s pozicije "pomirljivog čovjeka" i onog koji nije imao veze sa prljavim poslom čišćenja (čitaj: ubijanja pobunjenika) bude prihvatljiviji sagovornik i Moskvi, ali i svim partnerima u Svijetu. Pazite, iako niko u Svijetu (iskreno) ne spori pravo Ukrajini da se obračuna odlučno sa pobunjenicima (tim prije što se radi u većini o razbojnicima i ljudima koji su na područjima pobune uspostavili režim haosa i bezakonja), ipak teško je ne primijetiti da ukrajinska Vojska i Policija uglavnom ne uzimaju ili nerado uzimaju zarobljenike. U medijima se gotovo isključivo objavljuju vijesti o tome koliko je pobunjenika ubijeno. Zbog pažnje koju svjetska javnost poklanja Putinu i ponašanju Rusije, mnogima promiče ova vrlo interesantna okolnost i niko se u svjetskim medijima ne želi baviti tim.

Danas je oslobođen grad Krasni Liman, no, od munjevite akcije oslobađanja pobunjenih područja očigledno neće biti ništa. 

Proruski separatisti zarobljeni u Krasnom Limanu

A i moral pobunjenika daleko je veći nego onaj koji je postojao kod pobunjenih Srba u trenutku "Oluje". Sporo napredovanje znači i sve intenzivnije borbe. U rezultatu to ima i sve veći broj civila koji u strahu od rata u svojim dvorištima i pod prozorima, bježe i napuštaju svoje domove. Ovu pojavu posebno pojačava okolnost da su ukrajinske snage bezbjednosti, u namjeri da istjeraju pobunjenike i njihove pristalice, potpuno prekinule snabdijevanje vodom za gradove Slovjansk, Kramatorsk, Družkivka i Kostiantjnivka. Snabdijevanje strujom takođe je prekinuto. U nekim mjestima i naseljima struje nema već danima.

Sve češće posezanje za teškim naoružanjem (kakvo je danas upotreba tenka ili više njih, te nalet i dejstvo MIG-ovima 29, nad područjem blizu Marinovke uz granicu sa Rusijom, jasno govore da su u Kijevu željni da požure operaciju, a posebno da po svaku cijenu slome Slavjansk kao centar ruske pobune u Ukrajini i stvarni glavni grad zamišljene tkz "Novorosije". 

Ukrajinski lovac MiG 29

Pođe li im to za rukom otvoriće se prostor za presijacenje veze između Donjecka i Luganska, čime bi se Donjeck (kao privrednim resursima najznačajniji grad i središte Donbasa) prije ili kasnije našao ponovo pod vlašću Kijeva. Bilo kako bilo - to je plan. A da li će se ostvariti ostaje da vidimo. 

Treba ipak primijetiti da je sve to izgledalo nezamislivo do prije svega 10-tak dana. Danas više i nije. To najbolje govori koliko se situacija na terenu promijenila i zašto lideri ruskih separatista s toliko uzbuđenja preklinju Putina da se uključi i vojno interveniše.

No, ono što, gotovo sam siguran, najviše zbunjuje Putina jeste činjenica da se prevario u svojoj procjeni ukrajinskog naroda. Vjerovatno do kraja života neće biti u stanju da razumije zašto ukrajinski narod (makar onaj rusofoni) nije ustao protiv novih vlasti u Kijevu, te kako se dogodilo da je pobuna samo bila moguća, tj., samo zahvatila područja Ukrajine na kojima žive Rusi...

Glasanje 25 maja 2014., na kom su Ukrajinci birali i izabrali (proMajdanskog) predsjednika Porošenka, bio je zapravo referendum o Putinu i ostanku uz Rusiju. Ukrajinski narod pokazao je da on nije derivat ruskog (kako ga je vidio i doživljavao Putin) već zreo i samosvjestan narod koji svoju državu neće bacati pod noge više nikom u Moskvi. Po izlaznosti na ovim izborima Putin je mogao steći sliku šta o njemu i Rusiji zaista misle Ukrajinci.

Ova slika zapravo je i jedina mršava nada da će Putin, kao što je i rekao, u nekom trenutku odlučiti da ispoštuje volju naroda i ostaviti Ukrajinu na miru. Ipak, ne čini se da je taj dan baš blizu, no sa Putinom se nikad ne zna...

Toliko o onom na lokalnom/ukrajinskom iliti mikroplanu. Iako često tako ne izgleda, mnogo ozbiljnija borba vodi se na globalnoj sceni ili makroplanu. Za sada i srećom, političkim i ekonomskim sredstvima. 

Spremnost Putina da se uzdrži od uplitanja u ukrajinski izborni proces 25. maja, te nervoza da se ubrza potpisivanje energetskog ugovora sa Kinom (i to pod uslovima znatno lošijim od onih po kojima gas prodaje Evropi) u svjetskoj javnosti su protumačeni kao njegova slabost. Ništa bolje nije viđena ni tmurna/parastosna manifestacija stvaranja nekakve Evroazijske unije.

Ova naprasno ubrzana ceremonija se odigrala u svijetlu navodnog sporazuma 3 autokratska lidera koji (po ko zna koji put u posljednjih 15 godina) objedinjavaju (više na papiru, nego u stvarnosti) svoje resurse, a čijem potpisivanju, sem Ukrajine, nijesu (makar zasad) prišle ni mnoge bivše sovjetske države od kojih se to očekivalo i koje su ranije učestvovale u sličnim ruskim (uglavnom Putinovim) priredbama. 

Ipak, predstava (koju je Lukašenko umalo ugrozio početkom maja) se konačno odigrala i ujedinjavanjem tržišta tri zemlje stvoreno je nešto što će imati godišnji društveni proizvod od 2.200 milijardi, što je otprilke približno društvenom proizvodu Britanije, dok je komparacije radi to znatno ispod društvenog proizvoda SAD koji iznosi oko 17 000 milijardi američkih dolara.

Dakle, pozicionirajući se prema Evropi kao suparnik i neprijatelj, a o SAD da i ne govorim, Putin je Rusiji namijenio put saradnje sa svojim istočnim mnogoljudnim susjedom koji na veličinu Rusije i njeno postojanje u Aziji gleda još manje zadovoljno nego Zapad. No, što se god od toga izrodilo Putin je, što bi rekli Britanci, "sva jaja odlučio staviti u jednu korpu". Na Zapadu se to ne smatra mudrom politikom, no Putin je izabrao svoj put. Cijena po kojoj je želio razgovarati sa Zapadom (čitaj: diktirati igru) nije ona na koju je Zapad spreman pristati. Iako mu se mora odati priznanje za odlučnost da se pojavi tamo đe više nije rado viđen, neprijatnost ponižavajuće izolacije (kao najavu onog što slijedi) Putin je iskusio već danas, na okupljanju vodećih lidera Svijeta tokom pripreme za sjutrašnje obilježavanje 70 godina od iskrcavanja anglo-američkih jedinica u Normandiji.

No, ono što je po Putina mnogo opasnije jeste što bi se moglo reći da je Zapad tokom proteklih 15 dana uočio određene slabosti stanara u Kremlju i ne treba imati iluzija - pritiskaće ga tamo đe ga najviše boli. Pritom, odluka o energetskom osamostaljivanju Evrope (ili makar vezivanje za SAD), iako će malo potrajati, definitvna je stvar i još jednom je potvrđena na jučerašnjem samitu zemalja G7, pa je sasvim realno pretpostaviti da će se Rusija i Putin kad tad zapitati da li je Krim (čiji Rusi ničim nijesu bili ugroženi) bio vrijedan svog onog što je poigravanje vojskom i globalnim mirom donijelo.

Ruski vojnici tokom invazije Krima

Osim što se Evropa sve više udaljava od Rusije i produbljuje jaz između nje i Zapada (a što sam sve najavio još u martu i aprilu) Rusija/Putin će se sem izolacije, sve više nalaziti suočeni sa otvorenim i sve izraženijim vojnim prisustvom američko-evropskog (NATO) arsenala pod svojim prozorima. Rusija je danas gotovo sama u Svijetu. Ona ni izbliza ne nalikuje moći nekadašnjeg SSSR-a. Niti ima potencijal da tu moć dostigne jer se SSSR temeljio na nadnacionalnoj ideologiji koja je u onom vremenu dobrom dijelu čovječanstva izgledala kao avangarda i put progresa. Ništa od toga danas nije u posjedu Kremlja. Njihova ideologija je ruski nacionalizam. I to onaj najgore vrste, kakav je u Njemačkoj svojevremeno promovisao Hitler, a po principu "Njemačka je tamo đe su njemački grobovi". Identično ovoj logici i za Putina je Rusija svuda tamo đe su ruski grobovi. Naravno, sem što su na vlasti u prijestolnici bivše supersile i najmoćnije nuklearne sile, Putina i društvo oko njega (u odnosu na Hitlera i dr. sl. diktatore) ipak karakteriše manje militantan vokabular. To ih ne čini manje militantnima, jer želju da konstantno demonstriraju silu ruskog oružja je nešto po čemu se sadašnja ruska vlast prepoznaje.

No, ta prečesta pokazivanja mišića (prečesto testiranje nuk. oružja, uznemiravanja NATO aviona i brodova) sve više počinju da iritiraju, a manje da plaše. Čak šta više - postaju najbolja antireklama ruskog režima i značajno doprinose čvršćem zbijanju redova evropskih saveznika uz SAD. Posebno se to odnosi za države (istočne Evrope) koje su imale tu nesreću da 50 godina na svojim leđima osjećaju rusku čizmu. Vašington to odlično koristi i sve je odlučniji da pokaže da će Zapad braniti svoju civilizaciju i da su oni koji su pristali uz nju sada svi koji se nalaze zapadno od Dnjepra.

Kako se to dogodilo?...Na isti onaj način na koji je Rim svojevremeno postao veliki. Širio je svoju infrastrukturu i svoju kulturu. Sada je tu zahvaljući tome što istočni narodi (počev od Rusije) nijesu (još od vremena Vizantije) imali ništa podjednako napredno, a kamoli naprednije, da bi toj kulturi/civilizaciji parirali. Ništa sem sile. A silom se ljubav ne može odnjegovati. 

Putin je komadanjem Ukrajine i otimanjem Krima ne samo uputio izazov Ukrajini i njenim evropskim saveznicima (koji su, treba to otvoreno reći, i ohrabrili Majdan u svom početku), već je učinio nešto mnogo ozbiljnije. Uputio je izazov liderstvu Sjedinjenih država u modernom svijetu i čitavom svjetskom poretku koji je sa svojim saveznicima Amerika izgradila tokom posljednjih 25 godina. On je zaprijetio nečem što se na Zapadu zna(lo) kao PAX AMERICANA. Takav izazov SAD, sve i da su imale najbolju volju, nijesu i ne mogu ignorisati. Ni po cijenu globalnog ratnog sukoba.

Ukratko, Putinu je iz Varšave, a iz grla američkog predsjednika,zapravo juče jasno poručeno - u slučaju da želi mijenjati svjetski poredak i granice koje je 1991 iscrtao slom Sovjetskog saveza, potrebno je da u svoje planove ukalkuliše i svjetski sukob sa svim užasima rata koje donosi, a na kocku sem sudbine ruske države, stavi i živote njenih građana. Ovo, pa još tako eksplicitno, Putin zasigurno nije očekivao.

Ukratko - posljednjih 15 dana mogli smo posmatrati konsolidaciju Zapada i ukrajinske države. Imperija je (neki bi rekli - konačno) počela da uzvraća udarace.