Crna Gora u odnosu prema Zapadu, Rusiji, geopolitičkoj (ukrajinskoj) krizi...
Uzroci, posljedice, osvrti, predviđanja i sugestije
U čemu je bio problem? (Đukanović i Rasmusen)
Zašto je poziv u NATO izostao?
Uzroci, posljedice, osvrti, predviđanja i sugestije
U čemu je bio problem? (Đukanović i Rasmusen)
Zašto je poziv u NATO izostao?
Hladan tuš iz Brisela - Crna Gora na predstojećem septembarskom samitu u Velsu NEĆE biti pozvana u članstvo NATO saveza.
Gotovo 12 mjeseci trajala je tirada euforičnog iščekivanja, uvjeravanja funkcionera vlasti da se učinilo sve i da je poziv 99% gotova stvar (ili da barem teško da nam ovog puta može izmaći), (ne)zavisni mediji pothranjivali su optimizam a uoči odluke pozivali se čak i na navodne (više nego nebulozne) izjave nekakvih "neimenovanih izvora " iz navodnog "vrha NATO" (uzgred, nijesu objasnili šta je to "vrh NATO", obzirom da ne postoji političko tijelo NATO, već odluke o prijemu donose članice Saveza ponaosob) da nam se u najgorem smiješi "uslovni poziv" (takođe uzgred, tretman koji dosadašnja praksa ne poznaje), a da fotofiniš bude manje napet na domaćoj sceni pojavljivali su se i analitičari iz susjedstva koji su nas hrabrili da nam događaji u vezi s Ukrajinom zapravo mogu ići na ruku, tj., da će (zapadno)evropski vojni savez biti još motivisaniji u vezi našeg članstva, tj., spreman da u vezi nas zažmuri i na oba oka.
Na kraju, sve bi gotovo u samo jednom danu,..i sa samo jednom (i to usputnom, kratkom, birokratskom) izjavom Gen.sekretara NATO A.F. Rasmusena, iz koje saznasmo ne samo da će za nas vrata ostati zatvorena, već da se nijesmo ni kvalifikovali! I ne samo to! Savez planira sa nama otpočeti nekakav intenziviran dijalog (kad je NATO u pitanju, nešto do sada neviđeno i vrlo neobično) a tokom kog će nas iz alijanse (poput pokusnog kunića) konstantno posmatrati i procjenjivati, bez ikakve najave kad bi se to sistematsko posmatranje moglo završiti. Da se ne utučemo i padnemo u depresiju, iz NATO-a nam poručiše da ne očajavamo, već da imamo u vidu kako se naš poziv može dogoditi u bilo kom trenutku do kraja 2015. No, ono što ta opaska podrazumijeva jeste - i da ne mora biti tako. Dakle, ni perspektiva učlanjenja za nekih 15-16 mjeseci nije nam izgledna Kad se uzme u obzir da nam ni kriterijumi nijesu saopšteni (ono tipa "uradite to i to i mi vas zauzvrat sigurno zovemo") stvara se potpunija slika količine hladne vode kojom nas je euforične okupao Rasmusen govoreći ispred NATO.
Naravno, ne treba njega kriviti. Naprotiv, CG (a i sam NATO) teško da su imale i imaju ozbiljnijeg i srčanijeg pobornika proširenja od njega.
Sada kada je zavjesa pala i predstava završena, nemoguće je ne zapitati se - a šta se zaista desilo, kako je pošlo po krivu i zašto?
Kao onaj ko već godina piše da se put Crne Gore ka EU, a posebno NATO-u, odigrava na jedan krajnje čudan način i sa vrlo kontroverznom motivacijom, nijesam od onih koje je izostanak poziva iznenadio. No, zadovoljstva što se ponovo potvrđuje da se ovim putem samo stvara privid i ne stiže nikud u meni nema. Naprotiv, gorčina zbog poraza možda je i veća nego kod drugih koji taj poziv podjednako iskreno priželjkuju već godinama.
Ponoviću (po ko zna koji put) - razloge što nijesmo u NATO (i to odavno) trebamo tražiti u nama i crnogorskom društvu.
Potpuno je od drugorazrednog značaja zašto nijesmo primljeni baš sada, već je pravo pitanje - a zašto smo mi (osim "evroazijskih" Srba i njihovih talaca u BiH i na Kosovu) jedini narod na Balkanu koji još (ni poslije toliko godina) nije pozvan i primljen u NATO?
Kad se to zna, onda sugestije "umnih i dobronamjernih" da razloge što nas ne pozivaju trebamo tražiti u nedovoljnoj demoratizaciji društva i vladavini prava, koji nam, eto, stalno blokiraju put, ne samo da izgledaju nesuvislo, već i navode na (pod)smijeh.
Ne samo da na pitanje po kom su kriterijumu onda Albanija, Bugarska i Rumunija postale članice NATO, a koje su, makar u trenutku prijema, po dostignutom stepenu razvoja društva i vladavine prava bile znatno iza onog gdje smo mi danas, ovi "umni i dobronamjerni" nemaju odgovor, a teorija im se naprasno nađe na tankom ledu, već i sama činjenica da i veliku većinu zagovornika ove teorije čine pojedinci koji se (otvoreno ili prikriveno) zalažu da CG nikada u NATO i ne uđe, upotpunjava svu apsurdnost ove teze.
Zato se njom neću ni baviti, što ne znači da članice NATO blagonaklono gledaju na Crnu Goru u kojoj postoji paravan obilja institucija kojima iz sjenke i za svoj račun upravljaju pojedinci iz vrha i oko vladajućeg režima. Paravan (gledan spolja) vjerovatno izgleda savršeno i nalik uređenim društvima Zapada, no na tom istom Zapadu ne postoji (ne makar na ključnim mjestima) niko ko je u tolikoj zabludi da ne zna i ne razumije stvarnu prirodu i karakter državnog uređenja koje postoji u Crnoj Gori.
Ako to može (i jeste) od određenog interesa za EU (kao političko-ekonomski savez koji se, uz SAD i Kanadu, nalazi iza NATO) za sam NATO, uzevši u obzir da je to vojno-bezbjednosni savez sa zadatkom da brani i štiti interese zemalja zapadnog civilizacijskog kruga i onih koje tamo sebe vide, ova okolnost nije od važnosti za članstvo.
U Crnoj Gori ovo nikako da se shvati...
No, za prosječnog građanina CG nije samo to problem da razumije. Mnogo dalje od njegovih promisli nalazi se spoznaja da problem sa članstvom u NATO ne leži čak ni u crnogorskoj državi, već u crnogorskom društvu.
Crnogorci između Zapada i SPC
Venecija
Suprotno raširenom stereotipu u Crnoj Gori je posljednjih vjekova uvijek preovladavala simpatija stanovništva, a posebno poštovanje prema Zapadu. Namjerno naglašavam posljednjih nekoliko vjekova, jer je u periodu prije toga Crna Gora (pod tim i ranijim imenima) i bila dio tog civilizacijskog kruga. No, to je neka druga priča...Sem simpatija i poštovanja prema Zapadu u Crnoj Gori, svih nekoliko posljednjih vjekova, podjednako je prisutna i prikrivena, iracionalna i autodestruktivna, no vrlo ozbiljna rezerva prema Zapadnoj civilizaciji. Zapad je uvijek bio svjestan tog podozrenja. Usuđejem se čak reći da je to crnogorsko nepovjerenje prema Zapadu s druge strane pothranjivalo nepovjerenje Zapada prema Crnoj Gori.
A ta rezerva prisutna u Crnoj Gori ne samo da nije od "juče", već ima jako duboke korijene. To sjeme po Crnoj Gori od strane srpske Crkve sije najmanje nekoliko vjekova unazad. Još od vremena kada su Srbi i njihova država okupiranoj Duklji nametnuli svoj vjerski obred i svoju Crkvu. Od tada pa do danas gotovo sav kler (ili kao oni kažu "klir") te Crkve, iz svojih, vrlo spornih pobuda, afirmiše sva ona gledašta koja bi Crnogorce što više udaljila od Zapada i njegovih institucija. Moć ove Crkve (a to treba uvijek podsjetiti) dolazi od toga što je ona gotovo do kraja XIX vijeka bila jedina institucija koja je na prostoru CG djelovala kao obrazovna ustanova (jedino u njoj ste se mogli opismeniti i o Svijetu, viđeno očima te Crkve, nešto saznati), a do danas i jedina koja uživa (i zloupotrebljava) status baštinika kolektivnog sjećanja, tradicionalnih vrijednosti, pa čak pretenduje i na poziciju preteče crnogorske državnosti (!), negirajući tako bilo kakvu državnost Crnoj Gori prije XVII vijeka i vremena vladikata.
Ova Crkva ne samo da u CG (pa i u ovoj navodno "nezavisnoj") nesmetano radi i djeluje, već je državni vrh (da, onaj isti koji se navodno iskreno zalaže za članstvo zemlje u NATO-u) tretira kao de facto "državnu Crkvu".
Brojni su razlozi zašto je to tako (o tome više neki drugi put) no za ovu priču je bitno da je ta Crkva sa takvom pozicijom uspjela da se godinama nametne kao najuglednija institucija crnogorskog društva (ona kojoj 2/3 građana vjeruje), čime je ona postala izuzetno važan politički subjekt u Crnoj Gori. Subjekt sa kojim veze (na ovaj ili onaj način) dobrovoljno želi sačuvati i održavati oko 60% građana Crne Gore. To je zapravo ona institucija koja oko sebe ujedinjuje više građana Crne Gore, nego bilo koja druga institucija (uključujući i političke partije) koje djeluju u ovoj zemlji.
I ne samo da se ova Crkva stalno pojavljuje kao najglasniji promoter AntiZapadnih raspoloženja, već se radi i o najgorljivijem poborniku politike da Crnogorci (osjećali se tako nacionalno ili geografski) svoje utočište trebaju tražiti u okrilju Rusije, zajedništvu s njom i promicanju njenih interesa.
Nijedan vladin ili uopšte državni funkcioner, do dana današnjeg, nije se usudio ni osvrnuti se, a kamoli upuštiti u polemiku sa srpskom Crkvom po ovom pitanju, te osuditi tu rusofilsku politiku koju ona vodi u CG, kao duboko suprotnu nacionalnim interesima crnogorskog i većine drugih naroda koji žive u CG. Naprotiv, osim što se u crnogorskom društvu naviklo na fašizoidne opaske čelnika ove Crkve (što se nigdje u uređenom svijetu ne bi tolerisalo), izbjegavanjem da se polemiše sa (rusofilskom) političkom platformom ove Crkve, toj ideologiji se ne samo priznalo "pravo građanstva", već se ignorisanjem koje državni vrh pokazuje njoj daje legitimitet i čini da izgleda kako se za nju kontraargumenti nemaju (??).
Nakon što se zapadna civilizacija našla u grču velike globalne krize (najveće koju je čovječanstvo do sada doživjelo), tu antiZapadnu platformu (sem klerika ove Crkve) su kao svoju preuzeli razrađivati i zastupati ne samo pristalice ove Crkve koji su javno prepoznati po prosrpskom djelovanju (a uglavnom kivni na Zapad zato što je pomahnitaloj Srbiji obrusio zube da više ne može ugrožavati narode oko nje), već i mnogi javni i anonimni, manji ili veći, kritičari vlasti, koji sebe nacionalno vide kao Crnogorce.
To su uglavnom oni Crnogorci koji se (kao i dobar dio crnogorskog naroda) lakše prepoznaje u istočnim/orjentalnim kulturama i sistemima vrijednosti, nego sa kulturom zapadnog Hrišćanskog svijeta i sistemom vrijednosti koji taj svijet baštini.
Izlazak Rusije na globalnu scenu, njen ekspanzionizam, samouvjerenost, vojna moć i ekonomski zamah, poput magneta privukli su i privlače Crnogorce ovog mentalnog koda, koji (pokazaće se krivo, no to je sada manje važno) vjeruju da Rusiji (baš ovoj i ovakvoj kakvom je učinio Putin) pripada budućnost, tj., da će iz sukoba (nekakvog novog Hladnog ili manje "hladnog" rata) sa Zapadom ona izaći kao pobjednik. Osim što drskost i aroganciju njenog predsjednika intimno osjećaju bliskim, ovo je i ona sorta Crnogoraca koja zapravo u sebi i ne baštini bilo kakvu idelogiju, osim one da se bude uz onog ko izgleda kao vjerovatni pobjednik. Upravo ta sorta Crnogoraca i početkom '90-ih procjenjivala je (pokazaće se takođe pogrešno) da je ne samo ispravno, već i oportuno podržati srpski ekspanzionizam i velikodržavlje.
Gotovo 12 mjeseci trajala je tirada euforičnog iščekivanja, uvjeravanja funkcionera vlasti da se učinilo sve i da je poziv 99% gotova stvar (ili da barem teško da nam ovog puta može izmaći), (ne)zavisni mediji pothranjivali su optimizam a uoči odluke pozivali se čak i na navodne (više nego nebulozne) izjave nekakvih "neimenovanih izvora " iz navodnog "vrha NATO" (uzgred, nijesu objasnili šta je to "vrh NATO", obzirom da ne postoji političko tijelo NATO, već odluke o prijemu donose članice Saveza ponaosob) da nam se u najgorem smiješi "uslovni poziv" (takođe uzgred, tretman koji dosadašnja praksa ne poznaje), a da fotofiniš bude manje napet na domaćoj sceni pojavljivali su se i analitičari iz susjedstva koji su nas hrabrili da nam događaji u vezi s Ukrajinom zapravo mogu ići na ruku, tj., da će (zapadno)evropski vojni savez biti još motivisaniji u vezi našeg članstva, tj., spreman da u vezi nas zažmuri i na oba oka.
Na kraju, sve bi gotovo u samo jednom danu,..i sa samo jednom (i to usputnom, kratkom, birokratskom) izjavom Gen.sekretara NATO A.F. Rasmusena, iz koje saznasmo ne samo da će za nas vrata ostati zatvorena, već da se nijesmo ni kvalifikovali! I ne samo to! Savez planira sa nama otpočeti nekakav intenziviran dijalog (kad je NATO u pitanju, nešto do sada neviđeno i vrlo neobično) a tokom kog će nas iz alijanse (poput pokusnog kunića) konstantno posmatrati i procjenjivati, bez ikakve najave kad bi se to sistematsko posmatranje moglo završiti. Da se ne utučemo i padnemo u depresiju, iz NATO-a nam poručiše da ne očajavamo, već da imamo u vidu kako se naš poziv može dogoditi u bilo kom trenutku do kraja 2015. No, ono što ta opaska podrazumijeva jeste - i da ne mora biti tako. Dakle, ni perspektiva učlanjenja za nekih 15-16 mjeseci nije nam izgledna Kad se uzme u obzir da nam ni kriterijumi nijesu saopšteni (ono tipa "uradite to i to i mi vas zauzvrat sigurno zovemo") stvara se potpunija slika količine hladne vode kojom nas je euforične okupao Rasmusen govoreći ispred NATO.
Naravno, ne treba njega kriviti. Naprotiv, CG (a i sam NATO) teško da su imale i imaju ozbiljnijeg i srčanijeg pobornika proširenja od njega.
Sada kada je zavjesa pala i predstava završena, nemoguće je ne zapitati se - a šta se zaista desilo, kako je pošlo po krivu i zašto?
Kao onaj ko već godina piše da se put Crne Gore ka EU, a posebno NATO-u, odigrava na jedan krajnje čudan način i sa vrlo kontroverznom motivacijom, nijesam od onih koje je izostanak poziva iznenadio. No, zadovoljstva što se ponovo potvrđuje da se ovim putem samo stvara privid i ne stiže nikud u meni nema. Naprotiv, gorčina zbog poraza možda je i veća nego kod drugih koji taj poziv podjednako iskreno priželjkuju već godinama.
Ponoviću (po ko zna koji put) - razloge što nijesmo u NATO (i to odavno) trebamo tražiti u nama i crnogorskom društvu.
Potpuno je od drugorazrednog značaja zašto nijesmo primljeni baš sada, već je pravo pitanje - a zašto smo mi (osim "evroazijskih" Srba i njihovih talaca u BiH i na Kosovu) jedini narod na Balkanu koji još (ni poslije toliko godina) nije pozvan i primljen u NATO?
Kad se to zna, onda sugestije "umnih i dobronamjernih" da razloge što nas ne pozivaju trebamo tražiti u nedovoljnoj demoratizaciji društva i vladavini prava, koji nam, eto, stalno blokiraju put, ne samo da izgledaju nesuvislo, već i navode na (pod)smijeh.
Ne samo da na pitanje po kom su kriterijumu onda Albanija, Bugarska i Rumunija postale članice NATO, a koje su, makar u trenutku prijema, po dostignutom stepenu razvoja društva i vladavine prava bile znatno iza onog gdje smo mi danas, ovi "umni i dobronamjerni" nemaju odgovor, a teorija im se naprasno nađe na tankom ledu, već i sama činjenica da i veliku većinu zagovornika ove teorije čine pojedinci koji se (otvoreno ili prikriveno) zalažu da CG nikada u NATO i ne uđe, upotpunjava svu apsurdnost ove teze.
Zato se njom neću ni baviti, što ne znači da članice NATO blagonaklono gledaju na Crnu Goru u kojoj postoji paravan obilja institucija kojima iz sjenke i za svoj račun upravljaju pojedinci iz vrha i oko vladajućeg režima. Paravan (gledan spolja) vjerovatno izgleda savršeno i nalik uređenim društvima Zapada, no na tom istom Zapadu ne postoji (ne makar na ključnim mjestima) niko ko je u tolikoj zabludi da ne zna i ne razumije stvarnu prirodu i karakter državnog uređenja koje postoji u Crnoj Gori.
Ako to može (i jeste) od određenog interesa za EU (kao političko-ekonomski savez koji se, uz SAD i Kanadu, nalazi iza NATO) za sam NATO, uzevši u obzir da je to vojno-bezbjednosni savez sa zadatkom da brani i štiti interese zemalja zapadnog civilizacijskog kruga i onih koje tamo sebe vide, ova okolnost nije od važnosti za članstvo.
U Crnoj Gori ovo nikako da se shvati...
No, za prosječnog građanina CG nije samo to problem da razumije. Mnogo dalje od njegovih promisli nalazi se spoznaja da problem sa članstvom u NATO ne leži čak ni u crnogorskoj državi, već u crnogorskom društvu.
Crnogorci između Zapada i SPC
Venecija
Suprotno raširenom stereotipu u Crnoj Gori je posljednjih vjekova uvijek preovladavala simpatija stanovništva, a posebno poštovanje prema Zapadu. Namjerno naglašavam posljednjih nekoliko vjekova, jer je u periodu prije toga Crna Gora (pod tim i ranijim imenima) i bila dio tog civilizacijskog kruga. No, to je neka druga priča...Sem simpatija i poštovanja prema Zapadu u Crnoj Gori, svih nekoliko posljednjih vjekova, podjednako je prisutna i prikrivena, iracionalna i autodestruktivna, no vrlo ozbiljna rezerva prema Zapadnoj civilizaciji. Zapad je uvijek bio svjestan tog podozrenja. Usuđejem se čak reći da je to crnogorsko nepovjerenje prema Zapadu s druge strane pothranjivalo nepovjerenje Zapada prema Crnoj Gori.
A ta rezerva prisutna u Crnoj Gori ne samo da nije od "juče", već ima jako duboke korijene. To sjeme po Crnoj Gori od strane srpske Crkve sije najmanje nekoliko vjekova unazad. Još od vremena kada su Srbi i njihova država okupiranoj Duklji nametnuli svoj vjerski obred i svoju Crkvu. Od tada pa do danas gotovo sav kler (ili kao oni kažu "klir") te Crkve, iz svojih, vrlo spornih pobuda, afirmiše sva ona gledašta koja bi Crnogorce što više udaljila od Zapada i njegovih institucija. Moć ove Crkve (a to treba uvijek podsjetiti) dolazi od toga što je ona gotovo do kraja XIX vijeka bila jedina institucija koja je na prostoru CG djelovala kao obrazovna ustanova (jedino u njoj ste se mogli opismeniti i o Svijetu, viđeno očima te Crkve, nešto saznati), a do danas i jedina koja uživa (i zloupotrebljava) status baštinika kolektivnog sjećanja, tradicionalnih vrijednosti, pa čak pretenduje i na poziciju preteče crnogorske državnosti (!), negirajući tako bilo kakvu državnost Crnoj Gori prije XVII vijeka i vremena vladikata.
Ova Crkva ne samo da u CG (pa i u ovoj navodno "nezavisnoj") nesmetano radi i djeluje, već je državni vrh (da, onaj isti koji se navodno iskreno zalaže za članstvo zemlje u NATO-u) tretira kao de facto "državnu Crkvu".
Brojni su razlozi zašto je to tako (o tome više neki drugi put) no za ovu priču je bitno da je ta Crkva sa takvom pozicijom uspjela da se godinama nametne kao najuglednija institucija crnogorskog društva (ona kojoj 2/3 građana vjeruje), čime je ona postala izuzetno važan politički subjekt u Crnoj Gori. Subjekt sa kojim veze (na ovaj ili onaj način) dobrovoljno želi sačuvati i održavati oko 60% građana Crne Gore. To je zapravo ona institucija koja oko sebe ujedinjuje više građana Crne Gore, nego bilo koja druga institucija (uključujući i političke partije) koje djeluju u ovoj zemlji.
I ne samo da se ova Crkva stalno pojavljuje kao najglasniji promoter AntiZapadnih raspoloženja, već se radi i o najgorljivijem poborniku politike da Crnogorci (osjećali se tako nacionalno ili geografski) svoje utočište trebaju tražiti u okrilju Rusije, zajedništvu s njom i promicanju njenih interesa.
Nijedan vladin ili uopšte državni funkcioner, do dana današnjeg, nije se usudio ni osvrnuti se, a kamoli upuštiti u polemiku sa srpskom Crkvom po ovom pitanju, te osuditi tu rusofilsku politiku koju ona vodi u CG, kao duboko suprotnu nacionalnim interesima crnogorskog i većine drugih naroda koji žive u CG. Naprotiv, osim što se u crnogorskom društvu naviklo na fašizoidne opaske čelnika ove Crkve (što se nigdje u uređenom svijetu ne bi tolerisalo), izbjegavanjem da se polemiše sa (rusofilskom) političkom platformom ove Crkve, toj ideologiji se ne samo priznalo "pravo građanstva", već se ignorisanjem koje državni vrh pokazuje njoj daje legitimitet i čini da izgleda kako se za nju kontraargumenti nemaju (??).
Nakon što se zapadna civilizacija našla u grču velike globalne krize (najveće koju je čovječanstvo do sada doživjelo), tu antiZapadnu platformu (sem klerika ove Crkve) su kao svoju preuzeli razrađivati i zastupati ne samo pristalice ove Crkve koji su javno prepoznati po prosrpskom djelovanju (a uglavnom kivni na Zapad zato što je pomahnitaloj Srbiji obrusio zube da više ne može ugrožavati narode oko nje), već i mnogi javni i anonimni, manji ili veći, kritičari vlasti, koji sebe nacionalno vide kao Crnogorce.
To su uglavnom oni Crnogorci koji se (kao i dobar dio crnogorskog naroda) lakše prepoznaje u istočnim/orjentalnim kulturama i sistemima vrijednosti, nego sa kulturom zapadnog Hrišćanskog svijeta i sistemom vrijednosti koji taj svijet baštini.
Izlazak Rusije na globalnu scenu, njen ekspanzionizam, samouvjerenost, vojna moć i ekonomski zamah, poput magneta privukli su i privlače Crnogorce ovog mentalnog koda, koji (pokazaće se krivo, no to je sada manje važno) vjeruju da Rusiji (baš ovoj i ovakvoj kakvom je učinio Putin) pripada budućnost, tj., da će iz sukoba (nekakvog novog Hladnog ili manje "hladnog" rata) sa Zapadom ona izaći kao pobjednik. Osim što drskost i aroganciju njenog predsjednika intimno osjećaju bliskim, ovo je i ona sorta Crnogoraca koja zapravo u sebi i ne baštini bilo kakvu idelogiju, osim one da se bude uz onog ko izgleda kao vjerovatni pobjednik. Upravo ta sorta Crnogoraca i početkom '90-ih procjenjivala je (pokazaće se takođe pogrešno) da je ne samo ispravno, već i oportuno podržati srpski ekspanzionizam i velikodržavlje.
Koliko je brojan "Putinov orkestar" u Crnoj Gori?
Prije 15-ak dana ugledna direktorka Centra za evroatlanske studije, Jelena Milić, u svom osvrtu na Crnu Goru, njene političke prvake i javne radnike, primijeti: "Mnogo je ovdje svirača u Putinovom orkestru"... Usudiću se tumačiti pa reći da je po mojoj procjeni ona tu prije svega mislila na ove (uglavnom gore pobrojane) raznorazne kritičare vlasti. Dakle, posebno one (pro)srpske nacionalne provenijencije...Svakako, zaslužila je poštovanje za ovu izjavu (kao uostalom i za gotovo sve ono što ona kao intelektualac zastupa) jer je, do sada, ovo je bilo najdirektnije (ali i bolno realno) ukazivanje na ono što je crnogorska zbilja danas. Iako je pogodilo (što bi Dalmatinci rekli) "u sridu" , pomalo rastužuje što je Izrečeno od strane nekog ko je izvanjac u Crnoj Gori. Stoga se opet nameće pitanje - kako na ovu pojavu sve raširenijih (a vrlo opasnih simpatija) za ruskog diktatora i njegovu agresivnu i autoritarnu državu,a koja se da uočiti u svim slojevima društva, do sada nije ukazao nijedan crnogorski političar ili javni radnik??
O čemu se tu radi?...Je li to bilo teško uočiti ili izgovoriti? Ili oboje?? I ko treba da ukazuje na devijacije u nekom društvu? Stranci?? Kako je moguće da su (makar pojedini) crnogorski intelektualci još u ranim fazama znali prepoznati anomalije jugoslovenskog društvenog poretka (poput Đilasa recimo) ili izopačenost Miloševićeve sulude politike, a onih koji bi danas osudili diktatora iz Kremlja i njegovu ekspanzionističku politiku (pa još temeljenu na fašističkom principu "jedan narod, jedna država, jedan Vođa") nigdje nema!
O čemu se tu radi?...Je li to bilo teško uočiti ili izgovoriti? Ili oboje?? I ko treba da ukazuje na devijacije u nekom društvu? Stranci?? Kako je moguće da su (makar pojedini) crnogorski intelektualci još u ranim fazama znali prepoznati anomalije jugoslovenskog društvenog poretka (poput Đilasa recimo) ili izopačenost Miloševićeve sulude politike, a onih koji bi danas osudili diktatora iz Kremlja i njegovu ekspanzionističku politiku (pa još temeljenu na fašističkom principu "jedan narod, jedna država, jedan Vođa") nigdje nema!
Ne vide se. Ne čuju...
Crnogorsko "evroatlantsko integrisanje" uz Russia Today
Nema medija u CG u kom možete pročitati kakvu izjavu, a kamoli autorski članak u kom neko iz Crne Gore promišlja i osuđuje ono što čini diktator iz Kremlja i njegova družina. Takvih izjava i tekstova na hiljade i hiljade nezavisnih intelektualaca ili analitičara prepuni su svjetski mediji, a o evropskim da i ne govorimo! A upravo je to ona Evropa ka kojoj (makar deklarativno) težimo.
Čak se ide tako daleko da u crnogorskim medijima ne možete pročitati niti stavove tih ljudi, niti bilo kakvu analitiku koja bi oštrije osuđivala Kremlj ili mu odricala legalitet i/ili legitimitet za činjenja koja proviodi.
Opet pitanje - kako je ovo moguće?? Da li je to puka slučajnost? Ja mislim da ne...
Ovakvo stanje (samo)cenzure, kada je sve sa Zapada bilo proglašeno propagandom (sem izjava kakvih tamošnjih avanturista, egzibicionista i marginalaca koji su podržavali nepodrživo), nije se viđelo u Crnoj Gori još od vremena ljubavi srpsko-crnogorskog političkog vrha s početka '90-ih i njihovog tragičnog i krvavog podsticanja bratoubilaštva i razaranja u bivšoj domovini. Tada se u domaćim medijima strogo vodilo računa da što sa Zapada ne promakne cenzuri i ne dospije u štampu ili pred ekrane. I tada se uzdisalo za Rusijom, sanjarilo njeno oružje i tugovalo što se Rusija dogovara sa "mrskim" Zapadom.
Crnogorsko "evroatlantsko integrisanje" uz Russia Today
Nema medija u CG u kom možete pročitati kakvu izjavu, a kamoli autorski članak u kom neko iz Crne Gore promišlja i osuđuje ono što čini diktator iz Kremlja i njegova družina. Takvih izjava i tekstova na hiljade i hiljade nezavisnih intelektualaca ili analitičara prepuni su svjetski mediji, a o evropskim da i ne govorimo! A upravo je to ona Evropa ka kojoj (makar deklarativno) težimo.
Čak se ide tako daleko da u crnogorskim medijima ne možete pročitati niti stavove tih ljudi, niti bilo kakvu analitiku koja bi oštrije osuđivala Kremlj ili mu odricala legalitet i/ili legitimitet za činjenja koja proviodi.
Opet pitanje - kako je ovo moguće?? Da li je to puka slučajnost? Ja mislim da ne...
Ovakvo stanje (samo)cenzure, kada je sve sa Zapada bilo proglašeno propagandom (sem izjava kakvih tamošnjih avanturista, egzibicionista i marginalaca koji su podržavali nepodrživo), nije se viđelo u Crnoj Gori još od vremena ljubavi srpsko-crnogorskog političkog vrha s početka '90-ih i njihovog tragičnog i krvavog podsticanja bratoubilaštva i razaranja u bivšoj domovini. Tada se u domaćim medijima strogo vodilo računa da što sa Zapada ne promakne cenzuri i ne dospije u štampu ili pred ekrane. I tada se uzdisalo za Rusijom, sanjarilo njeno oružje i tugovalo što se Rusija dogovara sa "mrskim" Zapadom.
Nakon famozne posjete Đukanovića Vašingtonu 1997. (koja je i bila povod raskolu u DPS-u), gle čuda, odjednom se u crnogorskim medijima (makar onima bliskima vlasti) SVAKODNEVNO prenose tekstovi iz The New York Times-a, Time-a. Figaroa. Liberasiona, Corierre i dr. (!) I to ne samo tekstova koji su se bavili Crnom Gorom i bivšom Jugoslavijom, već i geopolitikom.
Prenošenje takvih tekstova nakon referenduma gotovo da je zamrlo. Ako se što i pojavi to su tekstovi kakvih evroskeptika, evropskih i svjetskih katastrofičara i raznoraznih sličnih koji u svojim drutvima ne samo da ne pripadaju mainstream-u, već često ne uživaju ni potreban nivo ugleda da bi se njihovim prognozama, prelazeći i preko deset granica, ovdje špikovali i kljukali crnogorski građani. Recidivi tog (već zaboravljenog) vremena osjećaju se i danas.
S druge strane, crnogorski mediji, u izvještavanju o ukrajinskoj krizi, ne samo da se oslanjaju na ruske i srpske medije (ovi drugi takođe prenose propagandu ovih prvih), već se i bez imalo srama otvoreno prenose i citiraju. Čak i da ruski mediji, zbog otvorenog uključivanja u specijalni/propagandni rat, ovih mjeseci ne trpe kritike i osude, sama ideja da se crnogorska javnost informiše iz medija zemlje koja je učesnik sukoba, agresor i okupator dijela teritorije Ukrajine - je uvreda i za žurnalizam kao profesiju i za elementarni zdrav razum.
Izvještavati o sukobu u Ukrajini na bazi izvještaja ruskih medija podjednako je (be)smisleno kao da su se recimo novinari trećih zemalja svojevremeno u izvještavanju o ratu u Jugoslaviji odlučili oslanjati na citiranje RTS-a, Politike, Večernjih novosti i sličnih medija.
Jedan od časnih primjeri novinara Russia Today koji su odbili učestvovati u propagandnom ratu
I da cirkus bude kompletan, u crnogorskim medijima koji slove za suverenističke i proNATO, nakon što odgledate ili pročitate prilog o aktuelnostima iz Ukrajine (isključivo sklapan/smandrljavan na izvještajima ruskih medija) u kom se kao krivci za sukob označavaju ili sugerišu nekakvi nacistički luđaci u Kijevu i naravno Zapad. E baš taj Zapad,..znate onaj vječni globalni mutikaša i antHirist, koga kad ne bi bilo, po ovoj pravoslavno-talibanskoj doktrini, svijet bi živio u miru, harmoniji i prosperitetu. A taj Zapad, ni u čem posebno ne uživa kao u tome da zavađa dobre, pitome i naivne Slovene. Posebno one pravoslavne vjeroispovijesti. A zna se, je li, to je jedina pravovjerna, neokrnjena i moralno superiorna varijanta Hrišćanstva. E, nakon što vas crnogorski novinari provedu kroz svoj prilog, dobro natjeraju da se identifikujete sa ruskim separatistima i saosjećate sa njima, te vas isprovociraju da u sebi osudite ponašanje Zapada ili vas makar natjeraju da u njega dobro posumnjate, e onda nakon toga obično ide prilog sa kakve tribine o NATO-u ili neka informacija iz koje se može zaključiti:
1. Zapad je u problemima iz kojih je pitanje da li se može izvući
2. Bez obzira šta Vlada priča, Crna Gora još nije rekla svoje da li ćemo ili nećemo u NATO
Poseban fenomen je to što u ovakvom izvještavanju prednjači Televizija Crne Gore. Mjesto od kog bi se najmanje očekivalo da podriva strateško nacionalno opredjeljenje crnogorskih građana. Zašto je to tako znaju oni koji su na čelo te kuće doveli Rada Vojvodića i ovu ekipu koja već duže uređuje njen program. Ti koji stoje iza njega znaju i odgovor na pitanje zašto on to radi i u čijem interesu je takav program.
Kad smo se već dohvatili toga, ajde i da pomenemo kakve se sve gluposti i opasne predrasude prosipaju sa crnogorskih medija (počev od RTCG) i sticanju kakvih sve zabluda konzument ovog smeća može biti izložen, ako je dovoljno nesrećan pa se o Ukrajini informiše iz crnogorskih medija:
Sudeći po crnogorskim medijima:
1. Ukrajina je podijeljeno društvo. U najboljem slučaju iscijepano na pola.
2. Podjela prolazi kroz ukrajinsku naciju koja je zbog toga tragična, nesretna i jadna, pa joj, je li, treba pomoć (mešetara) sa strane. Sem što se ovom tezom sugeriše da je strano uplitanje poželjno, uz to se šalje poruka kako u ukrajinskom narodu (koji je više nego 40-omilionski) nema intelektualaca od formata. Gotovo kao da se radi o priglupoj naciji. Nekom golom plemenu iz afričkih džungli kog treba okupirati za njegovo dobro...Ali idemo dalje..
3. po crnogorskim redakcijama u UKR postoje Zapadni Ukrajinci koji su prozapadno orjentisani, a oni se dijele na one s krajnjeg zapada Ukrajine (misli se tu na Galiciju) i one koji su bliže Kijevu. Ovi prvi su listom potomci ukrajinskih nacista Stepana Bandere (navodnih njemačkih saveznika iz WWII), krvoloci i zvijeri. Konzument koji ovo gleda/čita odmah u glavi pravi paralele i pred očima mu je zaključak da se svakako radi o ukrajinskim ustašama i, treba li sumnjati - katolicima!
Nijedan crnogorski medij nije napravio ozbiljnu emisiju o Ukrajini, pa tako crnogorski građani koji nemaju običaj da istražuju dalje od domaće avlije da bi se informisali, nikada neće saznati da su Ukrajinci (uključujući i ove) u velikoj većini pravoslavci, te da je Bandera gotovo odmah po njemačkoj invaziji na SSSR uhapšen i 3 godine proveo u njemačkom logoru.
Ovi drugi zapadni Ukrajinci, dakle, ovi koji gravitiraju Kijevu, sudeći po crnogorskim medijima, su neka zbunjena i povodljiva raja. EO IPSO, kao takvi su, je li, nešto bezlično i bezvrijedno.
S druge strane postoje neki proruski Ukrajinci koji žive na jugoistoku Ukrajine i koji ne žele da ih bilo ko (a posebno ne zapadni Ukrajinci) vode u Evropu (ćitaj: na Zapad), pa se taj pošten, radan i plemenit svijet opire i protiv sile oružja laća.
Ni do dan danas, nakon što je ova predrasuda odbačena i u Moskvi, niko iz crnogorskih medija ne pomišlja objasniti c5rnogorskim građanima da su se otpor i pobuna dogodili ISKLJUČIVO u oblastima gdje živi ruska manjina, te da je pobunom zahvaćen prostor koji čini tek 20. dio (1/20) teritorije Ukrajine.
Na karti ispod sivom bojom označen je prostor pod kontrolom naoružanih separatista, a na kojoj nije bilo moguće održati predsjedničke izbore 25. maja. Crvenom bojom označene su opštine u kojima je stanovništvo većinski podržalo danas aktuelnog predsjednika Petra Porošenka, dok su zelenom bojom obilježene opštine u kojima su se glasači većinski opredijelili za bivšeg gradonačelnika Harkiva, Mihajla Dobkina (koji se kandidovao ispred Partije regiona (nekadašnje Janukovičeve partije). Kandidat ove partije je na predsjedničkim izborima osvojio oko 3% glasova, spram preko 56% koje je dobio Porošenko i oko 13% koje je dobila Julija Timošenko, te 8,5% koje je dobio ukrajinski radikal Oleg Laško.
Da se ne radi o podjeli unutar ukrajinskog naroda, već o pobuni (dijela) ruske manjine ne ostaje nimalo sumnje kada se pogled baci na etničku kartu Ukrajine. Slika ispod.
Uzgred, da bi se shvatilo o čemu se radi, treba podsjetiti da je pobunjenika pod oružjem (po izjavi njihovih lidera) oko 4000. Pazite, na prostoru na kom separatisti žele osnovati "Donetsku narodnu republiku" (a to je prostor Donjecke oblasti) živi oko 4,5 miliona stanovnika. Drugi prostor na kom su separatisti izglasali navodno "nezavisnu" "Lugansku narodnu republiku" (a to je Luganska oblast) živi nešto iznad 2,2 miliona stanovnika. Dakle, na prostoru na kom živi preko 6,5 miliona ljudi na pobunu se za 4 mjeseca nije odlučilo više od 4000 ljudi. (!) Da je taj broj i 10 puta veći, opet bi to elemetarno inteligentnog čovjeka trebalo da natjera da zaključi da nešto s tim ozbiljno nije u redu.
Da li je bilo koji crnogorski medij ovo objasnio graanima Crne Gore?? Ne, niti planiraju.
O čemu se onda tu radi?? O kakvoj pobuni je zapravo riječ zaključak najbolje sugeriše saznanje da i dan danas pobunjenici na tom prostoru nijesu u stanju istjerati ni sve preostale segmente državnog aparat Ukrajine, već svako-malo iznova čujemo da su otpočele neke nove borbe (izuzev onih sa ukrajinskom vojskom i policijom koje ih potiskuju po obodu i nastoje okružiti i) sa nekom jedincom vojske, policije ili zatvorske straže koje su unutar nekog od gradova pod njihovom kontrolom.
A zašto je odziv na mobilizaciju koju provode pobunjenici tako slab? Pa zato što iako se radi o djelovima Ukrajine u kojima živi ruska manjina, ona ni u tim djelovima ne čini većinu u ukupnom stanovništvu. U oblasti Lugansk živi 54% Ukrajinaca i 42% Rusa, dok je u oblasti Donjeck omjer još snažnije u korist Ukrajinaca. Naime u toj oblasti Ukrajinaca je 56%, dok je Rusa tek nešto iznad 38%. I ovo nijesu ekskluzivni i tajni podaci, već dostupni svakom na planeti ko ima internet i elementarno se zna služiti s njim.
Dakle, da nije podrške iz Rusije, njenog petljanja i vještačkog inžinjerinka, ova pobuna (govorim o oružanom ustanku, a ne protestima protiv ovog ili onog) ne samo da se ne bi dogodila, već ne bi ni bila moguća.
Dakle, kakvih sve zabluda i predrasuda možete steći informišući se iz crnogorskih medija, nemam više inspiracije pisati. Bio bi to svakako dugačak spisak.
No, to je priča o crnogorskim medijima. Ona dijelom objašnjava i zašto nam je takvo javno mnjenje, ali i takvi mediji jesu ogledalo domaćeg javnog mnjenja kom ti novinari zapravo vješto podilaze i nude mu onu sliku stvarnosti koju domaći građani priželjkuju i najlakše prihvataju. Za tu igru i domaćim medijima i domaćim građanima sasvim je nevažno što njihovu sliku o svijetu i stvarnosti nemaju građani Evrope kojoj, ponavljam taj apsurd nad apsurdima, Crnogorci (navodno) žele da se prilagode i postanu njen dio.
Crnogorski Intelektualci - šta to bješe?
Ali, opet pitanje - gdje su domaći intelektualci? Gdje je domaća društvena elita?? Zašto oni ne govore? Zašto ne djeluju prosvjetiteljski? Zar to nije osnovna uloga bilo koje nacionalne elite? Đe su opjevane crnogorske slobodarske tradicije?? Ako ne zbog Zapada kojeg kumimo da nas primi za sto, šta bi makar sa našim "čuvenim" prkosom da, iako mali i siromašni, svakom tirjanstvu i nepravdi odredimo mjeru i mjesto? Šta bi s onim da je to ljudska dužnost najsvetija? Da li je potrebno da se Crnogorcima dogodi oružana pobuna domaćih separatista i otimanje teritorije od strane susjeda da bi oni bili u stanju saosjećati sa ukrajinskim (ili bilo kojim drugim) narodom i osuditi agresiju?
Ovaka stanja društva (iznova) nameću pitanje - Da li uopšte postoji crnogorska intelektualna elita?? Kako taj odgovor ne bi bilo umjesno tražiti ovdje, nećemo to ni utvrđivati sada (uostalom, mnogo je oprečnih stavova i sumnjičavih pojedinaca), ali, zaBoga, pa makar intelektualaca imamo (?). Ili ni to nemamo?? Ako postoje,izbjegavanjem da se javno oglase demostriraju vlastito licemjerje, kukavičluk ili nedoraslost. Društveno-politička elita sastavljena od takvih pojedinaca predstavlja sramotu za narod kojem pripada. I ne samo to. Takvim indolentnim odnosom (ili čak simpatijama prema onom ko direktno podriva mir u Evropi i tekovine antifašizma nakon tako krvavog rata kakav je bila klaonica II svjetskog (WWII), direktno (na srednji i duži rok) se radi protiv interesa vlastitog naroda i države.
Ali, ni o njima neću činiti duži zbor, jer ovo nije prvi put da crnogorskih intelektualaca niđe nema ili su opšti interes podredili ličnom. Tokom proteklih decenija smo se nekako navikli da je to više, na žalost, pravilo u crnogorskom slučaju, nego izuzetak...
Prenošenje takvih tekstova nakon referenduma gotovo da je zamrlo. Ako se što i pojavi to su tekstovi kakvih evroskeptika, evropskih i svjetskih katastrofičara i raznoraznih sličnih koji u svojim drutvima ne samo da ne pripadaju mainstream-u, već često ne uživaju ni potreban nivo ugleda da bi se njihovim prognozama, prelazeći i preko deset granica, ovdje špikovali i kljukali crnogorski građani. Recidivi tog (već zaboravljenog) vremena osjećaju se i danas.
S druge strane, crnogorski mediji, u izvještavanju o ukrajinskoj krizi, ne samo da se oslanjaju na ruske i srpske medije (ovi drugi takođe prenose propagandu ovih prvih), već se i bez imalo srama otvoreno prenose i citiraju. Čak i da ruski mediji, zbog otvorenog uključivanja u specijalni/propagandni rat, ovih mjeseci ne trpe kritike i osude, sama ideja da se crnogorska javnost informiše iz medija zemlje koja je učesnik sukoba, agresor i okupator dijela teritorije Ukrajine - je uvreda i za žurnalizam kao profesiju i za elementarni zdrav razum.
Izvještavati o sukobu u Ukrajini na bazi izvještaja ruskih medija podjednako je (be)smisleno kao da su se recimo novinari trećih zemalja svojevremeno u izvještavanju o ratu u Jugoslaviji odlučili oslanjati na citiranje RTS-a, Politike, Večernjih novosti i sličnih medija.
Jedan od časnih primjeri novinara Russia Today koji su odbili učestvovati u propagandnom ratu
I da cirkus bude kompletan, u crnogorskim medijima koji slove za suverenističke i proNATO, nakon što odgledate ili pročitate prilog o aktuelnostima iz Ukrajine (isključivo sklapan/smandrljavan na izvještajima ruskih medija) u kom se kao krivci za sukob označavaju ili sugerišu nekakvi nacistički luđaci u Kijevu i naravno Zapad. E baš taj Zapad,..znate onaj vječni globalni mutikaša i antHirist, koga kad ne bi bilo, po ovoj pravoslavno-talibanskoj doktrini, svijet bi živio u miru, harmoniji i prosperitetu. A taj Zapad, ni u čem posebno ne uživa kao u tome da zavađa dobre, pitome i naivne Slovene. Posebno one pravoslavne vjeroispovijesti. A zna se, je li, to je jedina pravovjerna, neokrnjena i moralno superiorna varijanta Hrišćanstva. E, nakon što vas crnogorski novinari provedu kroz svoj prilog, dobro natjeraju da se identifikujete sa ruskim separatistima i saosjećate sa njima, te vas isprovociraju da u sebi osudite ponašanje Zapada ili vas makar natjeraju da u njega dobro posumnjate, e onda nakon toga obično ide prilog sa kakve tribine o NATO-u ili neka informacija iz koje se može zaključiti:
1. Zapad je u problemima iz kojih je pitanje da li se može izvući
2. Bez obzira šta Vlada priča, Crna Gora još nije rekla svoje da li ćemo ili nećemo u NATO
Poseban fenomen je to što u ovakvom izvještavanju prednjači Televizija Crne Gore. Mjesto od kog bi se najmanje očekivalo da podriva strateško nacionalno opredjeljenje crnogorskih građana. Zašto je to tako znaju oni koji su na čelo te kuće doveli Rada Vojvodića i ovu ekipu koja već duže uređuje njen program. Ti koji stoje iza njega znaju i odgovor na pitanje zašto on to radi i u čijem interesu je takav program.
Kad smo se već dohvatili toga, ajde i da pomenemo kakve se sve gluposti i opasne predrasude prosipaju sa crnogorskih medija (počev od RTCG) i sticanju kakvih sve zabluda konzument ovog smeća može biti izložen, ako je dovoljno nesrećan pa se o Ukrajini informiše iz crnogorskih medija:
Sudeći po crnogorskim medijima:
1. Ukrajina je podijeljeno društvo. U najboljem slučaju iscijepano na pola.
2. Podjela prolazi kroz ukrajinsku naciju koja je zbog toga tragična, nesretna i jadna, pa joj, je li, treba pomoć (mešetara) sa strane. Sem što se ovom tezom sugeriše da je strano uplitanje poželjno, uz to se šalje poruka kako u ukrajinskom narodu (koji je više nego 40-omilionski) nema intelektualaca od formata. Gotovo kao da se radi o priglupoj naciji. Nekom golom plemenu iz afričkih džungli kog treba okupirati za njegovo dobro...Ali idemo dalje..
3. po crnogorskim redakcijama u UKR postoje Zapadni Ukrajinci koji su prozapadno orjentisani, a oni se dijele na one s krajnjeg zapada Ukrajine (misli se tu na Galiciju) i one koji su bliže Kijevu. Ovi prvi su listom potomci ukrajinskih nacista Stepana Bandere (navodnih njemačkih saveznika iz WWII), krvoloci i zvijeri. Konzument koji ovo gleda/čita odmah u glavi pravi paralele i pred očima mu je zaključak da se svakako radi o ukrajinskim ustašama i, treba li sumnjati - katolicima!
Nijedan crnogorski medij nije napravio ozbiljnu emisiju o Ukrajini, pa tako crnogorski građani koji nemaju običaj da istražuju dalje od domaće avlije da bi se informisali, nikada neće saznati da su Ukrajinci (uključujući i ove) u velikoj većini pravoslavci, te da je Bandera gotovo odmah po njemačkoj invaziji na SSSR uhapšen i 3 godine proveo u njemačkom logoru.
Ovi drugi zapadni Ukrajinci, dakle, ovi koji gravitiraju Kijevu, sudeći po crnogorskim medijima, su neka zbunjena i povodljiva raja. EO IPSO, kao takvi su, je li, nešto bezlično i bezvrijedno.
S druge strane postoje neki proruski Ukrajinci koji žive na jugoistoku Ukrajine i koji ne žele da ih bilo ko (a posebno ne zapadni Ukrajinci) vode u Evropu (ćitaj: na Zapad), pa se taj pošten, radan i plemenit svijet opire i protiv sile oružja laća.
Ni do dan danas, nakon što je ova predrasuda odbačena i u Moskvi, niko iz crnogorskih medija ne pomišlja objasniti c5rnogorskim građanima da su se otpor i pobuna dogodili ISKLJUČIVO u oblastima gdje živi ruska manjina, te da je pobunom zahvaćen prostor koji čini tek 20. dio (1/20) teritorije Ukrajine.
Na karti ispod sivom bojom označen je prostor pod kontrolom naoružanih separatista, a na kojoj nije bilo moguće održati predsjedničke izbore 25. maja. Crvenom bojom označene su opštine u kojima je stanovništvo većinski podržalo danas aktuelnog predsjednika Petra Porošenka, dok su zelenom bojom obilježene opštine u kojima su se glasači većinski opredijelili za bivšeg gradonačelnika Harkiva, Mihajla Dobkina (koji se kandidovao ispred Partije regiona (nekadašnje Janukovičeve partije). Kandidat ove partije je na predsjedničkim izborima osvojio oko 3% glasova, spram preko 56% koje je dobio Porošenko i oko 13% koje je dobila Julija Timošenko, te 8,5% koje je dobio ukrajinski radikal Oleg Laško.
Da se ne radi o podjeli unutar ukrajinskog naroda, već o pobuni (dijela) ruske manjine ne ostaje nimalo sumnje kada se pogled baci na etničku kartu Ukrajine. Slika ispod.
Uzgred, da bi se shvatilo o čemu se radi, treba podsjetiti da je pobunjenika pod oružjem (po izjavi njihovih lidera) oko 4000. Pazite, na prostoru na kom separatisti žele osnovati "Donetsku narodnu republiku" (a to je prostor Donjecke oblasti) živi oko 4,5 miliona stanovnika. Drugi prostor na kom su separatisti izglasali navodno "nezavisnu" "Lugansku narodnu republiku" (a to je Luganska oblast) živi nešto iznad 2,2 miliona stanovnika. Dakle, na prostoru na kom živi preko 6,5 miliona ljudi na pobunu se za 4 mjeseca nije odlučilo više od 4000 ljudi. (!) Da je taj broj i 10 puta veći, opet bi to elemetarno inteligentnog čovjeka trebalo da natjera da zaključi da nešto s tim ozbiljno nije u redu.
Da li je bilo koji crnogorski medij ovo objasnio graanima Crne Gore?? Ne, niti planiraju.
O čemu se onda tu radi?? O kakvoj pobuni je zapravo riječ zaključak najbolje sugeriše saznanje da i dan danas pobunjenici na tom prostoru nijesu u stanju istjerati ni sve preostale segmente državnog aparat Ukrajine, već svako-malo iznova čujemo da su otpočele neke nove borbe (izuzev onih sa ukrajinskom vojskom i policijom koje ih potiskuju po obodu i nastoje okružiti i) sa nekom jedincom vojske, policije ili zatvorske straže koje su unutar nekog od gradova pod njihovom kontrolom.
A zašto je odziv na mobilizaciju koju provode pobunjenici tako slab? Pa zato što iako se radi o djelovima Ukrajine u kojima živi ruska manjina, ona ni u tim djelovima ne čini većinu u ukupnom stanovništvu. U oblasti Lugansk živi 54% Ukrajinaca i 42% Rusa, dok je u oblasti Donjeck omjer još snažnije u korist Ukrajinaca. Naime u toj oblasti Ukrajinaca je 56%, dok je Rusa tek nešto iznad 38%. I ovo nijesu ekskluzivni i tajni podaci, već dostupni svakom na planeti ko ima internet i elementarno se zna služiti s njim.
Dakle, da nije podrške iz Rusije, njenog petljanja i vještačkog inžinjerinka, ova pobuna (govorim o oružanom ustanku, a ne protestima protiv ovog ili onog) ne samo da se ne bi dogodila, već ne bi ni bila moguća.
Dakle, kakvih sve zabluda i predrasuda možete steći informišući se iz crnogorskih medija, nemam više inspiracije pisati. Bio bi to svakako dugačak spisak.
No, to je priča o crnogorskim medijima. Ona dijelom objašnjava i zašto nam je takvo javno mnjenje, ali i takvi mediji jesu ogledalo domaćeg javnog mnjenja kom ti novinari zapravo vješto podilaze i nude mu onu sliku stvarnosti koju domaći građani priželjkuju i najlakše prihvataju. Za tu igru i domaćim medijima i domaćim građanima sasvim je nevažno što njihovu sliku o svijetu i stvarnosti nemaju građani Evrope kojoj, ponavljam taj apsurd nad apsurdima, Crnogorci (navodno) žele da se prilagode i postanu njen dio.
Crnogorski Intelektualci - šta to bješe?
Ali, opet pitanje - gdje su domaći intelektualci? Gdje je domaća društvena elita?? Zašto oni ne govore? Zašto ne djeluju prosvjetiteljski? Zar to nije osnovna uloga bilo koje nacionalne elite? Đe su opjevane crnogorske slobodarske tradicije?? Ako ne zbog Zapada kojeg kumimo da nas primi za sto, šta bi makar sa našim "čuvenim" prkosom da, iako mali i siromašni, svakom tirjanstvu i nepravdi odredimo mjeru i mjesto? Šta bi s onim da je to ljudska dužnost najsvetija? Da li je potrebno da se Crnogorcima dogodi oružana pobuna domaćih separatista i otimanje teritorije od strane susjeda da bi oni bili u stanju saosjećati sa ukrajinskim (ili bilo kojim drugim) narodom i osuditi agresiju?
Ovaka stanja društva (iznova) nameću pitanje - Da li uopšte postoji crnogorska intelektualna elita?? Kako taj odgovor ne bi bilo umjesno tražiti ovdje, nećemo to ni utvrđivati sada (uostalom, mnogo je oprečnih stavova i sumnjičavih pojedinaca), ali, zaBoga, pa makar intelektualaca imamo (?). Ili ni to nemamo?? Ako postoje,izbjegavanjem da se javno oglase demostriraju vlastito licemjerje, kukavičluk ili nedoraslost. Društveno-politička elita sastavljena od takvih pojedinaca predstavlja sramotu za narod kojem pripada. I ne samo to. Takvim indolentnim odnosom (ili čak simpatijama prema onom ko direktno podriva mir u Evropi i tekovine antifašizma nakon tako krvavog rata kakav je bila klaonica II svjetskog (WWII), direktno (na srednji i duži rok) se radi protiv interesa vlastitog naroda i države.
Ali, ni o njima neću činiti duži zbor, jer ovo nije prvi put da crnogorskih intelektualaca niđe nema ili su opšti interes podredili ličnom. Tokom proteklih decenija smo se nekako navikli da je to više, na žalost, pravilo u crnogorskom slučaju, nego izuzetak...
No, moram reći, i ovo je suština mog motiva da napišem koju u osvrtu na odnos Crne Gore prema ukrajinskoj krizi čitaj: Zapadu i Rusiji) -
mene ne brinu toliko oni koje je Milićka uočila (jer se tu u većini radi o pojedincima intelektualno limitiranima da ikada postanu crnogorski narodni lideri i tribuni), koliko mi pažnju privlače oni koje Milićka (još) nije uočila ili nije bila voljna i spremna da uoči.
mene ne brinu toliko oni koje je Milićka uočila (jer se tu u većini radi o pojedincima intelektualno limitiranima da ikada postanu crnogorski narodni lideri i tribuni), koliko mi pažnju privlače oni koje Milićka (još) nije uočila ili nije bila voljna i spremna da uoči.
Moju pažnju znatno više privlače određena ponašanja koja se daju registrovati unutar krugova u vlasti i onih oko nje. Svakom ko pokaže želju i strpljenje da bolje osmotri i oslušne primijetiće da je Putinizam ozbiljno uhvatio korijen, ne samo među prostim crnogorskim plebsom i polusvijetom, već i među mnogim javno djelujućim pojedincima i grupama koje su do sada bile prepoznatljive po (makar deklarativnom) zagovaranju integrisanja Crne Gore u političke i vojne asocijacije Zapada, kakve su EU i NATO, a kojih ima i u crnogorskim vladajućim krugovima. (!).
Kako je to moguće??
Na žalost, moguće je, jer se u Crnoj Gori, kao što sam u početku teksta napisao i po mom sve čvršćem uvjerenju, nikada potpuno nije razumjelo ni šta su te asocijacije, ni na kojim temeljima (vrijednostima, načelima, doktrinama..) su sazdane, a još manje se uspijevalo shvatiti zbog čega narodi istočne Evrope sebe vide u tom civilizacijskom i bezbjednosnom krugu...Još prije više od 7 godina sam, u jednom osvrtu, napisao da je put Crne Gore u EU (iako možda i najprogresivniji poduhvat bilo koje od njegovih elita kroz istoriju) zapravo jedan veliki nesporazum.
Razmjere tog nesporazuma bile bi posebno vidljive upravo da je kojim hipotetičkim slučajem Crna Gora ovih dana pozvana u NATO i EU.
Zapravo, baš iz razloga što se na Zapadu s čuđenjem posmatraju motivi kojima se rukovode građani CG u želji da CG bude primljena u članstvo, to pristupanje se posljednih godina usporava i odbija. Nije naravno to jedini razlog, ali jeste onaj koji se direktno i isključivo tiče Crnogoraca. Ukratko, motivi Crne Gore i njenih građana, viđeni očima prosječnog Evropljanina, krajnje su problematični.
Doprinos briselske administracije "evropejstvu" Crnogoraca
Razloge/uzroke za ovu tragikomičnu situaciju (da se društvo 2/3-inski opredjeljuje za recimo EU, a ne zna pošteno govoreći ni što je to), treba tražiti u:
- nedoraslosti i nedovoljne obrazovanosti društveno-političke elite tog naroda, otkuda imamo taj paradoks da ljudima zapravo gotovo niko iz te elite nije dovoljno kompetentan objasniti ni što je to, ni zašto je dobro za taj narod da bude dio toga, ali i neiskrenosti i političkog oportunizma mnogih evropskih birokrata, a čija je degeneracija upravo uzrokom druge krajnosti (kojom svjedočimo ovih mjeseci) a to je jačanje još degenerisanije ultradesnice u Evropi, koja zagovara nacionalizme, nacionalne partikularizme, ksenofobiju i izolacionizam. Ukratko, evropski birokrate posljednjih dvije decenije (od pada Berlinskog zida) i sami su zaboravili kako i zašto je nastala EU (EZ), čemu je služila i trebala da služi.
Uostalom, ta degeneracija osnovni je razlog i pojave globalne ekonomske krize 2008., a, duboko sa uvjeren, ista će trajati sve dok se Zapadna civilizacija ne sagleda i pročisti od onih onih koji su dikreditovali i diskredituju najplemenitiju ideju koja je u Evropi nastala ikada, a to je ideja ujedinjene Evrope.
U određenoj mjeri može se reći da je kriza u odnosima sa Rusijom zapravo jako ljekovita po Zapad jer će mu dati priliku da se samosagleda, preispita dosadašnje politike i pročisti od svega onog što ga je slabilo i slabi.
Iako su na majskim izborima evroskeptične ultra-desne i ultra-lijeve partije u Evropi zabilježile izuzetan uspjeh (neviđen do sada) stalno se previđa da to nije volja naroda Evrope. Naprotiv, najmanje 2/3 evropskih građana u gotovo svim članicama Unije dalo je glas podrške Uniji. Nije se glasalo protiv evropske administracije, već za što jaču, snažniju i efikasniju Uniju. Želja velike većine građana Evrope nije (ono što zastupaju ultra-desnica i ultra ljevica) a to je da se s prljavom vodom kroz prozor izbaci i beba.
Opasno uzdisanje za Rusijom
Iako su na majskim izborima evroskeptične ultra-desne i ultra-lijeve partije u Evropi zabilježile izuzetan uspjeh (neviđen do sada) stalno se previđa da to nije volja naroda Evrope. Naprotiv, najmanje 2/3 evropskih građana u gotovo svim članicama Unije dalo je glas podrške Uniji. Nije se glasalo protiv evropske administracije, već za što jaču, snažniju i efikasniju Uniju. Želja velike većine građana Evrope nije (ono što zastupaju ultra-desnica i ultra ljevica) a to je da se s prljavom vodom kroz prozor izbaci i beba.
Opasno uzdisanje za Rusijom
Vratimo se Crnoj Gori i pitanju opasnosti koju nosi narastajuće "uzdisanje" nad Rusijom. Da li postoji mogućnost da Crna Gora odustane od (čak i ovako traljavo vođenog) proEvropskog (proZapadnog) puta?
Na kratak rok (sem u slučaju kakve kataklizme u obliku malo vjerovatnog otvorenog rata Zapada i Ruije) - Ne. Na duži rok, to ne samo da je moguće, već ukoliko se zadrži postojeći kurs Vladine politike kojim se problem narastanja proruskih sentimenata u stanovništvu ne sanira, tj., ne deligitimiše, u nekom trenutku vlast će se suočiti sa dilemom da li da se tome prilagođava (i usporava približavanje Uniji do zaustavljanja procesa) ili da se nađe direktno konfrontirana sa prevelikim dijelom vlastitih građana.
Velikodržavne aspiracije Rusije, te Srbije, njenog saveznika na Balkanu.
Crnu Goru (njenu Vladu i čitavo društvo) bavljenje ovim pitanjem tek očekuje. Rusija se odlučila podrivati stabilnost Zapadnog svijeta na svakoj tačci gdje je ona u stanju ugroziti njegove interese, i stoga je naivno vjerovati da će Crnu Goru (u kojoj postoji tako plodno tlo za njenu aktivnost) tek tako preskočiti.
Herceg Novi
Naprotiv, mi već sada svjedočimo tome kako se određene snage u Crnoj Gori otvoreno nude Rusiji kao zastupnici njenih interesa u ovoj zemlji i ovom dijelu svijeta. I nijesu to samo SNP i NOVA od kojih se to moglo očekivati. Širi je to krug i on obuhvata i neke koji će se sve otvorenije, pa čak i na iznenađenje crnogorske javnosti - tek predstaviti.
No, ponoviću opet (jer se zbog stereotipa stalno mora ponavljati) ruskih simpatizara ima i u DPS-u i među onima koji mu u javnom životu drže stranu. Njihovo oglašavanje (trenutak i način) zavisiće od snage Đukanovića u datom momentu i od prilika spolja.
Što se tiče samog Đukanovića, davno sam ustvrdio da je to čovjek bez lične ideologije. Ova okolnost mu pomaže da bude prilagodljiviji, ali i stvara privid da se sa ideologijama (kao neopterećen) može nositi. Interesantna okolnost u vezi njega (a što je vrlo važno za CG u svijetlu budućih događaja) je ta što je on za Rusiju (čitaj: Putina i Kremlj), a zbog odnosa prema ruskim interesima u CG (KAP, odbijanje da dozvoli ruskim ratnim brodovima korištenje crnogorskih luka i sada odnos prema krizi u UKR) otpisan kao partner i ruski državni vrh će učiniti sve da pomogne njegovo svrgavanje.
Drugim riječima - Đukanoviću, šta god da ga motivisalo na putu prema približavanju Zapadu, Zapad je jedino i preostao.
Vrijeme opasnog flerta - Đukanović i Putin tokom susreta u rezidenciji predsjednika RF u Sočiju 2006.
Koliko god ta osuđenost Đukanovića da se drži Zapada izgledala prozapadno orjentisanim građanima CG kao problematičan motiv, ipak se pojavljuje u obliku mršave nade da će crnogorska vlast (za koju se može očekivati i u doglednoj budućnosti da će biti predvođena sa njim) naći i snage i motiva da se uhvati u koštac sa onim što dolazi i iznutra prijeti, te čvrsto ostane na putu integracije Crne Gore u EU i NATO.
SDP-Pozitivna:
I za kraj, da se osvrnem i na 2 politička subjekta koji djeluju u CG i čija relevantnost je ipak dovoljna da ih se ne preskače. Radi se o SDP-u i Pozitivnoj. Partijama čija su proZapadna opredjeljenja najmanje mogu dovoditi u pitanje.
Ipak, sa razočarenjem konstatujem da su oni (i poslije 4 mjeseca od zbacivanja proruskog režima u UKR) još zbunjeni globalnim implikacijama koje je taj događaj donio. Kao da još uvijek ne razumiju da je unutrašnja politička scena bila, jeste i uvijek će biti zapravo samo sporedan šou koji se odigrava na ovoj (našoj?) periferiji evropske periferije, te da je velika većina onog što se ovdje dogodi/odigra zapravo (pred)određeno procesima i događajima koji se odigravaju na velikoj/glavnoj pozornici, te da su "korita" tih procesa zapravo već negdje uveliko probijena, stara i poznata, uslovljena istorijskim i kulturnim bagažom naroda Crne Gore, civilizacija i kultura koje su ga odredile i koje ga određuju...
Ni SDP, ni Pozitivna, ni ne znam koliko jak politički subjek u tako kratkom vremenu ne mogu izdubiti neka nova "korita" već su osuđeni kretati se unutar onih koja je u CG iscrtala njena prošlost. Još manje mogu birati "more" koje civilizacije će zapljuskivati naše obale.
Na kratak rok (sem u slučaju kakve kataklizme u obliku malo vjerovatnog otvorenog rata Zapada i Ruije) - Ne. Na duži rok, to ne samo da je moguće, već ukoliko se zadrži postojeći kurs Vladine politike kojim se problem narastanja proruskih sentimenata u stanovništvu ne sanira, tj., ne deligitimiše, u nekom trenutku vlast će se suočiti sa dilemom da li da se tome prilagođava (i usporava približavanje Uniji do zaustavljanja procesa) ili da se nađe direktno konfrontirana sa prevelikim dijelom vlastitih građana.
Velikodržavne aspiracije Rusije, te Srbije, njenog saveznika na Balkanu.
Crnu Goru (njenu Vladu i čitavo društvo) bavljenje ovim pitanjem tek očekuje. Rusija se odlučila podrivati stabilnost Zapadnog svijeta na svakoj tačci gdje je ona u stanju ugroziti njegove interese, i stoga je naivno vjerovati da će Crnu Goru (u kojoj postoji tako plodno tlo za njenu aktivnost) tek tako preskočiti.
Herceg Novi
Naprotiv, mi već sada svjedočimo tome kako se određene snage u Crnoj Gori otvoreno nude Rusiji kao zastupnici njenih interesa u ovoj zemlji i ovom dijelu svijeta. I nijesu to samo SNP i NOVA od kojih se to moglo očekivati. Širi je to krug i on obuhvata i neke koji će se sve otvorenije, pa čak i na iznenađenje crnogorske javnosti - tek predstaviti.
No, ponoviću opet (jer se zbog stereotipa stalno mora ponavljati) ruskih simpatizara ima i u DPS-u i među onima koji mu u javnom životu drže stranu. Njihovo oglašavanje (trenutak i način) zavisiće od snage Đukanovića u datom momentu i od prilika spolja.
Što se tiče samog Đukanovića, davno sam ustvrdio da je to čovjek bez lične ideologije. Ova okolnost mu pomaže da bude prilagodljiviji, ali i stvara privid da se sa ideologijama (kao neopterećen) može nositi. Interesantna okolnost u vezi njega (a što je vrlo važno za CG u svijetlu budućih događaja) je ta što je on za Rusiju (čitaj: Putina i Kremlj), a zbog odnosa prema ruskim interesima u CG (KAP, odbijanje da dozvoli ruskim ratnim brodovima korištenje crnogorskih luka i sada odnos prema krizi u UKR) otpisan kao partner i ruski državni vrh će učiniti sve da pomogne njegovo svrgavanje.
Drugim riječima - Đukanoviću, šta god da ga motivisalo na putu prema približavanju Zapadu, Zapad je jedino i preostao.
Vrijeme opasnog flerta - Đukanović i Putin tokom susreta u rezidenciji predsjednika RF u Sočiju 2006.
Koliko god ta osuđenost Đukanovića da se drži Zapada izgledala prozapadno orjentisanim građanima CG kao problematičan motiv, ipak se pojavljuje u obliku mršave nade da će crnogorska vlast (za koju se može očekivati i u doglednoj budućnosti da će biti predvođena sa njim) naći i snage i motiva da se uhvati u koštac sa onim što dolazi i iznutra prijeti, te čvrsto ostane na putu integracije Crne Gore u EU i NATO.
SDP-Pozitivna:
Ideja evropeizacije Crne Gore savezom sa domaćim "evroazijskim" i antiNATO snagama
I za kraj, da se osvrnem i na 2 politička subjekta koji djeluju u CG i čija relevantnost je ipak dovoljna da ih se ne preskače. Radi se o SDP-u i Pozitivnoj. Partijama čija su proZapadna opredjeljenja najmanje mogu dovoditi u pitanje.
Ipak, sa razočarenjem konstatujem da su oni (i poslije 4 mjeseca od zbacivanja proruskog režima u UKR) još zbunjeni globalnim implikacijama koje je taj događaj donio. Kao da još uvijek ne razumiju da je unutrašnja politička scena bila, jeste i uvijek će biti zapravo samo sporedan šou koji se odigrava na ovoj (našoj?) periferiji evropske periferije, te da je velika većina onog što se ovdje dogodi/odigra zapravo (pred)određeno procesima i događajima koji se odigravaju na velikoj/glavnoj pozornici, te da su "korita" tih procesa zapravo već negdje uveliko probijena, stara i poznata, uslovljena istorijskim i kulturnim bagažom naroda Crne Gore, civilizacija i kultura koje su ga odredile i koje ga određuju...
Ni SDP, ni Pozitivna, ni ne znam koliko jak politički subjek u tako kratkom vremenu ne mogu izdubiti neka nova "korita" već su osuđeni kretati se unutar onih koja je u CG iscrtala njena prošlost. Još manje mogu birati "more" koje civilizacije će zapljuskivati naše obale.
Ipak, iako kroz istoriju nijesmo i ne možemo uticati na to "more" koje i kakve civilizacije će nas zapljuskivati, "kupati" i oblikovati, na određene aspekte vlastitog života (razvoja i opstanka) kao narod itekako možemo i trebamo uticati.
U Crnoj Gori su 25.05. održani lokalni izbori u 12 opština, među kojima i glavnom gradu Podgorici. Izbori nijesu bili zanimljivi samo iz razloga što su obuhvatili prostor na kom živi preko polovine biračkog tijela CG, već i zato što su trebali da pokažu da li najveća vladajuća partija DPS (a čitaj: njen lider M. Đukanović) bilježi onaj izražen trend pada povjerenja koji se od mnogih opozicionih prvaka i javnih ličnosti tvrdio, a među pukom očekivao kao logičan nastavak niza loših rezultata sa parlamentarnih izbora u oktobru 2012. i predsjedničkih izbora u aprilu 2013.
Iako su rezultati upravo završenih izbora pokazali (za mnoge zapanjujuću) vitalnost DPS-a, pa čak sporadično u nekim sredinama i registrovali rast podrške ovoj partiji, ipak bi se generalno moglo zaključiti da su odnosi snaga među partijama, u manjoj ili većoj mjeri, ostali identični onima utvrđenima oktobra 2012. Dakle, sve na prvi pogled izgleda nepromijenjeno,.. ali ovog puta nije ni izbliza tako.
U CG neki (uslovno) "novi" društveno-politički procesi jesu otvoreni. Kažem uslovno, jer se radi zapravo o podprocesima. Ti (pod)procesi direktna su posljedica koje je ukrajinska (globalna politička) kriza ubrzala naglo i do nevjerovatnih brzina.
Ta kriza, već sada je u CG donijela neke jako zanimljive novine. Prije svega učinila je određene politike (vladajućih i opozicionih političkih subjekata) mnogo ogoljenijim, a neke politike postaju i sve manje moguće. Sa svakim novim danom ukrajinske krize (koja se uz to dodatno komplikuje (a katkad prijeti i da preraste u oružani sukob koji se izlio van granica same Ukrajine) politički subjekti u Crnoj Gori primorani su da se sve brže i sve jasnije svrstavaju uz određene magistralne političke pravce, ujedno odbacujući čitav spektar mogućih varijanti političkog djelovanja koji je bio moguć, pa čak i od određenih slojeva društva naklonjenog promjenama, priželjkivan slijed događaja.
Ovo u SDP-u i Pozitivnoj ili još nijesu shvatili ili tvrdoglavo odbijaju da razumiju. I nebitno je šta su oni planirali, htjeli, željeli, te da li je to pravedno da prilike u Svijetu određuju domaću politiku, ali to je tako. I političari, ukoliko su dorasli poslu, mogu se ponašati samo u okvirima mogućeg.
Ovo u SDP-u i Pozitivnoj ili još nijesu shvatili ili tvrdoglavo odbijaju da razumiju. I nebitno je šta su oni planirali, htjeli, željeli, te da li je to pravedno da prilike u Svijetu određuju domaću politiku, ali to je tako. I političari, ukoliko su dorasli poslu, mogu se ponašati samo u okvirima mogućeg.
Kada su me na polovini predizborne kampanje u CG pitali da li mislim da je realan scenario koalicione vlasti između SDP-a i srpskih političkih partija u CG, (a što je pitanje aktuelno i danas nakon 2 mjeseca od tada i mjesec od izbora), odgovorio sam sljedeće:
---------------------------------------------------------------------------------------------
El Re - (26.04 2014, Caffe del Montenegro)
"Svijet nakon 28.02 (i krimskog Danciga) nije isti Svijet kao onaj prije toga. Sve opcije i kalkulacije koje su postojale do tada i bile relativno prihvatljive, najednom postaju djelimično ili potpuno neprihvatljive. Dakle, svako ko misli da je političkim subjektima u CG preostao i dalje veliki manevarski prostor, te da mogu voditi politiku "svih opcija" - u velikoj su zabludi.
Ali, idemo redom:
Izbori u Podgorici su zapravo generalna proba za parlamentarne izbore. Eventualni postizborni savez SDP-PCG sa srpskim partijama (u cilju stvaranja većine u Skupštini grada) iz temelja bi uzdrmao političku scenu. Odluka SDP-PCG da lavira i dozvoli mogućnost koaliranja sa oba glavna takmaca (a prije svega sa opozicijom) u početku (i sve do 28.02.) činila se kao idealna varijanta, a potencijalnim biračima ove koalicije ta varijanta (usuđujem se reći) izgledala je potpuno prihvatljivo.
Ni međunarodni faktori sa Zapada (čija je CG interesna sfera) takav razvoj događaja ne bi vidjeli kao problematičan. Naprotiv, odgovarao bi im i vidjeli bi ga kao sredstvo pritiska na Đukanovića da demokratizuje zemlju.
Ni međunarodni faktori sa Zapada (čija je CG interesna sfera) takav razvoj događaja ne bi vidjeli kao problematičan. Naprotiv, odgovarao bi im i vidjeli bi ga kao sredstvo pritiska na Đukanovića da demokratizuje zemlju.
Ali, odjednom (od 28.02.), ništa više nije isto...
Kriza u koju je zagazila Evropa izrazito je ozbiljna, nepredvidiva i opasna. I Zapad i Rusija nalaze se u utisku da su napadnuti, da im je upućen ozbiljan izazov i da su njihovi interesi vitalno ugroženi.
U ovakvoj situaciji nijedan scenario razvoja događaja nije isključen. Koliki je obim problma najbolje govori činjenica da predsjednik vodeće zemlje Zapada već punih mjesec dana ne silazi iz aviona, već obilazi redom sve saveznike Zapadnog svijeta i podstiče ih na zbijanje redova. Obilazak je počeo sa Evropom (koja je za SAD najvažniji partner i njena svojevrsna ekstenzija). Nakon razgovora sa svim evropskim liderima učinio je posjetu i Vatikanu (obzirom na uticaj koji njegov vjerski poglavar ima na dobar dio Svijeta), a ovih dana obilazi Japan, Koreju, Maleziju i Filipine. U Rusiji rade isto. Zbijaju redove sa svojim saveznicima. Predsjednik RF susreo se sa liderima zemalja saveznica (mahom iz centralne Azije) a uveliko traju pripreme za njegovu posjetu Kini...
Da je svako bitan i da će SVAKO na svijetu biti NATJERAN (ovako ili onako) da se svrsta, u to nema nikakve dileme. Bezobrazluk koji je saopštenjima demonstrirala Moskva prema CG jasno pokazuje da ničija politika (pa ni male CG) Moskvi nije beznačajna i itekako se uzima u obzir.
Ipak, politički uragan koji bjesni Evropom ne bi imao gotovo nikakav učinak na crnogorsku unutrašnju političku scenu da u samoj CG postoji jedinstven konsensuz stanovništva o državnoj orjentaciji i najmanje dvotrećinska većina oko izbora saveznika kog se (i u dobru i u zlu) trebamo držati. Na žalost - to nije slučaj.
Ne zato što nam je to nešto potpuno novo, već zato što je to najednom postalo jako važno. Pitanje svih pitanja.
Odluka SNP-a da se partija svrsta uz Moskvu (koji je to uradio jako grubo i na vrlo ponižavajući način), te nešto manje pompezna, ali vrlo jasna poruka stanovništvu koja je stigla iz DF-a, a iz koje se jasno zaključuje da i oni gledaju put Moskve i priželjkuju politički poraz Zapada (možda i neki drugi) ima karakter pravog zemljotresa na političkoj sceni CG.
Vrlo brzo će se pokazati da je Đukanović zaista nevjerovatan miljenik sudbine i da se SDP i PCG već nalaze u problemu. Taj problem će postati ozbiljan ako ga ne prepoznaju i brzo reaguju.
Ne samo što više Zapad nije spreman pozdraviti koaliciju SDP-PCG sa partnerima koji se svrstavaju na Zapadu otvoreno neprijateljsku stranu (iako su ga godinama šarmirali i kleli se u njegove vrijednosti), već ni birači SDP-a i PCG više (moja je makar procjena) ne priželjkuju ovu koaliciju sa srpskim partijama.
Zvuči nevjerovatno, ali je po meni činjenica (i nešto je slično prokomentarisao i Zlatko Vujović nedavno) da će ono što se dešava na globalnom planu imati itekako odraza na ono što se u CG bude događalo na unutrašnjem planu.
Svako ko misli da će Zapad dozvoliti da se poljulja stabilnost Crne Gore kao njihovog saveznika i klijenta, tako što bi vlast na državnom nivou bila uzdrmana ili dovedena u pitanje nekakvim jačanjem proruskih snaga - neopisivo je naivan.
Mora se priznati da je Đukanović po državu (ali najviše po sebe lično i svoju partiju) odigrao maestralan i munjevit potez kojim je otklonio svaku dilemu da je Zapadu on zaista najbolji i najpouzdaniji saveznik u CG. A amateri u CG? E oni će da plate cijenu i da vježbaju politiku i ubuduće...
Podgorica može doći u ruke srpske opozicije samo ukoliko DF i SNP sami budu u stanju formirati vlast. Sva istraživanja (uključujući i njihova) govore da je to u domenu naučne fantastike.
Koliko je naglo ojačala pozicija DPS-a i Đukanovića (nakon podrške sa Zapada i novog rasporeda figura na tabli) najslikovitije govori scena od juče, đe se Đukanović poput kakvog gospodara obrušio na partije koje predstavljaju nezadovoljne suvereniste. Onako nešto nije viđeno još od onih dana kada je nezadovoljne suvereniste prije svih predstavljao LSCG. To samo govori o snažnom (i potpuno iznenadnom) vjetru u leđa koji je Đukanoviću dala novonastala situacija u Evropi.
Svi koji misle da će Zapad biti ubuduće i onoliko kritičan prema njemu koliko je bio do sada, na žalost, varaju se. Ljestvica se odjednom drastično spuštila i Zapadu je najednom prihvatljiv i Lukašenko bude li se ovaj odlučio da okrene leđa Moskvi.
Koliko će situacija za SDP i PCG postajati komplikovanija i sve više im vezivati ruke da uopšte razmišljaju o koaliciji sa DF-om i SNP, pokazaće budući događaji. Ulazak ruskih invazionih snaga u kontinentalnu Ukrajinu sve više izgleda kao moguć epilog. Takav čin neminovno će dovesti do potpunog zaoštravanja odnosa Zapada i Rusije. Vrlo vjerovatno i do otpočinjanja otvorenog ekonomskog i političkog rata.
Što tenzije budu rasle to će se proruske snage u CG sve više svrstavati uz Moskvu i tako će bilo kakvo političko savezništvo sa prozapadnim partijama i savezima postajati sve teže i objektivno manje moguće. Da stvar bude komplikovanija, to savezništvo neće željeti ni njihovi birači. Naprotiv, već se sada daju uočiti signali da se oni (a posebno potencijalni birači SDP-a i PCG) tom savezništvu opiru.
Ovo (sa ovom krizom koja ima karakter sudara dvije civilizacije čija linija dodira prolazi i Crnom Gorom) je najopasnija moguća situacija koja se mogla desiti SDP-u i PCG i oni će biti prinuđeni prilagoditi politiku što prije ili će se suočiti sa debaklom na izborima.
Što je najveća nesreća, ja već sada uočavam da mnogi suverenisti (uključujući i one izrazito kritične prema DPS-u) tu partiju, proporcionalno stepenu kojim procjenjuju obim ugroženosti države, sve više vide kao nekakav siguran izbor tj., onaj s kojim je najmanje nepoznanice.
To je karta na koju računa Đukanović i nemam dilemu da se ova opasnost već uočava u vrhu SDP-a i PCG. Međutim, ozbiljnijih pomaka i prilagođavanja politike novoj situaciji još nema, a sat otkucava...
Ovo je napisao čovjek koji će u svakoj varijanti (prilagodili svoju politiku ili ne) svoje povjerenje ukazati koaliciji Pozitivne i SDP-a. Ti ljudi su (za sada) najbliži mojih političkim opredjeljenjima i viđenju najboljeg modela budućnosti za crnogorsko društvo i državu.
Međutim, politika ne traži samo dobru ideju, već i dobre menadžere. One koji su u stanju planirati i 2 koraka unaprijed i koji su u stanju pretpostaviti poteze svojih konkurenata.
Šta mislim da SDP i PCG treba da urade sada?
Da javno saopšte ono što potajno i planiraju. A to je:
Da će vlast u PG s njima kao činiocem, biti moguća samo ukoliko s druge strane budu imali partnere proZapadne političke orjentacije. Ukoliko u opoziciji partnera te orjentacije nema, u bilo kojoj drugoj varijanti SDP i PCG spremni su pristati samo na mogućnost da srpska opozicija (ukoliko joj je baš toliko do smjene DPS-a kao što se javno kunu) podrži njihovu manjinsku vlast u gradu.
Tačka. To je jasna ponuda. Njihovim biračima lako razumljiva i (čvrsto sam ubijeđen) jedino prihvatljiva.
Sve drugo (a posebno ovo "svi dolaze u obzir") SDP i PCG povešće u debakl."
------------------------------------------------------------------------------------------------
------------------------------------------------------------------------------------------------
Bio je 26.04 2014. kad je ovo iznad napisano. Mjesec dana prije samih izbora...SDP i Pozitivna, kao dva politička subjekta nedovoljno sposobna, voljna ili hrabra da razumiju vjetrove promjena koji tutnje Evropom, nijesu se pravovremeno pozicionirali. Ispravnije bi bilo reći - nijesu mrdnuli prstom. Ili su bili slijepi da uoče šta se događa ili su se svjesno odlučili da ignorišu nevrijeme koje se nadvija nad Evropom. Epilog je uslijedio. Rezultati su svima poznati. Oni su bili iznenađenje samo za one koji misle da je CG izolovan svijet. Samodovoljan, ne uznemiravan i nedodirljiv za vanjske uticaje. Ne samo što to nije slučaj, već je CG (a to nikako da naučimo) u većini Svijet kog oblikuju i određuju vanjski uticaji. Mada u globalizovanom Svijetu teško je pronaći zemlju s kojom to nije slučaj, no za CG, kao malu društvenu i državnu zajednicu, ovo je bio slučaj tokom kompletne njene istorije.
Bilo kako bilo, iako su rezultati izbora Đukanovićevim oponentima i kritičarima otvorili mogućnost koalicione vlasti to se neće desiti.
U tekstu od 24.04. objasnio sam i zašto...
Međutim, pravi problemi po CG, usljed ovog sudara civilizacija, tek će se pojavljivati i usložnjavati. Ono što vidimo danas, tek su rudimenti onog što dolazi. Crna Gora je kuća sagrađena na temeljima čije se stope nalaze ukopane na najmanje dvije tektonske ploče. Ploče koje sve više tresu, kreću u različitim pravcima i odmiču jedna od druge.
Prirodne/geografske granice Evrope i Azije ne poklapaju se ni ugrubo sa granicama evropske i azijatskih civilizacija.
Crna Gora i njena vlast, ukoliko žele opstati i izbjeći dramu budućih unutrašnjih sukoba (manje ili više nalik onima u Ukrajini) već danas moraju učiniti sve ne bi li se što više dodatno ojačali oni temelji, stubovi i veziva koji je drže stabilno na Zapadnoj geopolitičkoj i civilizacijskoj ploči. To se uz pomoć drugih izvana niti može, niti treba dogoditi, a najmanje je realno očekivati da će se desiti samo od sebe. Obzirom da je poziv u NATO izostao, sada sve zavisi od crnogorske Vlade i crnogorskog društva, njihove vizije, jedinstva u opredjeljenju da se (o)stane uz Zapad i sposobnosti da spremno dočekaju pomicanje i neminovno dalje udaljavanje ove dvije civilizacijske ploče na čijem dodiru živimo. Samo to može biti preventiva mogućoj prijetnji da nam se dom usljed ovog pomicanja pocijepa i uruši, povlačeći nas za sobom.
Crna Gora i njena vlast, ukoliko žele opstati i izbjeći dramu budućih unutrašnjih sukoba (manje ili više nalik onima u Ukrajini) već danas moraju učiniti sve ne bi li se što više dodatno ojačali oni temelji, stubovi i veziva koji je drže stabilno na Zapadnoj geopolitičkoj i civilizacijskoj ploči. To se uz pomoć drugih izvana niti može, niti treba dogoditi, a najmanje je realno očekivati da će se desiti samo od sebe. Obzirom da je poziv u NATO izostao, sada sve zavisi od crnogorske Vlade i crnogorskog društva, njihove vizije, jedinstva u opredjeljenju da se (o)stane uz Zapad i sposobnosti da spremno dočekaju pomicanje i neminovno dalje udaljavanje ove dvije civilizacijske ploče na čijem dodiru živimo. Samo to može biti preventiva mogućoj prijetnji da nam se dom usljed ovog pomicanja pocijepa i uruši, povlačeći nas za sobom.
No comments:
Post a Comment