Koga žele čuvati naši čuvari?

Svi koji pratite ono što pišem više puta ste bili u prilici pročitati tekstove o procesu društvenog vrenja koje se događa unutar Crne Gore, a koje je u direktnoj zavisnosti od stanja u odnosima i intenzitetu konfrontacije između uređenog Zapadnog svijeta i njegovih saveznika s jedne i Rusije na drugoj strani. Refleksije tog sukoba, kako sam davno i najavio, sve direktnije, snažnije i intenzivnije oblikuju novu stvarnost u Crnoj Gori. Od marta 2014. (ruske okupacije Krima) pa sve do sada, a na osnovu vrlo interesantnih indikatora, identifikovalo se nekoliko momenata koji su učinili da se situacija u Crnoj Gori više puta usloži.

Iako čitavo društvo (makar njegov relevantan dio koji čine političke strukture, mediji, javno djelujući pojedinci i grupe) izrazito zainteresovano prate razvoj događaja, o njima se uglavnom ili ne govori ili se na njih tek površno i načelno osvrće. Svi indikatori koji govore o snazi uticaja koji ova kriza ima na Crnu Goru i njeno društvo, vrlo ciljano, se izbjegavaju u javnom diskursu. Kako je to moguće?? O tome sam već pisao u prethodnom tekstu i ovaj fenomen već sam objasnio kao sindrom velikog iščekivanja.

Prosto, sve važnije strukture u društvu procjenjuju da je u ovom trenutku nemoguće izvršiti procjenu u kom će se pravcu stvari oko konfrontacije Zapada i Rusije kretati u budućnosti, pa u srazmjeri toga koliko bi ko usljed "preranog" istrčavanja mogli izgubiti biraju - ne oglašavati se javno bilo kakvim stavom. Toj "tišini" (koja je uzgred sve glasnija) najskloniji su oni koji bi mogli najviše izgubiti.

Ipak, a to sam više puta naglasio, kriza ima podjednak (ako ne i veći) značaj po ukupne odnose u svijetu nego što je to imao pad Berlinskog zida 1989. (ona čak ima potencijal da bude okidač ratnog sukoba širih razmjera), tako da je uvjerenje tih unutrašnjih struktura u CG da mogu ostati po strani, od samog početka, bilo naivno.

 

Već sve naznake postoje da će 2015. godina biće vrlo dinamična u čitavoj Evropi, a posebno dinamični procesi i događaji mogu se očekivati na Balkanu i u Crnoj Gori. Dakle, Crna Gora, kao samo jedan mali sud u sistemu međusobno spojenih sudova, sve je izloženija liniji vatre na koju je prije par mjeseci upozorio Keri, državni sekretar SAD.

CG (kao i svaka druga država u Evropi) niti je dizajnirana, niti sposobna da funkcioniše kao organizam sam za sebe. Čak i da je s pozicije vlasti pokušate zaštititi, te amputirati kanale koje ne možete kontrolisati, kada ovako snažno i brzo raste pritisak unutar jednog posmatranog suda (jednog društva), bez obzira odakle dolazio, bilo spolja, iznutra ili kao u ovom slučaju od oboje, kao što to u životu obično biva, bićete u prilici da, prije ili kasnije, uočavate pukotine i rupe koje će neminovno učiniti da (iz)gubite kontrolu.

Da nevolja bude veća Crna Gora (zbog svojih socioloških karakteristika i istorijskog nasljeđa) posjeduje sve preduslove da bude jedna od najozbiljnije pogođenih.

ANB, RTCG, utakmica sa Rusijom...
 

Nekoliko vrlo bitnih događaja zbilo se tokom proteklih par mjeseci u Crnoj Gori. Počeću od najskorijeg iako naoko izgleda ne samo marginalan, već beznačajan. Taj vrlo simboličan događaj koji se dogodio juče držim da se može s pravom smatrati za momenat kada je situacija u Crnoj Gori eskalirala na nov nivo. Nemam dilemu da će dani pred nama dodatno potvrditi moju procjenu i biti zaista sve zanimljiviji. 

Naime, juče su građani Crne Gore, prvi put nakon dana previranja i loma u DPS-u 1997. (sukoba Milo-Momir) sa ekrana državne TV (RTCG), tokom talk-show emisije "Okvir" koja ide neđeljom u prime-time terminu (ovog puta gledanost je bila veća jer se sve događalo tokom uskršnje večeri), mogli gledati bizaran (do skora zaista nezamisliv) prizor kako se novinari te medijske kuće (Zoran Leković i Nevenka Ćirović) obrušavaju na stav i odluku Predsjednika CG F. Vujanovića da otkaže dolazak u Moskvu. Odlazak na paradu (sile) koja je zamišljena da pod plaštom proslave pobjede koja se zbila prije 70 godina bude lična promocija (čitaj: žurka) ruskog diktatora V. Putina. 

 

Za one koji ne znaju u uvodu valja navesti da "žur" kojim će se slaviti kult ruskog diktatora nije mogao naći mjesto u kalendaru francuskog predsjednika Fransoa Olanda, britanskog premijera Dejvida Kamerona, američkog predsjednika Baraka Obama, japanskog premijera Šinzo Abea, predsjednika Poljske Bronislava Komorovskog, finskog predsjednika Sauli Niniste, kao i predsjednika Evropskog savjeta Donalda Tuska, predsjednika Slovenije, Slovačke, Bugarske, kao i premijera i predsjednika Holandije, Norveške, Litvanije, Latvije, Estonije, Gruzije, kao i naravno Ukrajine, te još čitavog niza pozvanih lidera svijeta.

Posjeta predsjednika Češke Miloša Zeman, koji je zbog prihvatanja Putinovog poziva naišao na ogorčenje češke javnosti, pa pride još i izazvao diplomatski skandal sa američkim ambasadorom, još je pod znakom pitanja. Naime, Vlada Češke (koja se oštro protivi odluci Predsjednika države) sem upozorenja i ograde od Predsjednika, već saopštila da neće platiti putne i druge troškove koje Zeman bude imao u vezi s tom posjetom, tj., za Vladu Češke Zeman tamo može boraviti samo u privatnom aranžmanu. 

Da podsjetimo i to da je njemačka kancelarka Angela Merkel takođe odbila poziv, ali je diplomatski navela da će doći u Moskvu dan kasnije (dakle nakon Putinove žurke i mimo ikakvog programa u vezi s ceremonijom i samim Kremljom), a u namjeri da ispred zvanične Njemačke položi vijenac na spomenik palim vojnicima sovjetske armije.

Od njih 68 koji su pozvani potvrđen je dolazak nekih 20-tak lidera i to mahom iz zemalja trećeg svijeta.

Kremlj za sada može da računa sigurno samo na kineskog predsjednika Si Đinpinga i na lidera Sjeverne Koreje Kim Džong Una, kome će to biti prva zvanična posjeta inostranstvu. Očekuju se i grčki premijer ultraljevičar Aleksis Cipras, kao i zvaničnici iz Indije, Južne Afrike, Mongolije, Vijetnama, Kube, kao i predsjednik Srbije Tomislav Nikolić.

Je li to društvo u kom novinari RTCG žele gledati crnogorskog predsjednika? Izgleda da jeste.

 

Voditelj ove, sinoć neuobičajeno osmišljene emisije, dosjetio se da vlastitu potrebu  da napadne državnu politiku prema ovoj i ovakvoj Rusiji kamuflira pozivajući u goste i par novinara i urednika iz drugih medija. No, ni to nije bilo dovoljno da ublaži ovu zaista neobičnu (pa gotovo smiješnu) scenu, jer su Leković i Ćirovićka svojim nimalo biranim riječima činili da gost iz "Dan"-a (široko prepoznatog kao proputinovsko i prosrpsko glasilo) izgleda kao vrlo razborit i umjeren u stavovima.  

Više od pola emisije proteklo je u tiradama o (mitskom) crnogorsko-ruskom prijateljstvu, koje eto mi izdajemo po prvi put (da je bilo po planu Ćirovićke i Lekovića bio bi zaboravljen naprasno i odgovor Crne Gore Staljinu i informbiroovcima, zaboravio bi se i KAP, i "Otrant" i nedavne prijetnje Putinovih poslanika raketama) ali gošća novinarka J. Rabrenović, zbunjena kuknjavom, podsjeti na to ovo dvoje kolega "novinara" simptomatično, vrlo selektivnog sjećanja.

 

Život i djelo Predsjednika Vujanovića prepuni su kontroverzi, a u njegovu autonomnost niko nikada nije ni vjerovao. I upravo su tu krije poseban značaj čina ovih novinara. Ta odluka sem što je čin državne politike, pa napad na taj čin ne može predstavljati drugo do napad na državnu politiku, uz to je direktno i isključivo odluka samog Đukanovića. Ako napadi na njega i državnu politiku sada počinju stizati i od režimskih medijskih perjanica, pa šta to govori o zdravlju vlasti na čijem je čelu?

 

Ali, ovo sinoć samo je prozaičan detalj u čitavom nizu vrlo ozbiljnih faulova koje uredništvo i novinari RTCG već mjesecima (koristeći se slabostima same vlasti) vrlo perfidno i vrlo sračunato čine na račun državnog vrha i aktuelne državne politike.

Državna televizija i radio još od samog početka krize postali su predvodnici (uglavnom sofisticirane, ali ubojite) antizapadne (uzgred i otvoreno i proruske) propagande. Na tom putu našli su se u poziciji predvodnika čitavog niza manjih medija koji djeluju u CG i na taj način smjestili se direktno na liniji sudara sa politikom na kojoj su vladajuće partije dobile mandat od građana.   Protiv politike čija je personifikacija lično (već dvije decenije neprikosnoveni) premijer Đukanović.

 

Ovi izazovi koji se otvaraju pred njim, na njegovu žalost, ne stižu samo iz RTCG (kao jednog od dugo najjačih uporišta vlasti), već se sve češće registruju i na drugim mjestima. Prije svega tamo đe bi to najmanje smio dozvoliti - u Agenciji za nacionalnu bezbjednost.

Ali, time ću se baviti malo kasnije.

 

RTCG zaslužuje da se na analizi onog što se tamo dešava zadržimo još malo.
 

Prije ovog bizarnog a zaista vrlo indikativnog šoua u kom su se režimski novinari sablažnjivali nad nekom navodno skandaloznom i neoprostivom greškom Predsjednika Republike, u najboljem maniru one "Ćerku kara, snahi prigovara", izrugujući se zapravo Đukanoviću i njegovim najodanijim saradnicima, prije manje od 15 dana dogodio se još jedan događaj koji je ova medijska kuća pokušala iskoristiti kako bi demonstrirala svoj odnos i prema Rusiji, a državnom rukovodstvu prirediti još malo glavobolje.

 

Naime, 27. marta odigrana je kvalifikaciona fudbalska utakmica državnih reprezentacija Crne Gore i Rusije.  Zbog svega što se ranije događalo i u vezi sa samom Rusijom i sa domaćim huliganima, sve razlozi da utakmica bude tretirana kao meč visokog rizika i događaj koji je "više od igre" bili su tu. Namjerno ili ne odgovorni za organizaciju i bezbjednost meča direktno su zaslužni za skandal koji se dogodio.

Podsjetiću, ukoliko ima onih koji su tih dana bili na nekom pacifičkom ostrvu, jedan od huligana zapaljenim pirotehničkim sredstvom (tkz. "bakljom") pogodio je i povrijedio još u prvom minutu utakmice ruskog golmana Akinfejeva. Meč je prekinut, pa nastavljen, pa opet, nakon što su gledaoci vježbali gađanje ruskih igrača upaljačima i kovanicama - konačno prekinut.

Ovaj zaista sraman događaj, koji i danas zahtijeva da se njegovim posljedicama pozabave državni organi, a uzrocima čitavo društvo, bio je okidač za nešto sasvim drugo.

Crna Gora već duže (vjerovatno od "junačkog" pohoda na 30000 navodno "do zuba" naoružanih ustaša koji čekaju u zasjedi da nasrnu na Crnu Goru) nije bila izložena takvoj histeriji i spinu koji je (kao i one davne 1991.) dominantno dolazio upravo sa kanala državne RTV.

Bukvalno nijesmo mogli doći do daha od onih koji su željeli saopštiti koliko se stide vlastite zemlje i naroda (takvima su valjda huligani najbolje u ovom narodu) i koliko obraza ne suše nad ranom ruskog golmana. Čuli smo tih dana (i to iz usta onih koji su najodgovorniji za propuste u organizaciji) da nama država ne treba, te da je to kraj i našeg fudbala i svega. Opšte sugerisani uzdah je bio - ni mi, ni ništa naše ne valja.

Neminovno se sugerisao i nametao zaključak - vlast je kriva i ništa što je stvorila nije održivo.

Odakle je ta histerija bila najjače raspaljivana? Pa iz RTCG.

Motiv za ovu mimikriju zapravo se nalazi u ukrajinskim zbivanjima naglo raspaljenoj putinofiliji u Crnoj Gori. Sa tim trendom pokušala je jedno vrijeme flertovati i sama vlast. Umjesto da ga zaustavi i sasiječe u korijenu oni su pozdravili njegovo rođenje.

Više puta sam ustvrdio da je putinofilija (koju ne treba miješati sa rusofilijom jer je zapravo izopačena forma naklonosti autoritarnoj Rusiji i zilotskoj etno-filetističkoj verziji Pravoslavlja, a ne ljubavi prema ruskom narodu, zemlji, kulturi i umjetnosti jer o tome Crnogorci manje znaju od prosječnog Francuza) je najmanje dvostruko jača od srbofilije i kao takva dvostruko opasnija. Ona zaista ima potencijal da (ukoliko se stvore pravi uslovi) dovede do promjene opšte klime u društvu i nasilne smjene vlasti u CG.

 

Podsjetiću da su toga svjesni i u Moskvi. U tekstu “Crna Gora, cijena evrointergracija”  u podužem izvještaju koji je sačinio Maksim Kiseljov (jako blizak krugovima oko ruskog diktatora) a koji je objavljen u aprilu 2014., u  vladinom dnevnom listu "Rosiskaja gazeta". kaže se da je “Glavnina crnogorskog stanovništva je nesumnjivo proruski orijentisana. Ipak, tokom posljednjih nekoliko godina, naporima inostranih političkih tehnologa, proruske snage u vlasti su sada u apsolutnoj manjini. Međutim, nezadovoljstvo stanovništva politikom Đukanovića (prema Rusiji) raste i sasvim je moguće da odgovor Rusije može pomoći da se sruši taj vještački stvoren disbalans snaga u zemlji. Rusija je dužna da zaštiti svoje interese, kao i imovinu svojih građana na Balkanu. Naših je sada malo u vlastima CG, ali to možemo promijeniti”, bila je izjava ovog Putinovog saradnika i jedog iz kruga njegovih ideologa.

 

Da li vlast uočava koliki problem joj svakog dana postaje medijski servis koji su sami stvorili, teško je reći u ovom momentu, no jedno je sigurno - državni vrh na čelu sa Đukanovićem nije se dao zbuniti. Histeriju sa RTCG jednostavno su ignorisali. Niko od državnih funkcionera (a kamoli sam Đukanović) nije se želio osvrnuti. Bio je to jako glasan muk. Muk koji su razumjeli i u uredništvu i na tu temu i sami umukli.

Ali ne treba se prevariti. Uredništvo RTCG ne samo da neće promijeniti kurs već se narednih dana i mjeseci može očekivati da sve drskije istupa sa stavovima koji se distanciraju, pa čak i konfrontiraju sa strateškim pravcima državne politike.

 

Dok se uporište zvano RTCG svakog dana sve više odmeće, vlast se već mjesecima užurbano bavi Agencijom za nacionalnu bezbjednost.

Kada je Asošijeted Press prošle godine u Vew York Times-u objavio tekst u kom je ustvrdio (citirajući visok izvor iz NATO) da je poziv Crnoj Gori u članstvo Alijanse izostao zbog velikog broja domaćih agenata u službama bezbjednosti koji (za novac ili iz drugih motiva) rade za Rusiju, čitava Crna Gora bila je zbunjena. AP je čak ustvrdio da je između 25 i 50 službenika ANB-a radi za ruske tajne službe.

Mediji (većina je pod kontrolom vlasti) prvo su pokušali ignorisati tekst, ali kada je vlast shvatila da je skandal nemoguće otćutati lično je istupio Đukanović tvrdeći da državnim organima takve sumnje niko nikada iz NATO ili administracija država članica nije saopštio. Ministar pravde i bivši direktor Agencije Duško Marković navode AP je takođe negirao, navodeći da se „radi o novinarskoj gluposti“ kao i da u obavještajnom sektoru nema upliva stranih službi.  Drugim riječima sve je je predstavljeno domaćoj javnosti kao medijska izmišljotina.

E, ali kako za senzacionalizam optužiti tako uticajan, ugledan i star medij kakav je Associated Press. Ne ide...
Nakon tog teksta bivši general i jedan od onih visokih oficira koji su 1999. neposredno uoči pripremane agresije Miloševićeve soldateske stavili na raspolaganje Crnoj Gori i MUP-u, tada je izjavio:
 „Odavno oni (Amerikanci) prate Crnu Goru i znaju da je u Crnoj Gori na sceni dupla igra. Bučna priča o evropskim i evroatlantskim integracijama, a ispod toga ruski tajkuni, kroz mrežu organizovanog kriminala i korupcije, sprovode tihu okupaciju svih državnih resursa. Tu duplu igru prvenstveno vodi vladajuća partija. Na nesreću, i drugi dio vlasti, Socijaldemokratska partija, to i što uočava, ne preduzima ništa godinama da se to očisti od duple igre”.

 

Da je vrag odnio šalu, da vlastima izmiče tlo pod nogama, da vremena za duple igre više nema,  i da je ključ izostanka poziva upravo u razlozima o kojima je govorio AP postalo je jasno ubrzo, tj., nakon najčudnije i najbizarnije ostavke koju je dao jedan od funkcionera DPS-a i osoba od premijerovog povjerenja, donedavni Direktor ANB Boro Vučinić. Vučinić je bukvalno nestao sa scene bez ijedne jedine riječi objašnjenja. Sve se to dogodilo u prvoj polovini decembra prošle, 2014.

 

Crnogorski mediji prenijeli su da se ta, iznenadna ostavka "u četiri oka" dogodila u kabinetu premijera Đukanovića, a spekuliše se da je tome prethodio sukob tokom kojeg je premijer bez dvoumljenja prihvatio odlazak nekada pouzdanog saradnika.

Vučinić ništa od toga nije demantovao.

Ovom ostavkom bili su zatečeni prvo Vučinićevi saradnici, sa kojima je dan ranije održao kolegijum i nije odavao utisak odlazećeg direktora, a o povlačenju Vučinića do tog dana nisu znali ni vladini čelni ljudi za bezbjednost, potpredsjednik Duško Marković i ministar unutrašnjih poslova Raško Konjević.
Aleksandar Dedović iz Alfa centra (NVO koja se bavi promocijom članstva CG u NATO) tih dana je saopštio da se "u narednom periodu može očekivati veći broj ostavki sa važnih funkcija i pozicija u državi, naravno, najviše u resoru odbrane, obavještajnih službi i vanjske politike".

Mnogi su tih dana (a i danas) bili skloni uvjerenju da Vučinić lično kao direktor nije bio smetnja uspješnijim integracijama u NATO (naprotiv, Vučinić je kao ministar odbrane postigao odlične rezultate u transformaciji Vojske CG u sistem standarda NATO), već da, razloge treba tražiti u tome što  nije uspio da se izbori unutar Agencije sa svim zahtjevima koji su, od strane partnerskih službi i važnih diplomatskih adresa, pa dakle i od same Vlade CG bili postavljani u smislu dovodenja u red ANB i komunikacije njenih agenata sa partnerskim obavještajnim službama država članica NATO.

Kap koja je prelila čašu leži u činjenici da se Vučinić ne samo suočio sa otporima i opstrukcijom reformi službe, već da je bio ili mogao biti u saznanju da pojedini agenti mogu biti na platnom spisku Rusije, te prećutao/zatajio stepen kontaminacije sa kojim se suočio. Epilog je bio taj da je Vučinić podnio ostavku pošto mu je od strane Đukanovića jasno stavljeno do znanja da nije zadovoljan načinom na koji vodi tajnu službu. To "jasno stavljenje do znanja" očigledno da je bilo inicirano nekim materijalom koji je dostavljen Đukanoviću (od nekog njemu bliskog u samoj službi ili od strane partnera iz američke CIA koji se sem komunikacije koju održavaju sa domaćim agentima, a u skladu sa protokolima dvije službe/Vlade po potrebi služe prostorijama i tehničkim sredstvima ANB, koje je uzgred uglavnom i platila Vlada SAD. 

Vučinić je povjerenje Đukanovića počeo gubiti srazmjerno padu povjerenja koje je Đukanović imao u Lukšića, a koji je tokom svog mandata na mjestu premijera postavio Vučinića na mjesto Direktora ANB.
U kojoj mjeri je Đukanović bio nezadovoljan najbolje govori i podatak da je neposredno prije ostavke (čitaj: smjene) Vučinića, imenovao svog (vjerovatno najodanijeg čovjeka) , bivšeg Šefa ANB, aktuelnog potpredsjednika Vlade Duška Markovića za Šefa (naprasno formiranog) Biroa za operativnu koordinaciju službama bezbjednosti. Recept je nimalo slučajno preuzet iz SAD (vrlo vjerovatno na njihovu sugestiju) a koje su gotovo identično tijelo oformile nakon terorističkog izazova napada na kule Blizance u 11.09.2001.
Kad je Vučinić uklonjen otvoren je teren za reformu ANB (čitaj: čišćenje ruskih agenata i simpatizera), a koliko je vlast ozbiljno shvatila opasnosti koje vrebaju tokom te operacije najbolje govori činjenica da je Đukanović iskoristio rekonstrukciju Vlade kako bi oslobodio Markovića obaveza u Ministarstvu pravde (koje je do tada vodio uporedo uz dužnosti Potpredsjednika Vlade) ne bi li se Marković mogao potpuno posvetiti ovom, po procjeni samog Đukanovića, po vlast vrlo važnom i osjetljivom poslu.
Krenulo se žestoko i zarezalo duboko. 
Vlada je iznenada istupila sa izmjenama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, a Skupština u međuvremenu iste usvojila, a kojima se propisuje da službenici Agencije sa više od 20 godina radnog staža - da idu u penziju. Ovo nije voluntarna mogućnost. Izbor nikom nije ostavljen. U praksi to znači da se agent Službe koji je radni odnos zasnovao sa 20 godina (i to bez obzira da li je to bilo u ANB-u ili drugdje) sa 40 godina postaje penzioner ili ide na tržište rada, tj., sam traži drugog poslodavca.
Neobična i vrlo opasna situacija, no svakako manje opasna od one da problematični ljudi ostanu na svojim radnim mjestima u Agenciji.
Na ovaj način otvorio se prostor za penzionisanje kontroverznih kadrova u Agenciji i intenzivirao proces reforme ANB kao najveće i najznačajnije, ali i drugih bezbjednosnih službi, što je jedan od uslova za pozivnicu u NATO.
Neko bi pomislio "zgodno se dosjetila Vlada"...Ne baš. Ideja nije njena. Pogodili ste - recept je iz NATO-ovog obavještajnog sektora kojim (valjda nikog neću iznenaditi) dominiraju Amerikanci.
Crna Gora neće biti prva država koja je kadrovsku reformu bezbjednosnih službi sprovela penzionisanjem kontroverznih službenika. Slično se dešavalo u Hrvatskoj, Sloveniji i Bugarskoj, uoči prijema u NATO, gdje su penzionisani pripadnici službi koji nisu bili po volji i standardima Alijanse.
Uz jačanje vladavine prava, reforma bezbjednosnih struktura je ključni zadatak koje Crna Gora užurbano (krajnji rok je septembar 2015.) mora ispuniti kako bi dobila pozivnicu za članstvo u NATO.


Nakon junskog samita šefova diplomatija članica Alijanse, tadašnji generalni sekretar NATO-a Anders fog Rasmusen kazao je da se Crna Gora naročito mora usredsrediti na reformu sektora bezbjednosti. To javno ističu i najviši funkcioneri zemalja članica, a više domaćih i stranih zvaničnika potvrdilo je da se u toj oblasti ni na koji način crnogorskim vlastima neće gledati kroz prste.

 


Nakon navodnog višegodišnjeg praćenja stranih diplomata, uključujući i ambasadore članica NATO-a, Vučinićev prethodnik , bivši direktor ANB-a Vladan Joković takođe je svojevremeno  dao ostavku, iako tu praksu on nije ustanovio, već je ista postojala i u vrijeme mandata Duška Markovića. Tako je Joković platio vlastitu ili od strane nekog drugog iniciranu igru sa Amerikancima.
Kad već osvjetljavamo stvari oko ANB, a radi kompletnije slike, valja podsjestiti da jeJokovića naslijedio Boro Vučinić, nakon što je predsjednik Odbora za bezbjednost, (Đukanoviću izuzetno odan) Mevludin Meco Nuhodžić odbio tu poziciju, uslovljavajući pristanak odlaskom kontroverznih službenika agencije koji su u javnosti dovođeni u vezu sa kriminalni krugovima.
ANB je 2007. imala oko 400 službenika, a sredinom 2014. oko 300, pri čemu 16 odsto, odnosno oko 45 ima više od 50 godina starosti, što podrazumijeva da mnogi od njih ispunjavaju kriterijum za odlazak u obaveznu penziju. Brojka će sigurno dostići cifru od 80 obzirom da 54 odsto, odnosno oko 150, ima između 40 i 50 godina starosti, među kojima su takođe kandidati za napuštanje službe. 

 

Ako sve bude teklo po planu vlast će vrlo brzo biti u prilici da se posveti i RTCG-u. Baš kao i one 1997. kada se na putu do konsolidacije vlasti počelo upravo sa čiščenjem "trulih jabuka" iz tadašnje SDB i iz uredništva državne televizije.

U igri nije članstvo u NATO, već opstanak same vlasti, države i mira u njoj.

Kome još nije sve najjasnije postaće mu već narednih mjeseci.

 

 

 

 

Veliko iščekivanje

Ovih martovskih dana blog slavi svoj prvi rođendan.
 

Iz tog razloga, te iz činjenice da je blog privukao pažnju velikog broja vas, čija vjernost nije dolazila u pitanje ni onih dana kada na njemu nije bilo novih objava, smatrao sam prigodnim napisati tim povodom ponešto, i, u mjeri mojih znanja i iskustava, kao i do sada, podijeliti sa vama vlastita aktuelna viđenja, zaključke i procjene.

Proteklih godinu dana svijet je obilježila politička kriza oko Ukrajine i svi drugi događaji i procesi u svijetu (bilo politički, ekonomski, pa sve do kulturoloških) bili su ne samo u sjenci ove krize, već direktno definisani njom. Takav trend i dalje sugeriše ne samo da će biti nastavljen, već i da će biti dodatno intenziviran, pojave ogoljenije, a upotrijebljena sredstava po stvorenim posljedicama sve ozbiljnija. 

 

Ova činjenica zaslužna je i za vrlo zanimljivo stanje u kojem se našao Balkan, pa dakle i Crna Gora kao njegov mali fragment čija je osobenost upravo bila u tome što je sebe izgrađivala kao most kultura i upravo onih civilizacija koje se danas antagonizuju sve više, odmiču sve dalje i dalje jedna od druge, a sve ne bi li se bolje pozicionirale za neminovan sudar.

Dok ovo pišem pod površinom političkog tla Crne Gore već se događa vrenje čije događanje relevantni politički akteri ne samo da prepoznaju, već (svaki iz svog razloga) žele kontrolisati. Između ostalog i tako što će njegove sporadične manifestacije (posebno u svom javnom diskursu) tretirati marginalnim ili ih čak ignorisati. Cilj je samo jedan - pokušati što pažljivije pratiti ove procese i u pravom trenutku iskoristiti ih za svoje političke i lične ciljeve. Dinamiku ovih procesa određuju zastrašujuće snažni i nepredvidljivi (gotovo nekontrolisani) politički vjetrovi koji dolaze izvana, a koji se stvaraju pod uticajem poteza koje povlače sukobljene velike sile. 

Kad bi me neko pitao kako bih najkraće opisao stvarnost koju danas živi Crna Gora i što bi to bilo zajedničko svim relevantnim političkim subjektima u Crnoj Gori (poziciji, opoziciji, prominentnim grupama i pojedincima) onda bih sve mogao sažeti u kratak odgovor - veliko iščekivanje. 

 

Vratiću se Crnoj Gori i ovdašnjim prilikama malo kasnije...
 

 

Debaltsevo, kraj jednog poglavlja

 

Debaltsevo nakon pada.

 

Vrijeme je za određenu rekapitulaciju perioda od prethodnog osvrta,  i analiza ključnih događaja u njemu, a koji su svojevrsne male raskrsnice. Smjer krize se,  na žalost ili na sreću (zavisi kako gledate na stvari), a i na tragu mojih procjena - ne mijenja.

Promjena ima u kalibraciji tog smjera koji stalno koriguju te, nazovimo ih tako - "raskrsnice".

Posljednja velika "raskrsnica" bio je pad strateški važnog grada Debaltseva, a koji se dogodio 19. februara. Samo 3-4 dana nakon potpisanog primirja "Minsk 2".

Zašto je pad ovog grada od takvog značaja? Oni koji bolje poznaju tamošnju situaciju s pravom će reći da se važnost Debaltseva ogledala u činjenice što se u okolini ovog grada i obližnje Jasunvate nalazi veliko željezničko i druga saobraćajna čvorišta, te u činjenici da su se iz njega sa lakoćom artiljerijskim oruđima mogli ugrožavati i Donjetsk i Lugansk, a posebno konstantno prijetiti presijecanjem teritorije pod kontrolom Kremlja i separatista na dva dijela. I ne bi pogriješili. Međutim, moja je procjena da je vojna važnost Debaltseva čak u sjenci političkog značaja koje je njegov pad imao.

Prvo, u činjenici da je Kremlj (koji koordinira i snadbijeva pobunjenike, te rukovodi njihovim aktivnostima) činom ignorisanja dogovora freško potpisanog primirja zapravo vrlo ciljano poslao poruku da njega nikakav dogovor neće obavezivati ukoliko naknadno procijeni da je neki njegov politički interes ostao nezadovoljen. Drugim riječima - za Kremlj/Rusiju je prihvatljivo samo ono što njegov/njen politički vrh procijeni u nekom (bilo kom) datom trenutku.

U direktnoj vezi sa ovim vjerolomstvom bila je i namjera samog Putina da ponizi Evropljane, a prije svega kancelarku Merkel i predsjednika Olanda, tj., prikaže ih u javnosti njihovih zemalja kao razmetljive osobe na čelu gizdavog evropskog političkog saveza koje nijesu u stanju nametati niti rješenja, a kamoli pravila igre u vezi sa krizom i svim onim što su njene posljedice na terenu. Iliti jednostavnije - Putin je želio sebe predstaviti kao onog od koga zavisi da li će biti mira ili rata u Ukrajini, i kako će sve na terenu izgledati.

I tu se zaista ne može mnogo prigovoriti. Zato bi evropski (i dr.) lideri, u ranijim vremenima pomalo naviknuti na luksuz arogantnog pristupa, sada to trebali otvoreno i reći - Evropa (i SAD) nemaju način (makar za sada) da piromana ne samo odvrate od toga da podmeće požare na istočnim granicama EU, već nemaju ni djelotvoran način da ga kazne onim sredstvom koje bi uspjeh garantovalo u kratkom roku.

E sad dolazimo do po meni ključne posljedice koju je momenat pada Debaltseva imao. Moje je čvrsto uvjerenje da je pad ovog grada (zajedno sa, iako herojski branjenim, nešto ranije izgubljenim Donjetskim aerodromom) onaj momenat koji je označio i definitavan kraj nada da će taj okupirani prostor na jugoistoku Donbasa ikada više biti de facto (a sada moguće i de iure) dio ukrajinske države.

Teritorija koja je sada u rukama pobunjenika osim što je postala kompaktna uz to će (nakon obnove koja neće biti jeftina) biti i ekonomski održiva. Saobraćajna mreža koja je od vitalnog značaja za iskorištenje prirodnih i privrednih potencijala ovog prostora, sada je u potpunosti pod kontrolom inspiratora pobune.

 

Da li Kijev zaista želi reintegraciju okupiranog područja?

 

Međutim, u čitavoj ovoj priči mnogi detalji u ponašanju ukrajinskih vlasti zbunjuju ili makar u najboljem slučaju podstiču na razmišljanje.

Nikada nijesam bio naklonjen teorijama zavjere ali zaista mnoge stvari na terenu nije moguće drugačije objasniti sem kao svjesnu namjeru Kijeva da u novoj Ukrajini jednostavno ne bude mjesta za ovo, nesporno najveće, žarište (pro)ruskog uticaja, tj., da ovaj komad teritorije ciljano amputira ne bi li njegovim prepuštanjem, makar privremeno, zadovoljilo apetite ruskog diktatora i tako ga odvratilo od daljeg podsticanja destabilizacije u drugim djelovima zemlje ili čak otvorene i potpune invazije, odnosno otvorenog/totalnog rata.

Takođe, negdje sve izgleda i kao prikrivena namjera zapadnih saveznika.

 

Neću dalje produbljivati ovu tezu (jer nemam dovoljno podataka da bih je mogao dokazati) ali je samo želim kandidovati kao moguću, jer se pokreti ukrajinskih jedinica teško drugačije mogu objasniti. Posebno je teško objasniti njihovo ponašanje unutar Debaltseva i nekih drugih do skoro držanih gradova, gdje je njihovo ponašanje bilo više nalik djelovanju invazora na okupitanoj teritoriji nego li snaga koje odsudno brane vlastitu zemlju. Ukrajinske snage bezbjednosti zaista ne mogu biti optužene da su vršile zločine (posebno ne masovne) nad civilnim stanovništvom, niti ih za nešto takvo optužuje i druga strana, ali količina jaza u povjerenju između domicilnog stanovništva i branilaca bila je tolika da su snage bezbjednosti (baš kao i teroristi na strani pobune) pokazale totalno odsustvo obzira prema imovini stanovništva koje su navodno došli da brane.

Međusobna granatiranja dvije strane, koja bi se obzirom na intenzitet i upotrijebljena ubojna sredstva mogla okarakterisati kao zvjerska, (a ovo ću reći prije svega kao neko ko je nekada davno nosio uniformu) predstavljaju najnemoralniji (čitaj: najkukavičkiji) način ratovanja.

Od početka je sve išlo kako ne treba. Predugačak bi bio spisak grešaka koje je namjerno ili nenamjerno (istorija će dati odgovor) počinio Kijev da bi ih sada imali vremena sve nabrajati. Na veliki broj tih grešaka ukazivao sam u svojim ranijim tekstovima.
Reklo bi se da stvar pomalo podsjeća na američku revoluciju kada su nekontrolisane represalije regularnih jedinica nad stanovništvom (najčešće u vidu paljenja čitavih sela), ne samo do tada pasivno stanovništvo već i dotadašnje protivnike pobune direktno svrstavale na njihovu stranu. Odnos stanovništva u Donbasu prema ostalim Ukrajincima ima svoje korijene u daljoj prošlosti, pa kao takav nije od juče. Međutim danas je diferencijacija (najmanje podjednakom zaslugom vlasti u Kijevu) došla do svog samog kraja. Zapanjuje kada posmatrate prilog iz ratom zahvaćenog područja (i to čak iz objektiva Vladi naklonjenih medija) u kom čujete mještane kako govore: " Došli su Ukrajinci...", "bili su Ukrajinci..."i slično. Pa čak i kada iznose pozitivne komentare mještani o vojnicima i policajcima u tim jedinicama ne govore kao o sunarodnicima, već o nekima koji su dobri ili manje dobri, ovakvi ili onakvi, ali svakako "drugi".

Kad se tome doda da Kijev (ja ne mogu zaključiti drugo sem namjerno) ne želi da ometa signal ruskih i proruskih radio i TV stanica na čitavom Donbasu, iako na to ima suvereno pravo a tehnički je više nego jednostavno i moderne armije uređaje za to imaju već više od pola vijeka, razloga za zbunjenost ne može nedostajati. Danas, a to su potvrdile više stranih redakcija (podjednako začuđeni ko moja malenkost) na prostoru Donbasa analogni signal emituje od 4 do 7 ruskih TV stanica, dok je od ukrajinskih TV stanica svoj program, vjerovali ili ne, u stanju da učini vidljivim samo jedna.

Dakle, a kao što je već i rečeno, povratak ukrajinske države na pobunom zahvaćeni prostor s padom Debaltseva postao je ako ne isključen, a ono jako malo vjerovatan.

Čak i ako bi se (ikada) ukrajinska država vratila na taj prostor pitanje je da li bi je tamo iko više želio i imao dočekati.

 

Pomoć Ukrajini u oružju

 

Pad Debaltseva imao je i jednu pozitivnu posljedicu. Konačno je spremnost zapadnih saveznika da naoružavaju Ukrajinu i aktivnije se uključe ne bi li spriječili njenu dalju destabilizaciju, postala većinsko opredjeljenje. Tek rijetki lideri na Zapadu to će otvoreno reći ali aktivnosti na tom planu svakako će se intenzivirati.

SAD, a posebno EU koja je direktno ugrožena ruskom prijetnjom, zapravo i nemaju izbora. Stvari su odavno zauzele svoj tok i saveznici će učiniti sve da se oružani sukob sa Rusijom zadrži na teritoriji Ukrajine (po mogućnosti što istočnije) nego da se požar koji bi otvorio oružani sukob dogodi u nekoj drugoj, u Evropu već integrisanoj državi.

 

Nije Ukrajina jedino bojište u kom zapadni saveznici očekuju da budu izazvani.

 

Na liniji vatre

 

Odmah nakon što im je postalo jasno da netom potpisani sporazum "Minsk 2" teško da će živjeti znatno duže od prethodnog, prvo njemačka kancelarka Merkel, a zatim i američki državni sekretar Keri više nego jasno upozorili su da se izvjesnim može smatrati ruski pokušaj destabilizacije Moldavije, Gruzije te zemalja Balkana, a posebno su pobrojane one koje su zemlje aspiranti za članstvo.

Sekretar Keri je čak otvoreno rekao da će ove zemlje (a među prvima je pomenuo Crnu Goru) biti na liniji vatre u sudaru zapadnih saveznika i Rusije. 

Dakle, Keri i Merkel zapravo su pobrojavali potencijalna bojišta na periferiji Evrope (kojoj pripadamo našom zaslugom) a na kojima će se narednih mjeseci i godina odmjeravati snage zapadnih sila i Rusije. 

 

Njih dvoje zapravo i nijesu prvi koji su na ovo ukazali. Na desetine političara i političkih analitičara iz SAD, EU, Rusije, na to, kao neminovnu posljedicu, skreće pažnju još od aprila-maja prošle godine. Prvi koji je javno istupio s upozorenjem da će Moskva ići na destabilizaciju Balkana bio je Hodorkovski. Nakon njega izređalo se još puno njih koji su na to ukazivali, ali u CG je sve to cenzurisano, jer je cenzurisano i u Srbiji odakle crnogorski mediji kopiraju vijesti iz svijeta i AD LITERAM ih prenose domačim konzumentima sa sve neizmijenjenim naslovima.
 

Naravno, iako nije isključeno, bilo bi neozbiljno pomisliti ili tvrditi da postoji mogućnost da Rusija vojskom uđe u bilo koju od tih država. Ona i u Ukrajini vrši ograničenu invaziju ulažući određene napore da taj svoj angažman prikriva koliko je god to moguće. Ne naravno.

Sve nabrojane države (kojima treba dodati i neke koje nijesu nabrojane, poput Grčke i Bugarske) biće u iskušenju ruskog zagrljaja. One koje se tome budu opirale biće podrivane iznutra. Onoliko intenzivno koliko njihovo opiranje bude veće, antizapadne snage snažnije, a sama Rusija imala vremena i kapaciteta da se pored ostalih aktivnosti bavi i tim.

Srbija je (uz Moldaviju) prvi potencijalni kandidat za to da bude uvučen u spiralu unutrašnje konfrontacije, te u epilogu upadne u haos građanskog rata.
Moje je uvjerenje da srpski premijer Vučić s mukom pokušava da ruskom histerijom obuzete Srbe sačuva od toga da zapale vlastitu državu. On je još u decembru (tokom intervjua RTS-u) kritičarima saopštio da svako ko smatra da bi trebalo voditi drugačiju politiku u odnosu na događaje u Evropi zapravo se zalaže za uništenje Srbije a da toga nije svjestan.
Dok ga je mlađani voditelj gledao nekim zbunjenim pogledom, pokušavajući da pronikne u to o čemu Vučić priča i otkud u toj njegovoj rečenici takva emocija, priznajem, bilo mi je pomalo žao srpskog premijera.

On (a i ovi nesretni kalkulanti u vlasti CG) bili su u nadi (iako je nejasno na bazi kakve procjene) da će se sve "to" nekako smiriti i da neće morati birati i zamjerati se bilo kojoj od strana u sukobu. Međutim, stvari su se otegle i u međuvremenu eskalirale do nivoa koji sam, kao što znate, predvidio još u martu i aprilu prošle godine. Nije trebalo biti vidovit. Sve je to mogao pretpostaviti/zaključiti bilo ko ko bolje poznaje Zapad i Rusiju, njihov kulturološko-politički habitus, te ozbiljnost samog političkog zemljotresa koji je došao sa Krima) tako da sada Vučić više nema ni teoretske šanse da dalje oteže i balansira. Posebno veliki problem za srpskog premijera leži u činjenici da je srpska ekonomija zapravo nedavno bankrotirala. Znalo se unaprijed da će se to dogoditi. Bivši srpski ministar finansija Krstić zato je i podnio ostavku prošle jeseni, a Vučić je na press-u Vlade Srbije (na kojem je ostavka objavljena) lično zahvalio Krstiću za sve ono što je pokušao da bi otklonio tu mogućnost, te što ga je kao ministar suočio sa surovom istinom da Srbija može funkcionisati najkasnije do februara. Kako nije htio da odobri drastične rezove koje je predlagao Krstić kao jedinu preostalu mjeru da se zemlja ekonomski održi - prihvatio je njegovu ostavku.
Za Srbiju je zapravo igra bila završena onog trenutka kada je koji mjesec kasnije Putin saopštio da od Južnog toka nema ništa (što je značilo da nema ništa od najavljivanih hiljada novih radnih mjesta za Srbe i poslova za srpska preduzeća, a što je trebalo biti slamka spasa za srpsku privredu) pa je Vučić odmah napravio zaokret i okrenuo se za pomoć Bajdenu. Pristao je na sve što se od Srbije traži, pa je tragom toga krajem februara odobren ogroman zajam MMF-a za Srbiju (za one koji ne znaju MMF je trezor SAD-a za zajmove u funkciji političke dominacije) a zajam će pomoći Srbiji da kupi neko vrijeme.

Takođe, teško je ne primijetiti da se najedanput u Srbiju ponovo pojavljuju američke kompanije i preduzeća kao investitori ili interesenti.

Da se ne shvatimo pogrešno, otvorenost Vučića za saradnju sa Amerikancima traje već poduže (neki čak vjeruju da Amerikanci i stoje iza dolaska SNS-a na vlast) ali je Srbija i on na njenom čelu sve manje u poziciji da Amerikancima nešto traži, a sve je više prinuđen da obećava. Interesantno je da Amerikanci i u slučaju Vučića i u slučaju Đukanovića primjenju isti modus operandi. Šargarepa se nudi najčešće preko arapskih i azerbejdžanskih (državnih) investitora i to najviše preko najpovjerljivijeg i najodanijeg američkog saveznika u arapskom svijetu - šeika bin Zajeda al Nahjana.
Istog onog koji je Vučiću kupio JAT (Etihad), zatim obećao "Beograd na vodi", a Đukanoviću (ako bude dobar) obećao kupovinu Dubovice i Velike plaže sa namjerom da tu niču hoteli i vile. Istog onog šeika koji je krajem februara u ime UAE potpisao sa ukrajinskim predsjednikom Porošenkom ugovor o isporuci naoružanja za Ukrajinu. Mislim da na svijetu zaista ne postoji toliko naivan čovjek koji je taj čin razumio bilo kako drugačije sem kao elegantan način da SAD i zapadni saveznici počnu sa isporukama oružja Ukrajini a da pritom ne budu direktni snadbjevači. Makar za početak. Tek da se led probije.
Vučićevo potpuno okretanje Zapadu sa imenovanjem bivšeg britanskog premijera Blera za savjetnika teško da je moglo biti očiglednije. Da paradoks bude veći i bez obzira na Blerovo nesporno iskustvo u međunarodnoj politici, upravo je Bler bio onaj koji je danima pritiskao Klintona da se krene silom u obračunu sa Miloševićevom hordom koja je divljala po Kosovu. Protiv iste one politike koju je Vučić 1999., tada kao mlađani vođa jugenda SRS-a, gorljivo branio i zastupao. Ali istorija je puna spektakularnih obrta i ironije sudbine. Vučića je čak teško uočiti u tom brojnom klubu onih koji su se u zrelosti obračunavali sa idejama koje su zastupali u mladosti.

Sve ovo što se događa na Balkanu u konfliktu je sa interesima nekog drugog. U svijetu u kom je jedan poredak osporen a drugi nije dogovore, bilo kakav plan i razvoj situacije ne mora nužno voditi u pravcu u kom to izgleda. Ukratko - predstavlja račun bez krčmara.

Sasvim je sigurno da se neće sve razvijati kako je planirano.

Pravac u kom će se kretati Balkan zavisiće od onog što se bude događalo najprije u Grčkoj, ali prilično i od razvoja situacije u Bugarskoj i Hrvatskoj.

U prve dvije zemlje (GR i BG) za očekivati je ozbiljne turbulencije. I u jednoj i drugoj, baš kao i u Crnoj Gori i Srbiji naklonost stanovništva prema politici ruskog diktatora (čije mnjenje diktiraju mediji u tim zemljama) prisutna je u izuzetno visokom procentu koji varira između 40 i čak 65%. Takve simpatije obično nemaju korijen u iskrenom divljenju za ruskog samodržca, ruski narod, pa čak ni za rusku kulturu. Prave razloge treba tražiti u alarmantno narastajućem nezadovoljstvu neefikasnom i glomaznom administracijom EU koje buja i u mnogim starim članicama Unije.

 

Nova EU - put do nje i cijena za greške 

 

U jednom  od ranijih osvrta već sam ustvrdio da će se EU, ukoliko želi preživjeti, što hitnije morati transformisati. Na žalost, u vremenima gotovo ratne opasnosti to ne izgleda nimalo jednostavno i lako izvodljivo. Čak i da te opasnosti nema veliko je pitanje da li Evropa ima kredibilnih kvalitetnih lidera sposobnih da  pokrenu proces njene transformacije. Poseban problem leži u činjenici da je novu Evropu moguće održati i pokrenuti naprijed samo ukoliko joj se u temelje ugradi određena ideologija oko koje bi se evropski narodi htjeli okupljati.

Paradoks moderne Evrope jeste u tome što je ona izgrađena i propisima uređena na način da bude ne samo deideologizirana, već da se protiv svih ideologija bori u njihovom nastanku. Da ih bukvalno zatire poput organizma koji ima rezistenciju na ljekove jer je programiran da ih prepoznaje kao viruse.

 

Ono što je nekakva mršava utjeha jeste činjenica da SAD neće dozvoliti propast svog evropskog projekta. Projekta koji je od strateške važnosti ne samo za narode Evrope, već podjednako i za ekonomske i bezbjednosne interese SAD.

Ono što se sada događa, a u jeku opšteg pozicioniranja i čvršćeg objedinjavanja svijeta oko nekoliko centara, jeste namjera SAD da EU ekonomski osnaže, ali i politički trajno vežu uz sebe. I to na način koji bukvalno podrazumijeva to da se EU, u interesu svog opstanka, odrekne (oduvijek ambiciozne) želje da parira Sjedinjenim državama.

Ključ kojim će Evropljani, u interesu sigurnosti i boljeg života, predati veliki dio vlastite autonomije SAD-u (pošteno je reći: finansijskim centrima ove moćne ekonomije) jeste ugovor koji se trenutno sačinjava pod nevjerovatnim mjerama tajnosti.

Ugovor na kome se ubrzano radi i koji se pokušava do detalja dogovoriti najkasnije do početka zime ove godine nosi naziv TTIP iliti The Transatlantic Trade and Investment Partnership.

 

 

Od kakve je važnosti ugovor za budućnost Evrope najbolje govori činjenica da se isti sačinjava u proceduri čija tajnovitost ne samo što je potpuno atipična poslovičnoj transparentnosti evropskih institucija i društava, već ozbiljno zabrinjava Nijedan medij, a kamoli grupa ili pojedinac nije dobio dozvolu imati uvid u dosadašnji tok dogovora. Sem članova Evropske komisije (Vlade EU) Limitirani pristup dozvoljen je isključivo poslanicima Evropskog Parlamenta ali uz prethodnu pismenu obavezu da detalje u koje su imali ograničen uvid ne smiju iznositi javno, te ne smiju koristiti u interesu svom ili drugih subjekata.

Koliku i kakvu će cijenu morati platiti EU na putu vlastite konsolidacije ostaje da se vidi no pozitivna je pojava da se u vodećim centrima Evrope sve jasnije prepoznaju sve evropske Ahilove pete.

 

Balkan, prepušten domaćim oligarhijama

 

Jedna od najvećih je upravo Balkan. Dio Evrope na kom nijedan proces Evropa (njene velike sile) nikada nijesu dovele do kraja. Ovo poluostrvo toliko obiluje neriešenim pitanjima da bi i bez civilizacijskog zaostajanja njegovih naroda bilo i dalje potencijalno bure baruta.

Da bi se Evropa konsolidovala na Balkanu ona, što je i prirodno, mora krenuti od Grčke (koja je u potpunom beznađu), ali i od Hrvatske.

Situacija u HR je ključna makar u dijelu onog prostora na kom se danas nalaze države ex YU. Zaista zapanjuje stepen u kom se narastanje antievropskih snaga dogodilo i u ovoj zemlji. Potpuno nekompetentna sadašnja Vlada HR, osim što je zemlju u svega 3 godine unazadila gotovo do neprepoznatljivosti (teško da bi bilo koji neprijatelj HR uspio ono u čemu je Vlada Z. Milanovića), u pokušaju da kako-tako u predizbornoj godini ublaži posljedice svog štetnog djelovanja ide dotle da je započela otvoreni flert sa sankcionisanim ruskim režimom, a u samoj zemlji vještački podstakla ideološki sukob koji hrvatsko društvo treba (makar je to plan onih koji očajnički žele opstanak na vlasti) da dovede do uvjerenja da je 2015. zapravo nastavak 1945.-e, tj., da osnovno pregnuće moderne Hrvatske mora biti sprečavanje nekakvih navodnih mračnih antidemokratskih (čitaj: fašističkih) sila da dođu na vlast. Za rubriku vjerovali ili ne...

Ali, rezonuje Milanović, ako je Putin promovisao takav diskurs širom Evrope i kao prioritet vlastite zemlje proglasio borbu protiv navodnog fašizma, pa što ne bi i on (?).

U kojoj mjeri se radi o izgubljenim liderima SDP-a i HNS HR, kao nekad avangardnim partijama, najbolje govori odluka Milanovićeve Vlade da krajem februara u ozbiljnim sankcijama obuhvaćenu Rusiju pošalje brojnu privrednu delegaciju sa sve pojedinim ministrima i bivšim predsjednikom Mesićem na čelu. Sve je pomalo ličilo na susret vrha KPJ sa Staljinom 1944. Naravno, oštra reakcija stigla je i iz Brisela, a posebno Vašingtona. Posebno je neprihvatljivim viđena mogućnost da Vlada HR svoj preostali udio u velikoj petrohemiji INA (po uzoru na Srbe i NIS) proda Gasprom-u. A kad iz Brisela i Vašingtona stigne poruka da je nešto "neprihvatljivo" to treba razumjeti kao "neće biti dozvoljeno pa taman se svijet okrenuo naglavačke".

Ono što uliva određenu nadu da će situacija u HR doći na svoje mjesto jeste pobjeda nove predsjednice Grabar-Kitarović, pritisak koji je nakon toga narastao u društvu a koji će dovesti do toga, to je već gotovo izvjesno, da se izbori u HR dogode već početkom jeseni, tj., najmanje 3 mjeseca prije roka.

 

 

Otprilike u tom vremenu Vučić i Srbija mogu računati da donekle imati siguran mir. Situacija će se dramatično promijeniti onda kada predsjednik Nikolić istupi i otvoreno se sukobi s njim. Kada će e to dogoditi to je teško prognozirati, no izvjesnost će rasti sa aktuelizacijom pitanja ko će biti novi predsjednik Srbije. Ukoliko ga zdravlje posluži, Nikolić već ne krije da ima ambicije za novi mandat. Da će se sukob dogoditi svakim danom naznaka je sve više. Ideološke i koncepcijske razlike među njima izložene su javno više puta, a o stepenu nepovjerenja javnost je saznala nakon što je Nikolić optužio MUP (čitaj: Vladu Srbije) da je neko u MUP-u (nikad se nije saznalo ko i po čijem nalogu) ozvučio Nikolićev telefon i njegove radne prostorije. Vučić i Nikolić su u 4 oka riješili stvar i postarali se da se mediji (a inače su najugledniji pod kontrolom Vučića) ne raspituju više o tome. Prosto je sve zataškano, a u Srbiji i Crnoj Gori (društvima koja nikada nijesu sazrela kao građanska) dokazano, i najveće skandale moguće je zataškati lako samo ako to vlast zaželi.
Da se ne shvatimo pogrešno, sam Nikolić je male političke težine, no za očekivati je da kad se razlaz dogodi Nikolića podrži SPC (na čelu s patrijarhom lično) što će u već zreloj situaciji učiniti da se dvije Srbije nađu licem u lice i na putu direktnog sudara.

Zašto je ovo bitno?
Pa zato što će mir u CG isključivo zavisiti od onog što se narednih mjeseci bude događalo u Srbiji.
Na žalost Đukanović je od 2010 zemlju počeo voditi u rikverc i (najviše pomoću medija, školstva i SPC) vratio njeno stanovništvo u srpsku kulturološku orbitu. Učinio je istu onu fatalnu grešku koju je Janukovič učinio od 2010. sa Ukrajinom kada je zaustavio proces identitetske afirmacije Ukrajinaca, dozvolio ruskim medijima da preplave medijski prostor UKR, a Ruskoj Crkvi da se razmahne kao da se nalazi u sred Rusije.

Sad je kasno za nagle zaokrete i crnogorski brod (uzgred prepun putinofila) primakavši se ovako preblizu srpskom može završiti zahvaćen plamenom ukoliko na srpskom brodu bukne požar.
Jedina (mada mršava) nada da se šteta može ograničiti bio bi naprasni prijem CG u NATO, što na žalost ne očekujem da će se dogoditi još predugo iz razloga koje sam objasnio na svom blogu.

Potvrda mojoj zebnji jeste i nedavna izjava francuskog predsjednika Olanda.

Da se vidi da su tmurni dani i velika iskušenja pred Crnom Gorom svakom ko iole razuma ima nijesu potrebni ni Keri, ni Merkelova, ni Oland. To osjeća i sam. 

Građani Crne Gore ne od juče (mada rekao bih više instinktivno nego svjesno) osjećaju da ta nesreća porođena u Ukrajini može zakucati na njihova vrata. Otud u Crnoj Gori i toliko zanimanje za sve što se događa s tim u vezi.

 

Još u ranijim tekstovima najavio sam porast ruskog uticaja na političke strukture i uzajamni pokušaj pojedinih opozicionih (ali i pozicionih) političara da se stave u službu interesa Kremlja, podrivaju stabilnost vlastite zemlje, ne bi li kako u neredu prokrčili sebi put do vlasti ili održanja na istoj. U tom smislu još tada sam najavio da se mogu očekivati protesti na kojima bi se upravo kanalisala i podsticala ta antievropska (čitaj: antizapadna) raspoloženja. 

Nemam dokaz za ovo što ću reći no moje uvjerenje je da bi se protesti antievropskih/proruskih snaga dogodili i ranije (ne jedan, već moguće i više njih) da Rusija (na iznenađenje mnogih ovdašnjih simpatizera) nije stala kod Marijupolja.

Takođe, rekao bih i da je razlaz u opoziciji zapravo razlaz (ajde nazovimo ih tako) strpljivijih i onih manje strpljivih, radikalnijih i umjerenijih.

No, ne treba imati iluzija, cilj koji dijeli velika većina tih ljudi samo je jedan. Razlikuju se samo u načinu dolaska do tog cilja, tj., procjeni kada je sazreo trenutak za neku akciju.

Da li to treba da istinski proevropski orjentisane građane učini spokojnim? Taman posla.

 

Najveća crnogorska partija (DPS) vrvi od putinofila, a sam vrh partije prikloniće se onoj strani koja im bude garantovala opstanak na vlasti i zaštitu (uglavnom nelegalno )stečenog bogatstva i zloupotrebom vlasti obezbijeđenih monopola.

Zaista, dovoljno je pogledati uređivačku politiku vladinih medija (na kojima se do neukusa navija za ruskog diktatora i prezentira gotovo isključivo ono što treba da predstavi njegovu politiku mudrom i pobjedničkom) pa razumjeti koliko se ovdašnja vlast nalazi u sukobu sa evropskim vrijednostima i zašto je naš put u EU i NATO de facto zakočen. 

Ovoj mimikriji  između Podgorice i Brisela/Vašingtona kad tad će doći kraj. Biće to jako poučna lekcija nakon koje će domaći mangupi shvatiti koliko su bili nedorasli poigravati se sa velikim silama na Zapadu.

 

Ono što me posebno raduje jeste to što će Crnogorci biti u prilici da se zaista zamisle i konačno shvate i šta je EU i šta je NATO. To svakako nije bilo ono što im se od strane vladinog i nevladinog sektora prodavalo (poput roga za svijeću) svih ovih godina. Brzinom kojom nova Evropa bude definisala šta znači biti "Evropljanin", tom brzinom će Crnogorci konačno morati sebi da odgovore da li oni sebe vide kao Evropljane.
Jer nije Evropljanin ono što o tome misle Crnogorci, već ono što o tome budu mislili narodi Evrope.
A koliku i kakvu ćemo cijenu na putu tog prosvjetljenja platiti? Vidjećemo...Lično ću biti zadovoljan ako tu operaciju kao država i društvo uopšte preživimo.

A što se tiče same Evrope, ponoviću, ako sve bude "s anđelima" konačno će se definisati što je to što pripada prostoru i kulturi Evrope, a što je ono što će biti prepoznato kao tuđe i kao takvo završiti iza evropskog zida.

Ukrainian pilot could 'die within days' in Russian jail

Agence France-Presse: 27. February 2015

Ukrainian helicopter pilot Nadia Savchenko featured on election posters ahead of last year's poll in October 2014 (AFP Photo/Genya Savilov)

Moscow (AFP) - The health of a hunger-striking Ukrainian pilot held in a Russian jail has deteriorated significantly and she "could die within days," a member of the Kremlin's human rights council said on Friday.

Nadia Savchenko, a 33-year-old Ukrainian helicopter navigator, who has been charged with involvement in the deaths of two Russian reporters in a mortar attack in east Ukraine, has been held in a Moscow jail for nearly nine months.
Savchenko denies the charges, saying she was kidnapped and brought to Russia, and launched a hunger strike on December 13. She has refused glucose drips for the past two weeks.
"Over the past days her health sharply deteriorated," Yelena Masyuk, a member of the Kremlin's rights council, said in an open letter released on Friday.
"She's now experiencing serious problems with her internal organs," said Masyuk, who visited the Ukrainian on Thursday.

"Nadezhda Savchenko can die within days," she said, using the Russian version of her name.

Masyuk urged the head of President Vladimir Putin's human rights council, Mikhail Fedotov, to appeal to the authorities to place the pilot under house arrest, suggesting that she be held at the Ukrainian embassy or an apartment in Moscow.
"It is not in our power to release Nadezhda Savchenko but we have a right to appeal to those who can change her pre-trial restrictions," she said. "This would save her life."

Masyuk warned that Russia risked another round of Western sanctions and further isolation if the Ukrainian pilot died.
"There is a list for Magnitsky, who died in a Russian jail, (and) there would also be a list for Savchenko," Masyuk said, referring to the notorious death in pre-trial detention of whistleblowing lawyer Sergei Magnitsky.

Magnitsky's death from untreated pancreatitis after almost a year in jail became a symbol of prison abuse in Russia. The United States passed the Magnitsky Act, blacklisting Russian officials believed to have been implicated in the lawyer's 2009 death.
The EU delegation to Russia said in a statement on Thursday that Russia bore responsibility for Savchenko's "very fragile health" and called for her release on humanitarian grounds.

Fedotov was not immediately available for comment.

 

Related Stories:

Russia denies pledge to release hunger-strike Ukrainian pilot AFP
German doctors visited detained Ukrainian pilot in Russia Reuters
Russian court refuses to release Ukrainian prisoner Associated Press
EU ministers urge Russia to free imprisoned Ukraine pilot Associated Press
US sees 'slight improvement' in Ukraine AFP

Why Russia will lose in Ukraine

World Affairs: 27. February 2015
Op-ed — by Alexander J. Motyl



Pro-Russian separatists take position near the eastern Ukrainian city of Uglegorsk, 6 kms southwest of Debaltseve, on Feb. 18.

So who’s winning the war in eastern Ukraine—Russia or Ukraine? The answer is not as simple as it might seem, because victory means different things for each side.

 

A Russian victory could take one of two forms: territorial expansion into large parts of southeastern Ukraine or the imposition on Ukraine of disadvantageous peace terms. Or it could take both forms. But neither has happened, and neither is likely to happen.
Anything short of such a victory amounts to a defeat for Russia. Having destroyed the Russian economy, transformed Russia into a rogue state, and alienated Russia’s allies in the “near abroad,” Vladimir Putin loses if he doesn’t win big.

In contrast, Ukraine wins as long as it does not lose big. If Ukraine can contain the aggression, it will demonstrate that it possesses the will and the military capacity to deter the Kremlin, stop Putin and his proxies, and survive as an independent democratic state.
The balance of forces could change. Russia could throw hundreds of thousands of regular troops against Ukraine in order to seize Kyiv or build a land corridor to Crimea. But this would dramatically increase Putin’s risk factor. In that case, Ukrainians would fight to the finish, a partisan war would ensue, the United States would supply weapons to Ukraine, other Eastern European countries might get involved in the fighting, Western sanctions would be ratcheted up, and Russia would be excluded from the SWIFT international banking system. Russian losses—human, financial, and material—would likely be enormous, inviting a palace coup against Putin.
Although Putin is driven by a bizarre vision of reestablishing Holy Russia’s greatness, he is enough of a realpolitik policymaker to understand that attempting to overrun Ukraine would have dire consequences for Russia and himself.

Putin is therefore likely to maintain the military pressure on Ukraine—having the separatists strike here, strike there, withdraw, regroup, make nice, and then repeat the cycle—in the hope of draining Ukraine’s economic, military, and human resources.
But that, too, won’t result in territorial expansion into large parts of southeastern Ukraine or the imposition on Ukraine of disadvantageous peace terms.

Thus far skittish about military aid, the Obama administration is coming under increasing pressure to provide Ukraine with lethal weapons and real-time intelligence. Provided that meaningful economic reforms move forward in Kyiv, chances are good that other Western states and institutions will give Ukraine significant economic assistance, especially now that the IMF has committed itself to a $40 billion aid package. And the more Western money is sunk into Ukraine, the greater the likelihood that Western states will follow with military aid, if only as a guarantee of their financial investment. Meanwhile, Ukrainian elites—prodded by the West and compelled by Putin’s threat to annihilate Ukraine—will embark on (more or less) radical economic reforms.

The Ukrainian armed forces are getting stronger and more effective by the day, inflicting high casualties on the militants and Russians and maintaining their positions. Even the retreat from the Debaltseve salient, mistakenly portrayed in the Western press as a “debacle,” was anything but. (In order to know that, however, you need to be able to read Ukrainian- and Russian-language sources.) According to one of Ukraine’s top military analysts, Yuri Biryukov, Ukraine’s losses were 179 dead and 89 missing and presumed dead in the period from January 18th to February 18th, while Russian and proxy losses amounted to 868 dead—roughly three to four times as many. And small wonder. As Ukraine’s other top military analyst, Yuri Butusov, has repeatedly argued on his Facebook page, there is simply no comparison between the Ukrainian army of today and the ragtag band of soldiers that was Ukraine’s armed forces in March of 2014, when Putin seized the Crimea. More important, Ukraine’s less than competent military command appears to be on the verge of a major change in personnel.

The situation on the front is a military stalemate that is as deleterious to the Donbas enclave’s economic viability as it is beneficial to Ukraine’s ability to survive as an independent political entity. As this blog has argued ad nauseam, a frozen conflict—which may be in the process of emerging, even though everyone denies it—would be the best thing that could possibly happen to Ukraine.

Finally, although Ukrainians are one-fourth as many as Russians, Ukrainians are fighting for their homeland. In both eastern and western Ukraine, they know this is perhaps their last chance to break free of Moscow’s imperial grip. The remarkable thing about Ukraine’s dedicated volunteer battalions is the high number of eastern Ukrainians in them. Western Ukrainians dominated in both the 2004 Orange Revolution and the 2014 Maidan Revolution. Russian-speaking eastern Ukrainians have demonstrated that, when it comes to defending their own homes, they’re more than willing to step up.

Russia can’t win big. Ukraine can’t lose big. And that means that Russia is losing and Ukraine is winning—and that Russia will lose and Ukraine will win.
The West should know that, in supporting Ukraine, it’s not just doing the right thing. It’s also betting on the winner.

The revival of South Stream on the horizon?

New Eastern Europe: 27. February 2015
by Wojciech Jakóbik

Russia encourages its allies in the EU to participate in the Turkish Stream project which is aimed at delivering Russian gas to Central Europe. This initiative may be a threat to Ukraine’s position as well as a threat to the Southern Gas Corridor, a key European diversification initiative. Implementation of new Russian plans would be in fact a revival of the abandoned (?) South Stream project. Some European countries are ready to help Russia in the implementation of its business plans, although they might not serve the EU’s interest well.
Hungary, indirectly, by its statements on energy policy, supported the Slavkov Triangle’s (Austria, Czech Republic and Slovakia) stand in the matter of energy cooperation with Russia. These countries see no obstacles in strengthening economic ties with the Kremlin in spite of the Ukrainian war. Viktor Orban recently paid a tribute to Vladimir Putin who visited Budapest on February 17th. Orban has been selling the Hungarian energy sector to Russia step by step. In exchange for lower gas bills and more flexible conditions of the gas deal, he accepted a Russian loan, nuclear deal on building new reactors in the city of Paks by Rosatom and agreed to not export purchased Russian gas to Ukraine. The latter is the most important thing.

Russians now dictate to Orban to whom he can or cannot sell gas which is against the EU law. According to the EU regulations, each state has a full right to sell gas to any other country. Gazprom does not want this to happen because the situation in which its customers trade Russian gas between each other is highly uneconomic for the company which has been recently losing its firm position on the European market. Under current conditions, this solution is more beneficial for gas buyers than to buy gas directly from Gazprom. For example, Ukraine has been purchasing gas from Germany as Germany’s deal with Gazprom had much better conditions than Ukraine’s one. Thus, the Russian gas giant wants to keep a re-export ban clause in all its agreements with European partners even if it is not in accordance with the EU law. Budapest has accepted this clause unilaterally and, by doing so, Orban showed Putin that the Kremlin may influence not only the Hungarian energy sector but also Hungarian politics as a whole. It is also an attack on EU energy law execution in member states. Even the invitation of Vladimir Putin to Budapest itself was a bad signal – it may encourage some EU member states to bypass European institutions and try to build good bilateral relations with Russia in spite of the Kremlin’s aggressive foreign policy. Cyprus and other EU member states have already followed this direction, legitimising Moscow’s foreign policy and investment plans in spite of constant fighting in Donbas and the occupation of Crimea.

The Slavkov Triangle’s countries expressed strong interest in the Turkish Stream project which would allow them to purchase gas from Russia and bypass Ukraine by creating a gas link to Turkey and then to the Balkans. Russia may use existing South Stream infrastructure to connect these countries with Russian gas via Turkey. If the Slavkov Triangle is a more formalised structure, it may overshadow the Visegrad Group however this is a long way off; it is crucial to signal the issue though.

From Russia’s point of view one thing in gas relations is particularly important in this matter – to deprive Ukraine of the status of a transit country. If that happens, the Kremlin could easily cut off Ukraine from Russian gas and, thus, influence its politics. The Turkish Stream is an essential project to achieve this geopolitical goal.

Slovak gas pipeline operator Eustream has offered its customers in Ukraine, Bulgaria, Romania and ex-Yugoslav states to deliver western European gas to them within the frames of the Eastring project. It is a project aimed at modernisation of gas infrastructure in Romania, Moldova and Balkan countries (primarily Bulgaria) and building new gas pipelines to connect the region with Western gas markets. According to Slovak Eustream, it could be implemented within three years. The project was already supported by Bulgaria and Romania. Slovakia wants to discuss this project with the EU, more specifically, Austria and France in order to specify the source of supplies.

Although Slovakia presents Eastring as a chance to provide gas from well developed, western European markets such as Germany to Central Europe, it could also serve as a replacement of the European part of the South Stream and a way to deliver Russian gas to Europe, via Turkish Stream. Slovakia and Hungary are ready to follow Russian interests in this case. Mirek Topolanek (not to be confused with the former Czech PM), Eustream’s external relations special representative has already admitted that Eastring is not going to compete with the Turkish Stream. Moreover, according to Topolanek, they may even be complementary as Eastring could also provide Russian gas to Western Europe.

Topolanek’s statements are contradictory to the primary Eustream’s goal which was to transport gas from Western Europe to Central and Southern Europe. Thus, it appears that states interested in Eastring which are, at the same time, supporters of Russian interests which will allow Russia to connect Eastring with the Turkish Stream.

It would mean, in fact, an implementation of the South Stream project in a complicated form, without waiting for the permission from Brussels. This would push the EU to face the policy of fait accompli. Russia adopted a similar strategy against Poland few years ago. When the European Commission gave the green light to the Nord Stream pipeline, Russia offered Poland a chance to take part in it. Poland, however, was not interested so it can now buy Russian gas from the German market which makes more sense as it is cheaper than gas transported through Belarus and Ukraine. However, the aim of Nord Stream has been to bypass Poland and other transit countries and send Russian gas to Western Europe directly; of course, if the European Comission allows it to develop with exemptions from EU law.

The connection of Eastring with the Turkish Stream would provide the Balkans with a significant quantity of gas so it would not need to seek Caspian gas sent through the Southern Gas Corridor. This situation would not only mean a de facto revival of the South Stream but it would lead Russia to make its other geopolitical goal come true – cutting off Europe from the gas resources of the Caspian Sea, a key diversification alternative. It would happen by reserving the demand by Turkish Stream volumes. A blockade of the Southern Gas Corridor by Greece’s Syriza would be in this case the icing on the cake. Greece wants to maximise its profits from the Trans Adriatic Pipeline, a project which will bring natural gas from Turkish TANAPto southern Italy (both are parts of the Southern Gas Corridor project) but Azerbaijan does not want to make any concessions. The new Greek populist government may react nervously.

The EU policy, supported by states from outside the pro-Russian bloc, needs to be active. This is why the European Commission needs to speed up its anti-trust investigation into Gazprom and save Southern Europe from inappropriate Russian actions. It also needs to speed up work on the implementation of the Southern Gas Corridor project. In the time of economic crisis in Russia and sanctions, Gazprom does not have enough money for the most expensive, offshore part of the Turkish Stream and the West should take advantage of this opportunity.

The current activity of Moscow’s policy in the field of energy is possible because the Nabucco project failed, as a result of poor co-operation between the EU member states. If the EU does not create an attractive alternative to the Russian gas projects, all searches for alternative sources of gas will fail. It will result in even more Russian gas on European markets and, at the same time, more Russian political influence inside the EU. 

The Energy Union, a concept presented on February 25th in Brussels is a chance to react properly to Russia’s attempts to monopolise the energy markets in Central and Southern Europe. During the presentation of the Energy Union, the European Commission has also declared that its antitrust case against Gazprom will be concluded “within a few weeks”. But will it really happen?

 

--------------------------------------------------
Wojciech Jakóbik is an energy analyst at Jagiellonian Institute and editor-in-chief of economic portal biznesalert.pl.