Koga žele čuvati naši čuvari?

Svi koji pratite ono što pišem više puta ste bili u prilici pročitati tekstove o procesu društvenog vrenja koje se događa unutar Crne Gore, a koje je u direktnoj zavisnosti od stanja u odnosima i intenzitetu konfrontacije između uređenog Zapadnog svijeta i njegovih saveznika s jedne i Rusije na drugoj strani. Refleksije tog sukoba, kako sam davno i najavio, sve direktnije, snažnije i intenzivnije oblikuju novu stvarnost u Crnoj Gori. Od marta 2014. (ruske okupacije Krima) pa sve do sada, a na osnovu vrlo interesantnih indikatora, identifikovalo se nekoliko momenata koji su učinili da se situacija u Crnoj Gori više puta usloži.

Iako čitavo društvo (makar njegov relevantan dio koji čine političke strukture, mediji, javno djelujući pojedinci i grupe) izrazito zainteresovano prate razvoj događaja, o njima se uglavnom ili ne govori ili se na njih tek površno i načelno osvrće. Svi indikatori koji govore o snazi uticaja koji ova kriza ima na Crnu Goru i njeno društvo, vrlo ciljano, se izbjegavaju u javnom diskursu. Kako je to moguće?? O tome sam već pisao u prethodnom tekstu i ovaj fenomen već sam objasnio kao sindrom velikog iščekivanja.

Prosto, sve važnije strukture u društvu procjenjuju da je u ovom trenutku nemoguće izvršiti procjenu u kom će se pravcu stvari oko konfrontacije Zapada i Rusije kretati u budućnosti, pa u srazmjeri toga koliko bi ko usljed "preranog" istrčavanja mogli izgubiti biraju - ne oglašavati se javno bilo kakvim stavom. Toj "tišini" (koja je uzgred sve glasnija) najskloniji su oni koji bi mogli najviše izgubiti.

Ipak, a to sam više puta naglasio, kriza ima podjednak (ako ne i veći) značaj po ukupne odnose u svijetu nego što je to imao pad Berlinskog zida 1989. (ona čak ima potencijal da bude okidač ratnog sukoba širih razmjera), tako da je uvjerenje tih unutrašnjih struktura u CG da mogu ostati po strani, od samog početka, bilo naivno.

 

Već sve naznake postoje da će 2015. godina biće vrlo dinamična u čitavoj Evropi, a posebno dinamični procesi i događaji mogu se očekivati na Balkanu i u Crnoj Gori. Dakle, Crna Gora, kao samo jedan mali sud u sistemu međusobno spojenih sudova, sve je izloženija liniji vatre na koju je prije par mjeseci upozorio Keri, državni sekretar SAD.

CG (kao i svaka druga država u Evropi) niti je dizajnirana, niti sposobna da funkcioniše kao organizam sam za sebe. Čak i da je s pozicije vlasti pokušate zaštititi, te amputirati kanale koje ne možete kontrolisati, kada ovako snažno i brzo raste pritisak unutar jednog posmatranog suda (jednog društva), bez obzira odakle dolazio, bilo spolja, iznutra ili kao u ovom slučaju od oboje, kao što to u životu obično biva, bićete u prilici da, prije ili kasnije, uočavate pukotine i rupe koje će neminovno učiniti da (iz)gubite kontrolu.

Da nevolja bude veća Crna Gora (zbog svojih socioloških karakteristika i istorijskog nasljeđa) posjeduje sve preduslove da bude jedna od najozbiljnije pogođenih.

ANB, RTCG, utakmica sa Rusijom...
 

Nekoliko vrlo bitnih događaja zbilo se tokom proteklih par mjeseci u Crnoj Gori. Počeću od najskorijeg iako naoko izgleda ne samo marginalan, već beznačajan. Taj vrlo simboličan događaj koji se dogodio juče držim da se može s pravom smatrati za momenat kada je situacija u Crnoj Gori eskalirala na nov nivo. Nemam dilemu da će dani pred nama dodatno potvrditi moju procjenu i biti zaista sve zanimljiviji. 

Naime, juče su građani Crne Gore, prvi put nakon dana previranja i loma u DPS-u 1997. (sukoba Milo-Momir) sa ekrana državne TV (RTCG), tokom talk-show emisije "Okvir" koja ide neđeljom u prime-time terminu (ovog puta gledanost je bila veća jer se sve događalo tokom uskršnje večeri), mogli gledati bizaran (do skora zaista nezamisliv) prizor kako se novinari te medijske kuće (Zoran Leković i Nevenka Ćirović) obrušavaju na stav i odluku Predsjednika CG F. Vujanovića da otkaže dolazak u Moskvu. Odlazak na paradu (sile) koja je zamišljena da pod plaštom proslave pobjede koja se zbila prije 70 godina bude lična promocija (čitaj: žurka) ruskog diktatora V. Putina. 

 

Za one koji ne znaju u uvodu valja navesti da "žur" kojim će se slaviti kult ruskog diktatora nije mogao naći mjesto u kalendaru francuskog predsjednika Fransoa Olanda, britanskog premijera Dejvida Kamerona, američkog predsjednika Baraka Obama, japanskog premijera Šinzo Abea, predsjednika Poljske Bronislava Komorovskog, finskog predsjednika Sauli Niniste, kao i predsjednika Evropskog savjeta Donalda Tuska, predsjednika Slovenije, Slovačke, Bugarske, kao i premijera i predsjednika Holandije, Norveške, Litvanije, Latvije, Estonije, Gruzije, kao i naravno Ukrajine, te još čitavog niza pozvanih lidera svijeta.

Posjeta predsjednika Češke Miloša Zeman, koji je zbog prihvatanja Putinovog poziva naišao na ogorčenje češke javnosti, pa pride još i izazvao diplomatski skandal sa američkim ambasadorom, još je pod znakom pitanja. Naime, Vlada Češke (koja se oštro protivi odluci Predsjednika države) sem upozorenja i ograde od Predsjednika, već saopštila da neće platiti putne i druge troškove koje Zeman bude imao u vezi s tom posjetom, tj., za Vladu Češke Zeman tamo može boraviti samo u privatnom aranžmanu. 

Da podsjetimo i to da je njemačka kancelarka Angela Merkel takođe odbila poziv, ali je diplomatski navela da će doći u Moskvu dan kasnije (dakle nakon Putinove žurke i mimo ikakvog programa u vezi s ceremonijom i samim Kremljom), a u namjeri da ispred zvanične Njemačke položi vijenac na spomenik palim vojnicima sovjetske armije.

Od njih 68 koji su pozvani potvrđen je dolazak nekih 20-tak lidera i to mahom iz zemalja trećeg svijeta.

Kremlj za sada može da računa sigurno samo na kineskog predsjednika Si Đinpinga i na lidera Sjeverne Koreje Kim Džong Una, kome će to biti prva zvanična posjeta inostranstvu. Očekuju se i grčki premijer ultraljevičar Aleksis Cipras, kao i zvaničnici iz Indije, Južne Afrike, Mongolije, Vijetnama, Kube, kao i predsjednik Srbije Tomislav Nikolić.

Je li to društvo u kom novinari RTCG žele gledati crnogorskog predsjednika? Izgleda da jeste.

 

Voditelj ove, sinoć neuobičajeno osmišljene emisije, dosjetio se da vlastitu potrebu  da napadne državnu politiku prema ovoj i ovakvoj Rusiji kamuflira pozivajući u goste i par novinara i urednika iz drugih medija. No, ni to nije bilo dovoljno da ublaži ovu zaista neobičnu (pa gotovo smiješnu) scenu, jer su Leković i Ćirovićka svojim nimalo biranim riječima činili da gost iz "Dan"-a (široko prepoznatog kao proputinovsko i prosrpsko glasilo) izgleda kao vrlo razborit i umjeren u stavovima.  

Više od pola emisije proteklo je u tiradama o (mitskom) crnogorsko-ruskom prijateljstvu, koje eto mi izdajemo po prvi put (da je bilo po planu Ćirovićke i Lekovića bio bi zaboravljen naprasno i odgovor Crne Gore Staljinu i informbiroovcima, zaboravio bi se i KAP, i "Otrant" i nedavne prijetnje Putinovih poslanika raketama) ali gošća novinarka J. Rabrenović, zbunjena kuknjavom, podsjeti na to ovo dvoje kolega "novinara" simptomatično, vrlo selektivnog sjećanja.

 

Život i djelo Predsjednika Vujanovića prepuni su kontroverzi, a u njegovu autonomnost niko nikada nije ni vjerovao. I upravo su tu krije poseban značaj čina ovih novinara. Ta odluka sem što je čin državne politike, pa napad na taj čin ne može predstavljati drugo do napad na državnu politiku, uz to je direktno i isključivo odluka samog Đukanovića. Ako napadi na njega i državnu politiku sada počinju stizati i od režimskih medijskih perjanica, pa šta to govori o zdravlju vlasti na čijem je čelu?

 

Ali, ovo sinoć samo je prozaičan detalj u čitavom nizu vrlo ozbiljnih faulova koje uredništvo i novinari RTCG već mjesecima (koristeći se slabostima same vlasti) vrlo perfidno i vrlo sračunato čine na račun državnog vrha i aktuelne državne politike.

Državna televizija i radio još od samog početka krize postali su predvodnici (uglavnom sofisticirane, ali ubojite) antizapadne (uzgred i otvoreno i proruske) propagande. Na tom putu našli su se u poziciji predvodnika čitavog niza manjih medija koji djeluju u CG i na taj način smjestili se direktno na liniji sudara sa politikom na kojoj su vladajuće partije dobile mandat od građana.   Protiv politike čija je personifikacija lično (već dvije decenije neprikosnoveni) premijer Đukanović.

 

Ovi izazovi koji se otvaraju pred njim, na njegovu žalost, ne stižu samo iz RTCG (kao jednog od dugo najjačih uporišta vlasti), već se sve češće registruju i na drugim mjestima. Prije svega tamo đe bi to najmanje smio dozvoliti - u Agenciji za nacionalnu bezbjednost.

Ali, time ću se baviti malo kasnije.

 

RTCG zaslužuje da se na analizi onog što se tamo dešava zadržimo još malo.
 

Prije ovog bizarnog a zaista vrlo indikativnog šoua u kom su se režimski novinari sablažnjivali nad nekom navodno skandaloznom i neoprostivom greškom Predsjednika Republike, u najboljem maniru one "Ćerku kara, snahi prigovara", izrugujući se zapravo Đukanoviću i njegovim najodanijim saradnicima, prije manje od 15 dana dogodio se još jedan događaj koji je ova medijska kuća pokušala iskoristiti kako bi demonstrirala svoj odnos i prema Rusiji, a državnom rukovodstvu prirediti još malo glavobolje.

 

Naime, 27. marta odigrana je kvalifikaciona fudbalska utakmica državnih reprezentacija Crne Gore i Rusije.  Zbog svega što se ranije događalo i u vezi sa samom Rusijom i sa domaćim huliganima, sve razlozi da utakmica bude tretirana kao meč visokog rizika i događaj koji je "više od igre" bili su tu. Namjerno ili ne odgovorni za organizaciju i bezbjednost meča direktno su zaslužni za skandal koji se dogodio.

Podsjetiću, ukoliko ima onih koji su tih dana bili na nekom pacifičkom ostrvu, jedan od huligana zapaljenim pirotehničkim sredstvom (tkz. "bakljom") pogodio je i povrijedio još u prvom minutu utakmice ruskog golmana Akinfejeva. Meč je prekinut, pa nastavljen, pa opet, nakon što su gledaoci vježbali gađanje ruskih igrača upaljačima i kovanicama - konačno prekinut.

Ovaj zaista sraman događaj, koji i danas zahtijeva da se njegovim posljedicama pozabave državni organi, a uzrocima čitavo društvo, bio je okidač za nešto sasvim drugo.

Crna Gora već duže (vjerovatno od "junačkog" pohoda na 30000 navodno "do zuba" naoružanih ustaša koji čekaju u zasjedi da nasrnu na Crnu Goru) nije bila izložena takvoj histeriji i spinu koji je (kao i one davne 1991.) dominantno dolazio upravo sa kanala državne RTV.

Bukvalno nijesmo mogli doći do daha od onih koji su željeli saopštiti koliko se stide vlastite zemlje i naroda (takvima su valjda huligani najbolje u ovom narodu) i koliko obraza ne suše nad ranom ruskog golmana. Čuli smo tih dana (i to iz usta onih koji su najodgovorniji za propuste u organizaciji) da nama država ne treba, te da je to kraj i našeg fudbala i svega. Opšte sugerisani uzdah je bio - ni mi, ni ništa naše ne valja.

Neminovno se sugerisao i nametao zaključak - vlast je kriva i ništa što je stvorila nije održivo.

Odakle je ta histerija bila najjače raspaljivana? Pa iz RTCG.

Motiv za ovu mimikriju zapravo se nalazi u ukrajinskim zbivanjima naglo raspaljenoj putinofiliji u Crnoj Gori. Sa tim trendom pokušala je jedno vrijeme flertovati i sama vlast. Umjesto da ga zaustavi i sasiječe u korijenu oni su pozdravili njegovo rođenje.

Više puta sam ustvrdio da je putinofilija (koju ne treba miješati sa rusofilijom jer je zapravo izopačena forma naklonosti autoritarnoj Rusiji i zilotskoj etno-filetističkoj verziji Pravoslavlja, a ne ljubavi prema ruskom narodu, zemlji, kulturi i umjetnosti jer o tome Crnogorci manje znaju od prosječnog Francuza) je najmanje dvostruko jača od srbofilije i kao takva dvostruko opasnija. Ona zaista ima potencijal da (ukoliko se stvore pravi uslovi) dovede do promjene opšte klime u društvu i nasilne smjene vlasti u CG.

 

Podsjetiću da su toga svjesni i u Moskvi. U tekstu “Crna Gora, cijena evrointergracija”  u podužem izvještaju koji je sačinio Maksim Kiseljov (jako blizak krugovima oko ruskog diktatora) a koji je objavljen u aprilu 2014., u  vladinom dnevnom listu "Rosiskaja gazeta". kaže se da je “Glavnina crnogorskog stanovništva je nesumnjivo proruski orijentisana. Ipak, tokom posljednjih nekoliko godina, naporima inostranih političkih tehnologa, proruske snage u vlasti su sada u apsolutnoj manjini. Međutim, nezadovoljstvo stanovništva politikom Đukanovića (prema Rusiji) raste i sasvim je moguće da odgovor Rusije može pomoći da se sruši taj vještački stvoren disbalans snaga u zemlji. Rusija je dužna da zaštiti svoje interese, kao i imovinu svojih građana na Balkanu. Naših je sada malo u vlastima CG, ali to možemo promijeniti”, bila je izjava ovog Putinovog saradnika i jedog iz kruga njegovih ideologa.

 

Da li vlast uočava koliki problem joj svakog dana postaje medijski servis koji su sami stvorili, teško je reći u ovom momentu, no jedno je sigurno - državni vrh na čelu sa Đukanovićem nije se dao zbuniti. Histeriju sa RTCG jednostavno su ignorisali. Niko od državnih funkcionera (a kamoli sam Đukanović) nije se želio osvrnuti. Bio je to jako glasan muk. Muk koji su razumjeli i u uredništvu i na tu temu i sami umukli.

Ali ne treba se prevariti. Uredništvo RTCG ne samo da neće promijeniti kurs već se narednih dana i mjeseci može očekivati da sve drskije istupa sa stavovima koji se distanciraju, pa čak i konfrontiraju sa strateškim pravcima državne politike.

 

Dok se uporište zvano RTCG svakog dana sve više odmeće, vlast se već mjesecima užurbano bavi Agencijom za nacionalnu bezbjednost.

Kada je Asošijeted Press prošle godine u Vew York Times-u objavio tekst u kom je ustvrdio (citirajući visok izvor iz NATO) da je poziv Crnoj Gori u članstvo Alijanse izostao zbog velikog broja domaćih agenata u službama bezbjednosti koji (za novac ili iz drugih motiva) rade za Rusiju, čitava Crna Gora bila je zbunjena. AP je čak ustvrdio da je između 25 i 50 službenika ANB-a radi za ruske tajne službe.

Mediji (većina je pod kontrolom vlasti) prvo su pokušali ignorisati tekst, ali kada je vlast shvatila da je skandal nemoguće otćutati lično je istupio Đukanović tvrdeći da državnim organima takve sumnje niko nikada iz NATO ili administracija država članica nije saopštio. Ministar pravde i bivši direktor Agencije Duško Marković navode AP je takođe negirao, navodeći da se „radi o novinarskoj gluposti“ kao i da u obavještajnom sektoru nema upliva stranih službi.  Drugim riječima sve je je predstavljeno domaćoj javnosti kao medijska izmišljotina.

E, ali kako za senzacionalizam optužiti tako uticajan, ugledan i star medij kakav je Associated Press. Ne ide...
Nakon tog teksta bivši general i jedan od onih visokih oficira koji su 1999. neposredno uoči pripremane agresije Miloševićeve soldateske stavili na raspolaganje Crnoj Gori i MUP-u, tada je izjavio:
 „Odavno oni (Amerikanci) prate Crnu Goru i znaju da je u Crnoj Gori na sceni dupla igra. Bučna priča o evropskim i evroatlantskim integracijama, a ispod toga ruski tajkuni, kroz mrežu organizovanog kriminala i korupcije, sprovode tihu okupaciju svih državnih resursa. Tu duplu igru prvenstveno vodi vladajuća partija. Na nesreću, i drugi dio vlasti, Socijaldemokratska partija, to i što uočava, ne preduzima ništa godinama da se to očisti od duple igre”.

 

Da je vrag odnio šalu, da vlastima izmiče tlo pod nogama, da vremena za duple igre više nema,  i da je ključ izostanka poziva upravo u razlozima o kojima je govorio AP postalo je jasno ubrzo, tj., nakon najčudnije i najbizarnije ostavke koju je dao jedan od funkcionera DPS-a i osoba od premijerovog povjerenja, donedavni Direktor ANB Boro Vučinić. Vučinić je bukvalno nestao sa scene bez ijedne jedine riječi objašnjenja. Sve se to dogodilo u prvoj polovini decembra prošle, 2014.

 

Crnogorski mediji prenijeli su da se ta, iznenadna ostavka "u četiri oka" dogodila u kabinetu premijera Đukanovića, a spekuliše se da je tome prethodio sukob tokom kojeg je premijer bez dvoumljenja prihvatio odlazak nekada pouzdanog saradnika.

Vučinić ništa od toga nije demantovao.

Ovom ostavkom bili su zatečeni prvo Vučinićevi saradnici, sa kojima je dan ranije održao kolegijum i nije odavao utisak odlazećeg direktora, a o povlačenju Vučinića do tog dana nisu znali ni vladini čelni ljudi za bezbjednost, potpredsjednik Duško Marković i ministar unutrašnjih poslova Raško Konjević.
Aleksandar Dedović iz Alfa centra (NVO koja se bavi promocijom članstva CG u NATO) tih dana je saopštio da se "u narednom periodu može očekivati veći broj ostavki sa važnih funkcija i pozicija u državi, naravno, najviše u resoru odbrane, obavještajnih službi i vanjske politike".

Mnogi su tih dana (a i danas) bili skloni uvjerenju da Vučinić lično kao direktor nije bio smetnja uspješnijim integracijama u NATO (naprotiv, Vučinić je kao ministar odbrane postigao odlične rezultate u transformaciji Vojske CG u sistem standarda NATO), već da, razloge treba tražiti u tome što  nije uspio da se izbori unutar Agencije sa svim zahtjevima koji su, od strane partnerskih službi i važnih diplomatskih adresa, pa dakle i od same Vlade CG bili postavljani u smislu dovodenja u red ANB i komunikacije njenih agenata sa partnerskim obavještajnim službama država članica NATO.

Kap koja je prelila čašu leži u činjenici da se Vučinić ne samo suočio sa otporima i opstrukcijom reformi službe, već da je bio ili mogao biti u saznanju da pojedini agenti mogu biti na platnom spisku Rusije, te prećutao/zatajio stepen kontaminacije sa kojim se suočio. Epilog je bio taj da je Vučinić podnio ostavku pošto mu je od strane Đukanovića jasno stavljeno do znanja da nije zadovoljan načinom na koji vodi tajnu službu. To "jasno stavljenje do znanja" očigledno da je bilo inicirano nekim materijalom koji je dostavljen Đukanoviću (od nekog njemu bliskog u samoj službi ili od strane partnera iz američke CIA koji se sem komunikacije koju održavaju sa domaćim agentima, a u skladu sa protokolima dvije službe/Vlade po potrebi služe prostorijama i tehničkim sredstvima ANB, koje je uzgred uglavnom i platila Vlada SAD. 

Vučinić je povjerenje Đukanovića počeo gubiti srazmjerno padu povjerenja koje je Đukanović imao u Lukšića, a koji je tokom svog mandata na mjestu premijera postavio Vučinića na mjesto Direktora ANB.
U kojoj mjeri je Đukanović bio nezadovoljan najbolje govori i podatak da je neposredno prije ostavke (čitaj: smjene) Vučinića, imenovao svog (vjerovatno najodanijeg čovjeka) , bivšeg Šefa ANB, aktuelnog potpredsjednika Vlade Duška Markovića za Šefa (naprasno formiranog) Biroa za operativnu koordinaciju službama bezbjednosti. Recept je nimalo slučajno preuzet iz SAD (vrlo vjerovatno na njihovu sugestiju) a koje su gotovo identično tijelo oformile nakon terorističkog izazova napada na kule Blizance u 11.09.2001.
Kad je Vučinić uklonjen otvoren je teren za reformu ANB (čitaj: čišćenje ruskih agenata i simpatizera), a koliko je vlast ozbiljno shvatila opasnosti koje vrebaju tokom te operacije najbolje govori činjenica da je Đukanović iskoristio rekonstrukciju Vlade kako bi oslobodio Markovića obaveza u Ministarstvu pravde (koje je do tada vodio uporedo uz dužnosti Potpredsjednika Vlade) ne bi li se Marković mogao potpuno posvetiti ovom, po procjeni samog Đukanovića, po vlast vrlo važnom i osjetljivom poslu.
Krenulo se žestoko i zarezalo duboko. 
Vlada je iznenada istupila sa izmjenama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, a Skupština u međuvremenu iste usvojila, a kojima se propisuje da službenici Agencije sa više od 20 godina radnog staža - da idu u penziju. Ovo nije voluntarna mogućnost. Izbor nikom nije ostavljen. U praksi to znači da se agent Službe koji je radni odnos zasnovao sa 20 godina (i to bez obzira da li je to bilo u ANB-u ili drugdje) sa 40 godina postaje penzioner ili ide na tržište rada, tj., sam traži drugog poslodavca.
Neobična i vrlo opasna situacija, no svakako manje opasna od one da problematični ljudi ostanu na svojim radnim mjestima u Agenciji.
Na ovaj način otvorio se prostor za penzionisanje kontroverznih kadrova u Agenciji i intenzivirao proces reforme ANB kao najveće i najznačajnije, ali i drugih bezbjednosnih službi, što je jedan od uslova za pozivnicu u NATO.
Neko bi pomislio "zgodno se dosjetila Vlada"...Ne baš. Ideja nije njena. Pogodili ste - recept je iz NATO-ovog obavještajnog sektora kojim (valjda nikog neću iznenaditi) dominiraju Amerikanci.
Crna Gora neće biti prva država koja je kadrovsku reformu bezbjednosnih službi sprovela penzionisanjem kontroverznih službenika. Slično se dešavalo u Hrvatskoj, Sloveniji i Bugarskoj, uoči prijema u NATO, gdje su penzionisani pripadnici službi koji nisu bili po volji i standardima Alijanse.
Uz jačanje vladavine prava, reforma bezbjednosnih struktura je ključni zadatak koje Crna Gora užurbano (krajnji rok je septembar 2015.) mora ispuniti kako bi dobila pozivnicu za članstvo u NATO.


Nakon junskog samita šefova diplomatija članica Alijanse, tadašnji generalni sekretar NATO-a Anders fog Rasmusen kazao je da se Crna Gora naročito mora usredsrediti na reformu sektora bezbjednosti. To javno ističu i najviši funkcioneri zemalja članica, a više domaćih i stranih zvaničnika potvrdilo je da se u toj oblasti ni na koji način crnogorskim vlastima neće gledati kroz prste.

 


Nakon navodnog višegodišnjeg praćenja stranih diplomata, uključujući i ambasadore članica NATO-a, Vučinićev prethodnik , bivši direktor ANB-a Vladan Joković takođe je svojevremeno  dao ostavku, iako tu praksu on nije ustanovio, već je ista postojala i u vrijeme mandata Duška Markovića. Tako je Joković platio vlastitu ili od strane nekog drugog iniciranu igru sa Amerikancima.
Kad već osvjetljavamo stvari oko ANB, a radi kompletnije slike, valja podsjestiti da jeJokovića naslijedio Boro Vučinić, nakon što je predsjednik Odbora za bezbjednost, (Đukanoviću izuzetno odan) Mevludin Meco Nuhodžić odbio tu poziciju, uslovljavajući pristanak odlaskom kontroverznih službenika agencije koji su u javnosti dovođeni u vezu sa kriminalni krugovima.
ANB je 2007. imala oko 400 službenika, a sredinom 2014. oko 300, pri čemu 16 odsto, odnosno oko 45 ima više od 50 godina starosti, što podrazumijeva da mnogi od njih ispunjavaju kriterijum za odlazak u obaveznu penziju. Brojka će sigurno dostići cifru od 80 obzirom da 54 odsto, odnosno oko 150, ima između 40 i 50 godina starosti, među kojima su takođe kandidati za napuštanje službe. 

 

Ako sve bude teklo po planu vlast će vrlo brzo biti u prilici da se posveti i RTCG-u. Baš kao i one 1997. kada se na putu do konsolidacije vlasti počelo upravo sa čiščenjem "trulih jabuka" iz tadašnje SDB i iz uredništva državne televizije.

U igri nije članstvo u NATO, već opstanak same vlasti, države i mira u njoj.

Kome još nije sve najjasnije postaće mu već narednih mjeseci.