Eseji velikana

John Stuart Mill: O slobodi

…

“Narod” koji vrši vlast nije uvijek isti narod nad kojim se vlada. Vlada naroda praktično znači volju najbrojnijeg i najaktivnijeg dijela naroda, većine, ili onih koji su postali prihvaćeni kao “većina”. Narod, prema tome može podjarmiti jedan dio sebe, stoga su potrebne predostrožnosti protiv samovolje kao i protiv bilo koje druge zloupotrebe vlasti… U političkim razmišljanjima “tiranija većine” odnedavno je postalo zlo kojih se društvo svakako treba čuvati… Zaštita od tiranije vlasti nije dovoljna; potrebna je i zaštita protiv tiranije prevladavajućeg mnjenja ili raspoloženja, protiv tendencije društva da drugim sredstvima nametne praksu i pravila ponašanja onima koji se ne slažu s njim; da sputa razvoj, da po mogućnosti spriječi formiranje svake individualnosti koja nije u skladu s njegovim načinima ponašanja i da prisili sve osobe da se oblikuju prema njegovom modelu. Postoji granica za legitimno miješanje kolektivnog mišljenja u oblast pojedinačne nezavisnosti, a pronaći tu granicu i održavati je protiv povrede tuđeg integriteta isto je tako nužno za dobre uslove ljudskih poslova kao i zaštita od političkog despotizma…

Ne postoji neko priznato načelo po kojem bi se provjerila prikladnost ili neprikladnost vladinog miješanja (u privatnost). Cilj je utvrditi jedno veoma jednostavno načelo koje bi trebalo apsolutno vladati svim postupcima društva prema pojedincu koji se tiču prinude ili kontrole… To načelo glasi da je samoodbrana jedini cilj radi kojega se čovječanstvo, pojedinačno ili kao cjelina, ima pravo miješati u slobodu djelovanja bilo kojeg svojeg člana; jedina svrha radi koje se vlast može s pravom koristiti protiv volje bilo kojeg člana jedne civilizovane zajednice, jest da spriječi povrede drugih. Vlastito dobro jednog člana društva, fizičko ili moralno, nije dovoljno opravdanje za takvo miješanje. Član zajednice ne može se opravdano prisiliti da nešto učini ili ne učini zato što će to biti bolje za njega, ili zato što će ga usrećiti, ili zato što bi po mišljenju drugih to bilo mudro ili pravilno. To su ispravni razlozi da mu se žalimo, da s njim raspravljamo, da ga uvjeravamo ili molimo, ali ne da ga prisiljavamo ili da mu učinimo neko zlo ako drukčije postupi. Da bi to bilo opravdano, ponašanje od kojega ga želimo odvratiti moralo bi biti sračunato da učini zlo nekome drugome. Jedino ponašanje pojedinca zbog kojega je on odgovoran društvu jest ono koje se tiče drugih…

Prava oblast ljudske slobode obuhvata prvo na unutrašnju oblast svijesti, slobodu savjesti u najširem smislu, slobodu misli i osjećanja. Na prvi pogled se čini da sloboda izražavanja i objavljivanja mišljenja pripada nekom drugom načelu… ali kako je gotovo isto toliko važna kao i sloboda misli… ona se od prvih ne može odvojiti. 

Drugo, to načelo zahtijeva slobodu ukusa i težnji, planiranja našeg života tako da odgovara našem karakteru, da radimo ono što želimo bez obzira na moguće posljedice za nas, a da nas naši bližnji ne spriječavaju ako im time što činimo ne nanosimo štetu, čak i ako misle da je naše ponašanje budalasto, izopačeno i nepravilno. 

Treće, iz te slobode svakog pojedinca slijedi sloboda udruživanja pojedinaca… koja ne podrazumijeva povredu drugih. Nijedno društvo u kojem se ove slobode ne poštuju nije slobodno, bez obzira na oblik vladavine; i nijedno nije potpuno slobodno u kojem one nisu apsolutne i bezuvjetne. Jedina sloboda koja zaslužuje to ime je sloboda da tražimo svoje dobro na svoj način, ako ne pokušavamo da to drugima uskratimo ili ih ne spriječimo u naporima da to postignu. Svatko je vlastiti čuvar svojega zdravlja. Čovječanstvo dobija više ako svako pušta druge da žive kako se njima čini da je dobro, nego ako se pojedinac prisili da živi onako kako se ostalima čini da je dobro.