Koga žele čuvati naši čuvari?

Svi koji pratite ono što pišem više puta ste bili u prilici pročitati tekstove o procesu društvenog vrenja koje se događa unutar Crne Gore, a koje je u direktnoj zavisnosti od stanja u odnosima i intenzitetu konfrontacije između uređenog Zapadnog svijeta i njegovih saveznika s jedne i Rusije na drugoj strani. Refleksije tog sukoba, kako sam davno i najavio, sve direktnije, snažnije i intenzivnije oblikuju novu stvarnost u Crnoj Gori. Od marta 2014. (ruske okupacije Krima) pa sve do sada, a na osnovu vrlo interesantnih indikatora, identifikovalo se nekoliko momenata koji su učinili da se situacija u Crnoj Gori više puta usloži.

Iako čitavo društvo (makar njegov relevantan dio koji čine političke strukture, mediji, javno djelujući pojedinci i grupe) izrazito zainteresovano prate razvoj događaja, o njima se uglavnom ili ne govori ili se na njih tek površno i načelno osvrće. Svi indikatori koji govore o snazi uticaja koji ova kriza ima na Crnu Goru i njeno društvo, vrlo ciljano, se izbjegavaju u javnom diskursu. Kako je to moguće?? O tome sam već pisao u prethodnom tekstu i ovaj fenomen već sam objasnio kao sindrom velikog iščekivanja.

Prosto, sve važnije strukture u društvu procjenjuju da je u ovom trenutku nemoguće izvršiti procjenu u kom će se pravcu stvari oko konfrontacije Zapada i Rusije kretati u budućnosti, pa u srazmjeri toga koliko bi ko usljed "preranog" istrčavanja mogli izgubiti biraju - ne oglašavati se javno bilo kakvim stavom. Toj "tišini" (koja je uzgred sve glasnija) najskloniji su oni koji bi mogli najviše izgubiti.

Ipak, a to sam više puta naglasio, kriza ima podjednak (ako ne i veći) značaj po ukupne odnose u svijetu nego što je to imao pad Berlinskog zida 1989. (ona čak ima potencijal da bude okidač ratnog sukoba širih razmjera), tako da je uvjerenje tih unutrašnjih struktura u CG da mogu ostati po strani, od samog početka, bilo naivno.

 

Već sve naznake postoje da će 2015. godina biće vrlo dinamična u čitavoj Evropi, a posebno dinamični procesi i događaji mogu se očekivati na Balkanu i u Crnoj Gori. Dakle, Crna Gora, kao samo jedan mali sud u sistemu međusobno spojenih sudova, sve je izloženija liniji vatre na koju je prije par mjeseci upozorio Keri, državni sekretar SAD.

CG (kao i svaka druga država u Evropi) niti je dizajnirana, niti sposobna da funkcioniše kao organizam sam za sebe. Čak i da je s pozicije vlasti pokušate zaštititi, te amputirati kanale koje ne možete kontrolisati, kada ovako snažno i brzo raste pritisak unutar jednog posmatranog suda (jednog društva), bez obzira odakle dolazio, bilo spolja, iznutra ili kao u ovom slučaju od oboje, kao što to u životu obično biva, bićete u prilici da, prije ili kasnije, uočavate pukotine i rupe koje će neminovno učiniti da (iz)gubite kontrolu.

Da nevolja bude veća Crna Gora (zbog svojih socioloških karakteristika i istorijskog nasljeđa) posjeduje sve preduslove da bude jedna od najozbiljnije pogođenih.

ANB, RTCG, utakmica sa Rusijom...
 

Nekoliko vrlo bitnih događaja zbilo se tokom proteklih par mjeseci u Crnoj Gori. Počeću od najskorijeg iako naoko izgleda ne samo marginalan, već beznačajan. Taj vrlo simboličan događaj koji se dogodio juče držim da se može s pravom smatrati za momenat kada je situacija u Crnoj Gori eskalirala na nov nivo. Nemam dilemu da će dani pred nama dodatno potvrditi moju procjenu i biti zaista sve zanimljiviji. 

Naime, juče su građani Crne Gore, prvi put nakon dana previranja i loma u DPS-u 1997. (sukoba Milo-Momir) sa ekrana državne TV (RTCG), tokom talk-show emisije "Okvir" koja ide neđeljom u prime-time terminu (ovog puta gledanost je bila veća jer se sve događalo tokom uskršnje večeri), mogli gledati bizaran (do skora zaista nezamisliv) prizor kako se novinari te medijske kuće (Zoran Leković i Nevenka Ćirović) obrušavaju na stav i odluku Predsjednika CG F. Vujanovića da otkaže dolazak u Moskvu. Odlazak na paradu (sile) koja je zamišljena da pod plaštom proslave pobjede koja se zbila prije 70 godina bude lična promocija (čitaj: žurka) ruskog diktatora V. Putina. 

 

Za one koji ne znaju u uvodu valja navesti da "žur" kojim će se slaviti kult ruskog diktatora nije mogao naći mjesto u kalendaru francuskog predsjednika Fransoa Olanda, britanskog premijera Dejvida Kamerona, američkog predsjednika Baraka Obama, japanskog premijera Šinzo Abea, predsjednika Poljske Bronislava Komorovskog, finskog predsjednika Sauli Niniste, kao i predsjednika Evropskog savjeta Donalda Tuska, predsjednika Slovenije, Slovačke, Bugarske, kao i premijera i predsjednika Holandije, Norveške, Litvanije, Latvije, Estonije, Gruzije, kao i naravno Ukrajine, te još čitavog niza pozvanih lidera svijeta.

Posjeta predsjednika Češke Miloša Zeman, koji je zbog prihvatanja Putinovog poziva naišao na ogorčenje češke javnosti, pa pride još i izazvao diplomatski skandal sa američkim ambasadorom, još je pod znakom pitanja. Naime, Vlada Češke (koja se oštro protivi odluci Predsjednika države) sem upozorenja i ograde od Predsjednika, već saopštila da neće platiti putne i druge troškove koje Zeman bude imao u vezi s tom posjetom, tj., za Vladu Češke Zeman tamo može boraviti samo u privatnom aranžmanu. 

Da podsjetimo i to da je njemačka kancelarka Angela Merkel takođe odbila poziv, ali je diplomatski navela da će doći u Moskvu dan kasnije (dakle nakon Putinove žurke i mimo ikakvog programa u vezi s ceremonijom i samim Kremljom), a u namjeri da ispred zvanične Njemačke položi vijenac na spomenik palim vojnicima sovjetske armije.

Od njih 68 koji su pozvani potvrđen je dolazak nekih 20-tak lidera i to mahom iz zemalja trećeg svijeta.

Kremlj za sada može da računa sigurno samo na kineskog predsjednika Si Đinpinga i na lidera Sjeverne Koreje Kim Džong Una, kome će to biti prva zvanična posjeta inostranstvu. Očekuju se i grčki premijer ultraljevičar Aleksis Cipras, kao i zvaničnici iz Indije, Južne Afrike, Mongolije, Vijetnama, Kube, kao i predsjednik Srbije Tomislav Nikolić.

Je li to društvo u kom novinari RTCG žele gledati crnogorskog predsjednika? Izgleda da jeste.

 

Voditelj ove, sinoć neuobičajeno osmišljene emisije, dosjetio se da vlastitu potrebu  da napadne državnu politiku prema ovoj i ovakvoj Rusiji kamuflira pozivajući u goste i par novinara i urednika iz drugih medija. No, ni to nije bilo dovoljno da ublaži ovu zaista neobičnu (pa gotovo smiješnu) scenu, jer su Leković i Ćirovićka svojim nimalo biranim riječima činili da gost iz "Dan"-a (široko prepoznatog kao proputinovsko i prosrpsko glasilo) izgleda kao vrlo razborit i umjeren u stavovima.  

Više od pola emisije proteklo je u tiradama o (mitskom) crnogorsko-ruskom prijateljstvu, koje eto mi izdajemo po prvi put (da je bilo po planu Ćirovićke i Lekovića bio bi zaboravljen naprasno i odgovor Crne Gore Staljinu i informbiroovcima, zaboravio bi se i KAP, i "Otrant" i nedavne prijetnje Putinovih poslanika raketama) ali gošća novinarka J. Rabrenović, zbunjena kuknjavom, podsjeti na to ovo dvoje kolega "novinara" simptomatično, vrlo selektivnog sjećanja.

 

Život i djelo Predsjednika Vujanovića prepuni su kontroverzi, a u njegovu autonomnost niko nikada nije ni vjerovao. I upravo su tu krije poseban značaj čina ovih novinara. Ta odluka sem što je čin državne politike, pa napad na taj čin ne može predstavljati drugo do napad na državnu politiku, uz to je direktno i isključivo odluka samog Đukanovića. Ako napadi na njega i državnu politiku sada počinju stizati i od režimskih medijskih perjanica, pa šta to govori o zdravlju vlasti na čijem je čelu?

 

Ali, ovo sinoć samo je prozaičan detalj u čitavom nizu vrlo ozbiljnih faulova koje uredništvo i novinari RTCG već mjesecima (koristeći se slabostima same vlasti) vrlo perfidno i vrlo sračunato čine na račun državnog vrha i aktuelne državne politike.

Državna televizija i radio još od samog početka krize postali su predvodnici (uglavnom sofisticirane, ali ubojite) antizapadne (uzgred i otvoreno i proruske) propagande. Na tom putu našli su se u poziciji predvodnika čitavog niza manjih medija koji djeluju u CG i na taj način smjestili se direktno na liniji sudara sa politikom na kojoj su vladajuće partije dobile mandat od građana.   Protiv politike čija je personifikacija lično (već dvije decenije neprikosnoveni) premijer Đukanović.

 

Ovi izazovi koji se otvaraju pred njim, na njegovu žalost, ne stižu samo iz RTCG (kao jednog od dugo najjačih uporišta vlasti), već se sve češće registruju i na drugim mjestima. Prije svega tamo đe bi to najmanje smio dozvoliti - u Agenciji za nacionalnu bezbjednost.

Ali, time ću se baviti malo kasnije.

 

RTCG zaslužuje da se na analizi onog što se tamo dešava zadržimo još malo.
 

Prije ovog bizarnog a zaista vrlo indikativnog šoua u kom su se režimski novinari sablažnjivali nad nekom navodno skandaloznom i neoprostivom greškom Predsjednika Republike, u najboljem maniru one "Ćerku kara, snahi prigovara", izrugujući se zapravo Đukanoviću i njegovim najodanijim saradnicima, prije manje od 15 dana dogodio se još jedan događaj koji je ova medijska kuća pokušala iskoristiti kako bi demonstrirala svoj odnos i prema Rusiji, a državnom rukovodstvu prirediti još malo glavobolje.

 

Naime, 27. marta odigrana je kvalifikaciona fudbalska utakmica državnih reprezentacija Crne Gore i Rusije.  Zbog svega što se ranije događalo i u vezi sa samom Rusijom i sa domaćim huliganima, sve razlozi da utakmica bude tretirana kao meč visokog rizika i događaj koji je "više od igre" bili su tu. Namjerno ili ne odgovorni za organizaciju i bezbjednost meča direktno su zaslužni za skandal koji se dogodio.

Podsjetiću, ukoliko ima onih koji su tih dana bili na nekom pacifičkom ostrvu, jedan od huligana zapaljenim pirotehničkim sredstvom (tkz. "bakljom") pogodio je i povrijedio još u prvom minutu utakmice ruskog golmana Akinfejeva. Meč je prekinut, pa nastavljen, pa opet, nakon što su gledaoci vježbali gađanje ruskih igrača upaljačima i kovanicama - konačno prekinut.

Ovaj zaista sraman događaj, koji i danas zahtijeva da se njegovim posljedicama pozabave državni organi, a uzrocima čitavo društvo, bio je okidač za nešto sasvim drugo.

Crna Gora već duže (vjerovatno od "junačkog" pohoda na 30000 navodno "do zuba" naoružanih ustaša koji čekaju u zasjedi da nasrnu na Crnu Goru) nije bila izložena takvoj histeriji i spinu koji je (kao i one davne 1991.) dominantno dolazio upravo sa kanala državne RTV.

Bukvalno nijesmo mogli doći do daha od onih koji su željeli saopštiti koliko se stide vlastite zemlje i naroda (takvima su valjda huligani najbolje u ovom narodu) i koliko obraza ne suše nad ranom ruskog golmana. Čuli smo tih dana (i to iz usta onih koji su najodgovorniji za propuste u organizaciji) da nama država ne treba, te da je to kraj i našeg fudbala i svega. Opšte sugerisani uzdah je bio - ni mi, ni ništa naše ne valja.

Neminovno se sugerisao i nametao zaključak - vlast je kriva i ništa što je stvorila nije održivo.

Odakle je ta histerija bila najjače raspaljivana? Pa iz RTCG.

Motiv za ovu mimikriju zapravo se nalazi u ukrajinskim zbivanjima naglo raspaljenoj putinofiliji u Crnoj Gori. Sa tim trendom pokušala je jedno vrijeme flertovati i sama vlast. Umjesto da ga zaustavi i sasiječe u korijenu oni su pozdravili njegovo rođenje.

Više puta sam ustvrdio da je putinofilija (koju ne treba miješati sa rusofilijom jer je zapravo izopačena forma naklonosti autoritarnoj Rusiji i zilotskoj etno-filetističkoj verziji Pravoslavlja, a ne ljubavi prema ruskom narodu, zemlji, kulturi i umjetnosti jer o tome Crnogorci manje znaju od prosječnog Francuza) je najmanje dvostruko jača od srbofilije i kao takva dvostruko opasnija. Ona zaista ima potencijal da (ukoliko se stvore pravi uslovi) dovede do promjene opšte klime u društvu i nasilne smjene vlasti u CG.

 

Podsjetiću da su toga svjesni i u Moskvi. U tekstu “Crna Gora, cijena evrointergracija”  u podužem izvještaju koji je sačinio Maksim Kiseljov (jako blizak krugovima oko ruskog diktatora) a koji je objavljen u aprilu 2014., u  vladinom dnevnom listu "Rosiskaja gazeta". kaže se da je “Glavnina crnogorskog stanovništva je nesumnjivo proruski orijentisana. Ipak, tokom posljednjih nekoliko godina, naporima inostranih političkih tehnologa, proruske snage u vlasti su sada u apsolutnoj manjini. Međutim, nezadovoljstvo stanovništva politikom Đukanovića (prema Rusiji) raste i sasvim je moguće da odgovor Rusije može pomoći da se sruši taj vještački stvoren disbalans snaga u zemlji. Rusija je dužna da zaštiti svoje interese, kao i imovinu svojih građana na Balkanu. Naših je sada malo u vlastima CG, ali to možemo promijeniti”, bila je izjava ovog Putinovog saradnika i jedog iz kruga njegovih ideologa.

 

Da li vlast uočava koliki problem joj svakog dana postaje medijski servis koji su sami stvorili, teško je reći u ovom momentu, no jedno je sigurno - državni vrh na čelu sa Đukanovićem nije se dao zbuniti. Histeriju sa RTCG jednostavno su ignorisali. Niko od državnih funkcionera (a kamoli sam Đukanović) nije se želio osvrnuti. Bio je to jako glasan muk. Muk koji su razumjeli i u uredništvu i na tu temu i sami umukli.

Ali ne treba se prevariti. Uredništvo RTCG ne samo da neće promijeniti kurs već se narednih dana i mjeseci može očekivati da sve drskije istupa sa stavovima koji se distanciraju, pa čak i konfrontiraju sa strateškim pravcima državne politike.

 

Dok se uporište zvano RTCG svakog dana sve više odmeće, vlast se već mjesecima užurbano bavi Agencijom za nacionalnu bezbjednost.

Kada je Asošijeted Press prošle godine u Vew York Times-u objavio tekst u kom je ustvrdio (citirajući visok izvor iz NATO) da je poziv Crnoj Gori u članstvo Alijanse izostao zbog velikog broja domaćih agenata u službama bezbjednosti koji (za novac ili iz drugih motiva) rade za Rusiju, čitava Crna Gora bila je zbunjena. AP je čak ustvrdio da je između 25 i 50 službenika ANB-a radi za ruske tajne službe.

Mediji (većina je pod kontrolom vlasti) prvo su pokušali ignorisati tekst, ali kada je vlast shvatila da je skandal nemoguće otćutati lično je istupio Đukanović tvrdeći da državnim organima takve sumnje niko nikada iz NATO ili administracija država članica nije saopštio. Ministar pravde i bivši direktor Agencije Duško Marković navode AP je takođe negirao, navodeći da se „radi o novinarskoj gluposti“ kao i da u obavještajnom sektoru nema upliva stranih službi.  Drugim riječima sve je je predstavljeno domaćoj javnosti kao medijska izmišljotina.

E, ali kako za senzacionalizam optužiti tako uticajan, ugledan i star medij kakav je Associated Press. Ne ide...
Nakon tog teksta bivši general i jedan od onih visokih oficira koji su 1999. neposredno uoči pripremane agresije Miloševićeve soldateske stavili na raspolaganje Crnoj Gori i MUP-u, tada je izjavio:
 „Odavno oni (Amerikanci) prate Crnu Goru i znaju da je u Crnoj Gori na sceni dupla igra. Bučna priča o evropskim i evroatlantskim integracijama, a ispod toga ruski tajkuni, kroz mrežu organizovanog kriminala i korupcije, sprovode tihu okupaciju svih državnih resursa. Tu duplu igru prvenstveno vodi vladajuća partija. Na nesreću, i drugi dio vlasti, Socijaldemokratska partija, to i što uočava, ne preduzima ništa godinama da se to očisti od duple igre”.

 

Da je vrag odnio šalu, da vlastima izmiče tlo pod nogama, da vremena za duple igre više nema,  i da je ključ izostanka poziva upravo u razlozima o kojima je govorio AP postalo je jasno ubrzo, tj., nakon najčudnije i najbizarnije ostavke koju je dao jedan od funkcionera DPS-a i osoba od premijerovog povjerenja, donedavni Direktor ANB Boro Vučinić. Vučinić je bukvalno nestao sa scene bez ijedne jedine riječi objašnjenja. Sve se to dogodilo u prvoj polovini decembra prošle, 2014.

 

Crnogorski mediji prenijeli su da se ta, iznenadna ostavka "u četiri oka" dogodila u kabinetu premijera Đukanovića, a spekuliše se da je tome prethodio sukob tokom kojeg je premijer bez dvoumljenja prihvatio odlazak nekada pouzdanog saradnika.

Vučinić ništa od toga nije demantovao.

Ovom ostavkom bili su zatečeni prvo Vučinićevi saradnici, sa kojima je dan ranije održao kolegijum i nije odavao utisak odlazećeg direktora, a o povlačenju Vučinića do tog dana nisu znali ni vladini čelni ljudi za bezbjednost, potpredsjednik Duško Marković i ministar unutrašnjih poslova Raško Konjević.
Aleksandar Dedović iz Alfa centra (NVO koja se bavi promocijom članstva CG u NATO) tih dana je saopštio da se "u narednom periodu može očekivati veći broj ostavki sa važnih funkcija i pozicija u državi, naravno, najviše u resoru odbrane, obavještajnih službi i vanjske politike".

Mnogi su tih dana (a i danas) bili skloni uvjerenju da Vučinić lično kao direktor nije bio smetnja uspješnijim integracijama u NATO (naprotiv, Vučinić je kao ministar odbrane postigao odlične rezultate u transformaciji Vojske CG u sistem standarda NATO), već da, razloge treba tražiti u tome što  nije uspio da se izbori unutar Agencije sa svim zahtjevima koji su, od strane partnerskih službi i važnih diplomatskih adresa, pa dakle i od same Vlade CG bili postavljani u smislu dovodenja u red ANB i komunikacije njenih agenata sa partnerskim obavještajnim službama država članica NATO.

Kap koja je prelila čašu leži u činjenici da se Vučinić ne samo suočio sa otporima i opstrukcijom reformi službe, već da je bio ili mogao biti u saznanju da pojedini agenti mogu biti na platnom spisku Rusije, te prećutao/zatajio stepen kontaminacije sa kojim se suočio. Epilog je bio taj da je Vučinić podnio ostavku pošto mu je od strane Đukanovića jasno stavljeno do znanja da nije zadovoljan načinom na koji vodi tajnu službu. To "jasno stavljenje do znanja" očigledno da je bilo inicirano nekim materijalom koji je dostavljen Đukanoviću (od nekog njemu bliskog u samoj službi ili od strane partnera iz američke CIA koji se sem komunikacije koju održavaju sa domaćim agentima, a u skladu sa protokolima dvije službe/Vlade po potrebi služe prostorijama i tehničkim sredstvima ANB, koje je uzgred uglavnom i platila Vlada SAD. 

Vučinić je povjerenje Đukanovića počeo gubiti srazmjerno padu povjerenja koje je Đukanović imao u Lukšića, a koji je tokom svog mandata na mjestu premijera postavio Vučinića na mjesto Direktora ANB.
U kojoj mjeri je Đukanović bio nezadovoljan najbolje govori i podatak da je neposredno prije ostavke (čitaj: smjene) Vučinića, imenovao svog (vjerovatno najodanijeg čovjeka) , bivšeg Šefa ANB, aktuelnog potpredsjednika Vlade Duška Markovića za Šefa (naprasno formiranog) Biroa za operativnu koordinaciju službama bezbjednosti. Recept je nimalo slučajno preuzet iz SAD (vrlo vjerovatno na njihovu sugestiju) a koje su gotovo identično tijelo oformile nakon terorističkog izazova napada na kule Blizance u 11.09.2001.
Kad je Vučinić uklonjen otvoren je teren za reformu ANB (čitaj: čišćenje ruskih agenata i simpatizera), a koliko je vlast ozbiljno shvatila opasnosti koje vrebaju tokom te operacije najbolje govori činjenica da je Đukanović iskoristio rekonstrukciju Vlade kako bi oslobodio Markovića obaveza u Ministarstvu pravde (koje je do tada vodio uporedo uz dužnosti Potpredsjednika Vlade) ne bi li se Marković mogao potpuno posvetiti ovom, po procjeni samog Đukanovića, po vlast vrlo važnom i osjetljivom poslu.
Krenulo se žestoko i zarezalo duboko. 
Vlada je iznenada istupila sa izmjenama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, a Skupština u međuvremenu iste usvojila, a kojima se propisuje da službenici Agencije sa više od 20 godina radnog staža - da idu u penziju. Ovo nije voluntarna mogućnost. Izbor nikom nije ostavljen. U praksi to znači da se agent Službe koji je radni odnos zasnovao sa 20 godina (i to bez obzira da li je to bilo u ANB-u ili drugdje) sa 40 godina postaje penzioner ili ide na tržište rada, tj., sam traži drugog poslodavca.
Neobična i vrlo opasna situacija, no svakako manje opasna od one da problematični ljudi ostanu na svojim radnim mjestima u Agenciji.
Na ovaj način otvorio se prostor za penzionisanje kontroverznih kadrova u Agenciji i intenzivirao proces reforme ANB kao najveće i najznačajnije, ali i drugih bezbjednosnih službi, što je jedan od uslova za pozivnicu u NATO.
Neko bi pomislio "zgodno se dosjetila Vlada"...Ne baš. Ideja nije njena. Pogodili ste - recept je iz NATO-ovog obavještajnog sektora kojim (valjda nikog neću iznenaditi) dominiraju Amerikanci.
Crna Gora neće biti prva država koja je kadrovsku reformu bezbjednosnih službi sprovela penzionisanjem kontroverznih službenika. Slično se dešavalo u Hrvatskoj, Sloveniji i Bugarskoj, uoči prijema u NATO, gdje su penzionisani pripadnici službi koji nisu bili po volji i standardima Alijanse.
Uz jačanje vladavine prava, reforma bezbjednosnih struktura je ključni zadatak koje Crna Gora užurbano (krajnji rok je septembar 2015.) mora ispuniti kako bi dobila pozivnicu za članstvo u NATO.


Nakon junskog samita šefova diplomatija članica Alijanse, tadašnji generalni sekretar NATO-a Anders fog Rasmusen kazao je da se Crna Gora naročito mora usredsrediti na reformu sektora bezbjednosti. To javno ističu i najviši funkcioneri zemalja članica, a više domaćih i stranih zvaničnika potvrdilo je da se u toj oblasti ni na koji način crnogorskim vlastima neće gledati kroz prste.

 


Nakon navodnog višegodišnjeg praćenja stranih diplomata, uključujući i ambasadore članica NATO-a, Vučinićev prethodnik , bivši direktor ANB-a Vladan Joković takođe je svojevremeno  dao ostavku, iako tu praksu on nije ustanovio, već je ista postojala i u vrijeme mandata Duška Markovića. Tako je Joković platio vlastitu ili od strane nekog drugog iniciranu igru sa Amerikancima.
Kad već osvjetljavamo stvari oko ANB, a radi kompletnije slike, valja podsjestiti da jeJokovića naslijedio Boro Vučinić, nakon što je predsjednik Odbora za bezbjednost, (Đukanoviću izuzetno odan) Mevludin Meco Nuhodžić odbio tu poziciju, uslovljavajući pristanak odlaskom kontroverznih službenika agencije koji su u javnosti dovođeni u vezu sa kriminalni krugovima.
ANB je 2007. imala oko 400 službenika, a sredinom 2014. oko 300, pri čemu 16 odsto, odnosno oko 45 ima više od 50 godina starosti, što podrazumijeva da mnogi od njih ispunjavaju kriterijum za odlazak u obaveznu penziju. Brojka će sigurno dostići cifru od 80 obzirom da 54 odsto, odnosno oko 150, ima između 40 i 50 godina starosti, među kojima su takođe kandidati za napuštanje službe. 

 

Ako sve bude teklo po planu vlast će vrlo brzo biti u prilici da se posveti i RTCG-u. Baš kao i one 1997. kada se na putu do konsolidacije vlasti počelo upravo sa čiščenjem "trulih jabuka" iz tadašnje SDB i iz uredništva državne televizije.

U igri nije članstvo u NATO, već opstanak same vlasti, države i mira u njoj.

Kome još nije sve najjasnije postaće mu već narednih mjeseci.

 

 

 

 

Veliko iščekivanje

Ovih martovskih dana blog slavi svoj prvi rođendan.
 

Iz tog razloga, te iz činjenice da je blog privukao pažnju velikog broja vas, čija vjernost nije dolazila u pitanje ni onih dana kada na njemu nije bilo novih objava, smatrao sam prigodnim napisati tim povodom ponešto, i, u mjeri mojih znanja i iskustava, kao i do sada, podijeliti sa vama vlastita aktuelna viđenja, zaključke i procjene.

Proteklih godinu dana svijet je obilježila politička kriza oko Ukrajine i svi drugi događaji i procesi u svijetu (bilo politički, ekonomski, pa sve do kulturoloških) bili su ne samo u sjenci ove krize, već direktno definisani njom. Takav trend i dalje sugeriše ne samo da će biti nastavljen, već i da će biti dodatno intenziviran, pojave ogoljenije, a upotrijebljena sredstava po stvorenim posljedicama sve ozbiljnija. 

 

Ova činjenica zaslužna je i za vrlo zanimljivo stanje u kojem se našao Balkan, pa dakle i Crna Gora kao njegov mali fragment čija je osobenost upravo bila u tome što je sebe izgrađivala kao most kultura i upravo onih civilizacija koje se danas antagonizuju sve više, odmiču sve dalje i dalje jedna od druge, a sve ne bi li se bolje pozicionirale za neminovan sudar.

Dok ovo pišem pod površinom političkog tla Crne Gore već se događa vrenje čije događanje relevantni politički akteri ne samo da prepoznaju, već (svaki iz svog razloga) žele kontrolisati. Između ostalog i tako što će njegove sporadične manifestacije (posebno u svom javnom diskursu) tretirati marginalnim ili ih čak ignorisati. Cilj je samo jedan - pokušati što pažljivije pratiti ove procese i u pravom trenutku iskoristiti ih za svoje političke i lične ciljeve. Dinamiku ovih procesa određuju zastrašujuće snažni i nepredvidljivi (gotovo nekontrolisani) politički vjetrovi koji dolaze izvana, a koji se stvaraju pod uticajem poteza koje povlače sukobljene velike sile. 

Kad bi me neko pitao kako bih najkraće opisao stvarnost koju danas živi Crna Gora i što bi to bilo zajedničko svim relevantnim političkim subjektima u Crnoj Gori (poziciji, opoziciji, prominentnim grupama i pojedincima) onda bih sve mogao sažeti u kratak odgovor - veliko iščekivanje. 

 

Vratiću se Crnoj Gori i ovdašnjim prilikama malo kasnije...
 

 

Debaltsevo, kraj jednog poglavlja

 

Debaltsevo nakon pada.

 

Vrijeme je za određenu rekapitulaciju perioda od prethodnog osvrta,  i analiza ključnih događaja u njemu, a koji su svojevrsne male raskrsnice. Smjer krize se,  na žalost ili na sreću (zavisi kako gledate na stvari), a i na tragu mojih procjena - ne mijenja.

Promjena ima u kalibraciji tog smjera koji stalno koriguju te, nazovimo ih tako - "raskrsnice".

Posljednja velika "raskrsnica" bio je pad strateški važnog grada Debaltseva, a koji se dogodio 19. februara. Samo 3-4 dana nakon potpisanog primirja "Minsk 2".

Zašto je pad ovog grada od takvog značaja? Oni koji bolje poznaju tamošnju situaciju s pravom će reći da se važnost Debaltseva ogledala u činjenice što se u okolini ovog grada i obližnje Jasunvate nalazi veliko željezničko i druga saobraćajna čvorišta, te u činjenici da su se iz njega sa lakoćom artiljerijskim oruđima mogli ugrožavati i Donjetsk i Lugansk, a posebno konstantno prijetiti presijecanjem teritorije pod kontrolom Kremlja i separatista na dva dijela. I ne bi pogriješili. Međutim, moja je procjena da je vojna važnost Debaltseva čak u sjenci političkog značaja koje je njegov pad imao.

Prvo, u činjenici da je Kremlj (koji koordinira i snadbijeva pobunjenike, te rukovodi njihovim aktivnostima) činom ignorisanja dogovora freško potpisanog primirja zapravo vrlo ciljano poslao poruku da njega nikakav dogovor neće obavezivati ukoliko naknadno procijeni da je neki njegov politički interes ostao nezadovoljen. Drugim riječima - za Kremlj/Rusiju je prihvatljivo samo ono što njegov/njen politički vrh procijeni u nekom (bilo kom) datom trenutku.

U direktnoj vezi sa ovim vjerolomstvom bila je i namjera samog Putina da ponizi Evropljane, a prije svega kancelarku Merkel i predsjednika Olanda, tj., prikaže ih u javnosti njihovih zemalja kao razmetljive osobe na čelu gizdavog evropskog političkog saveza koje nijesu u stanju nametati niti rješenja, a kamoli pravila igre u vezi sa krizom i svim onim što su njene posljedice na terenu. Iliti jednostavnije - Putin je želio sebe predstaviti kao onog od koga zavisi da li će biti mira ili rata u Ukrajini, i kako će sve na terenu izgledati.

I tu se zaista ne može mnogo prigovoriti. Zato bi evropski (i dr.) lideri, u ranijim vremenima pomalo naviknuti na luksuz arogantnog pristupa, sada to trebali otvoreno i reći - Evropa (i SAD) nemaju način (makar za sada) da piromana ne samo odvrate od toga da podmeće požare na istočnim granicama EU, već nemaju ni djelotvoran način da ga kazne onim sredstvom koje bi uspjeh garantovalo u kratkom roku.

E sad dolazimo do po meni ključne posljedice koju je momenat pada Debaltseva imao. Moje je čvrsto uvjerenje da je pad ovog grada (zajedno sa, iako herojski branjenim, nešto ranije izgubljenim Donjetskim aerodromom) onaj momenat koji je označio i definitavan kraj nada da će taj okupirani prostor na jugoistoku Donbasa ikada više biti de facto (a sada moguće i de iure) dio ukrajinske države.

Teritorija koja je sada u rukama pobunjenika osim što je postala kompaktna uz to će (nakon obnove koja neće biti jeftina) biti i ekonomski održiva. Saobraćajna mreža koja je od vitalnog značaja za iskorištenje prirodnih i privrednih potencijala ovog prostora, sada je u potpunosti pod kontrolom inspiratora pobune.

 

Da li Kijev zaista želi reintegraciju okupiranog područja?

 

Međutim, u čitavoj ovoj priči mnogi detalji u ponašanju ukrajinskih vlasti zbunjuju ili makar u najboljem slučaju podstiču na razmišljanje.

Nikada nijesam bio naklonjen teorijama zavjere ali zaista mnoge stvari na terenu nije moguće drugačije objasniti sem kao svjesnu namjeru Kijeva da u novoj Ukrajini jednostavno ne bude mjesta za ovo, nesporno najveće, žarište (pro)ruskog uticaja, tj., da ovaj komad teritorije ciljano amputira ne bi li njegovim prepuštanjem, makar privremeno, zadovoljilo apetite ruskog diktatora i tako ga odvratilo od daljeg podsticanja destabilizacije u drugim djelovima zemlje ili čak otvorene i potpune invazije, odnosno otvorenog/totalnog rata.

Takođe, negdje sve izgleda i kao prikrivena namjera zapadnih saveznika.

 

Neću dalje produbljivati ovu tezu (jer nemam dovoljno podataka da bih je mogao dokazati) ali je samo želim kandidovati kao moguću, jer se pokreti ukrajinskih jedinica teško drugačije mogu objasniti. Posebno je teško objasniti njihovo ponašanje unutar Debaltseva i nekih drugih do skoro držanih gradova, gdje je njihovo ponašanje bilo više nalik djelovanju invazora na okupitanoj teritoriji nego li snaga koje odsudno brane vlastitu zemlju. Ukrajinske snage bezbjednosti zaista ne mogu biti optužene da su vršile zločine (posebno ne masovne) nad civilnim stanovništvom, niti ih za nešto takvo optužuje i druga strana, ali količina jaza u povjerenju između domicilnog stanovništva i branilaca bila je tolika da su snage bezbjednosti (baš kao i teroristi na strani pobune) pokazale totalno odsustvo obzira prema imovini stanovništva koje su navodno došli da brane.

Međusobna granatiranja dvije strane, koja bi se obzirom na intenzitet i upotrijebljena ubojna sredstva mogla okarakterisati kao zvjerska, (a ovo ću reći prije svega kao neko ko je nekada davno nosio uniformu) predstavljaju najnemoralniji (čitaj: najkukavičkiji) način ratovanja.

Od početka je sve išlo kako ne treba. Predugačak bi bio spisak grešaka koje je namjerno ili nenamjerno (istorija će dati odgovor) počinio Kijev da bi ih sada imali vremena sve nabrajati. Na veliki broj tih grešaka ukazivao sam u svojim ranijim tekstovima.
Reklo bi se da stvar pomalo podsjeća na američku revoluciju kada su nekontrolisane represalije regularnih jedinica nad stanovništvom (najčešće u vidu paljenja čitavih sela), ne samo do tada pasivno stanovništvo već i dotadašnje protivnike pobune direktno svrstavale na njihovu stranu. Odnos stanovništva u Donbasu prema ostalim Ukrajincima ima svoje korijene u daljoj prošlosti, pa kao takav nije od juče. Međutim danas je diferencijacija (najmanje podjednakom zaslugom vlasti u Kijevu) došla do svog samog kraja. Zapanjuje kada posmatrate prilog iz ratom zahvaćenog područja (i to čak iz objektiva Vladi naklonjenih medija) u kom čujete mještane kako govore: " Došli su Ukrajinci...", "bili su Ukrajinci..."i slično. Pa čak i kada iznose pozitivne komentare mještani o vojnicima i policajcima u tim jedinicama ne govore kao o sunarodnicima, već o nekima koji su dobri ili manje dobri, ovakvi ili onakvi, ali svakako "drugi".

Kad se tome doda da Kijev (ja ne mogu zaključiti drugo sem namjerno) ne želi da ometa signal ruskih i proruskih radio i TV stanica na čitavom Donbasu, iako na to ima suvereno pravo a tehnički je više nego jednostavno i moderne armije uređaje za to imaju već više od pola vijeka, razloga za zbunjenost ne može nedostajati. Danas, a to su potvrdile više stranih redakcija (podjednako začuđeni ko moja malenkost) na prostoru Donbasa analogni signal emituje od 4 do 7 ruskih TV stanica, dok je od ukrajinskih TV stanica svoj program, vjerovali ili ne, u stanju da učini vidljivim samo jedna.

Dakle, a kao što je već i rečeno, povratak ukrajinske države na pobunom zahvaćeni prostor s padom Debaltseva postao je ako ne isključen, a ono jako malo vjerovatan.

Čak i ako bi se (ikada) ukrajinska država vratila na taj prostor pitanje je da li bi je tamo iko više želio i imao dočekati.

 

Pomoć Ukrajini u oružju

 

Pad Debaltseva imao je i jednu pozitivnu posljedicu. Konačno je spremnost zapadnih saveznika da naoružavaju Ukrajinu i aktivnije se uključe ne bi li spriječili njenu dalju destabilizaciju, postala većinsko opredjeljenje. Tek rijetki lideri na Zapadu to će otvoreno reći ali aktivnosti na tom planu svakako će se intenzivirati.

SAD, a posebno EU koja je direktno ugrožena ruskom prijetnjom, zapravo i nemaju izbora. Stvari su odavno zauzele svoj tok i saveznici će učiniti sve da se oružani sukob sa Rusijom zadrži na teritoriji Ukrajine (po mogućnosti što istočnije) nego da se požar koji bi otvorio oružani sukob dogodi u nekoj drugoj, u Evropu već integrisanoj državi.

 

Nije Ukrajina jedino bojište u kom zapadni saveznici očekuju da budu izazvani.

 

Na liniji vatre

 

Odmah nakon što im je postalo jasno da netom potpisani sporazum "Minsk 2" teško da će živjeti znatno duže od prethodnog, prvo njemačka kancelarka Merkel, a zatim i američki državni sekretar Keri više nego jasno upozorili su da se izvjesnim može smatrati ruski pokušaj destabilizacije Moldavije, Gruzije te zemalja Balkana, a posebno su pobrojane one koje su zemlje aspiranti za članstvo.

Sekretar Keri je čak otvoreno rekao da će ove zemlje (a među prvima je pomenuo Crnu Goru) biti na liniji vatre u sudaru zapadnih saveznika i Rusije. 

Dakle, Keri i Merkel zapravo su pobrojavali potencijalna bojišta na periferiji Evrope (kojoj pripadamo našom zaslugom) a na kojima će se narednih mjeseci i godina odmjeravati snage zapadnih sila i Rusije. 

 

Njih dvoje zapravo i nijesu prvi koji su na ovo ukazali. Na desetine političara i političkih analitičara iz SAD, EU, Rusije, na to, kao neminovnu posljedicu, skreće pažnju još od aprila-maja prošle godine. Prvi koji je javno istupio s upozorenjem da će Moskva ići na destabilizaciju Balkana bio je Hodorkovski. Nakon njega izređalo se još puno njih koji su na to ukazivali, ali u CG je sve to cenzurisano, jer je cenzurisano i u Srbiji odakle crnogorski mediji kopiraju vijesti iz svijeta i AD LITERAM ih prenose domačim konzumentima sa sve neizmijenjenim naslovima.
 

Naravno, iako nije isključeno, bilo bi neozbiljno pomisliti ili tvrditi da postoji mogućnost da Rusija vojskom uđe u bilo koju od tih država. Ona i u Ukrajini vrši ograničenu invaziju ulažući određene napore da taj svoj angažman prikriva koliko je god to moguće. Ne naravno.

Sve nabrojane države (kojima treba dodati i neke koje nijesu nabrojane, poput Grčke i Bugarske) biće u iskušenju ruskog zagrljaja. One koje se tome budu opirale biće podrivane iznutra. Onoliko intenzivno koliko njihovo opiranje bude veće, antizapadne snage snažnije, a sama Rusija imala vremena i kapaciteta da se pored ostalih aktivnosti bavi i tim.

Srbija je (uz Moldaviju) prvi potencijalni kandidat za to da bude uvučen u spiralu unutrašnje konfrontacije, te u epilogu upadne u haos građanskog rata.
Moje je uvjerenje da srpski premijer Vučić s mukom pokušava da ruskom histerijom obuzete Srbe sačuva od toga da zapale vlastitu državu. On je još u decembru (tokom intervjua RTS-u) kritičarima saopštio da svako ko smatra da bi trebalo voditi drugačiju politiku u odnosu na događaje u Evropi zapravo se zalaže za uništenje Srbije a da toga nije svjestan.
Dok ga je mlađani voditelj gledao nekim zbunjenim pogledom, pokušavajući da pronikne u to o čemu Vučić priča i otkud u toj njegovoj rečenici takva emocija, priznajem, bilo mi je pomalo žao srpskog premijera.

On (a i ovi nesretni kalkulanti u vlasti CG) bili su u nadi (iako je nejasno na bazi kakve procjene) da će se sve "to" nekako smiriti i da neće morati birati i zamjerati se bilo kojoj od strana u sukobu. Međutim, stvari su se otegle i u međuvremenu eskalirale do nivoa koji sam, kao što znate, predvidio još u martu i aprilu prošle godine. Nije trebalo biti vidovit. Sve je to mogao pretpostaviti/zaključiti bilo ko ko bolje poznaje Zapad i Rusiju, njihov kulturološko-politički habitus, te ozbiljnost samog političkog zemljotresa koji je došao sa Krima) tako da sada Vučić više nema ni teoretske šanse da dalje oteže i balansira. Posebno veliki problem za srpskog premijera leži u činjenici da je srpska ekonomija zapravo nedavno bankrotirala. Znalo se unaprijed da će se to dogoditi. Bivši srpski ministar finansija Krstić zato je i podnio ostavku prošle jeseni, a Vučić je na press-u Vlade Srbije (na kojem je ostavka objavljena) lično zahvalio Krstiću za sve ono što je pokušao da bi otklonio tu mogućnost, te što ga je kao ministar suočio sa surovom istinom da Srbija može funkcionisati najkasnije do februara. Kako nije htio da odobri drastične rezove koje je predlagao Krstić kao jedinu preostalu mjeru da se zemlja ekonomski održi - prihvatio je njegovu ostavku.
Za Srbiju je zapravo igra bila završena onog trenutka kada je koji mjesec kasnije Putin saopštio da od Južnog toka nema ništa (što je značilo da nema ništa od najavljivanih hiljada novih radnih mjesta za Srbe i poslova za srpska preduzeća, a što je trebalo biti slamka spasa za srpsku privredu) pa je Vučić odmah napravio zaokret i okrenuo se za pomoć Bajdenu. Pristao je na sve što se od Srbije traži, pa je tragom toga krajem februara odobren ogroman zajam MMF-a za Srbiju (za one koji ne znaju MMF je trezor SAD-a za zajmove u funkciji političke dominacije) a zajam će pomoći Srbiji da kupi neko vrijeme.

Takođe, teško je ne primijetiti da se najedanput u Srbiju ponovo pojavljuju američke kompanije i preduzeća kao investitori ili interesenti.

Da se ne shvatimo pogrešno, otvorenost Vučića za saradnju sa Amerikancima traje već poduže (neki čak vjeruju da Amerikanci i stoje iza dolaska SNS-a na vlast) ali je Srbija i on na njenom čelu sve manje u poziciji da Amerikancima nešto traži, a sve je više prinuđen da obećava. Interesantno je da Amerikanci i u slučaju Vučića i u slučaju Đukanovića primjenju isti modus operandi. Šargarepa se nudi najčešće preko arapskih i azerbejdžanskih (državnih) investitora i to najviše preko najpovjerljivijeg i najodanijeg američkog saveznika u arapskom svijetu - šeika bin Zajeda al Nahjana.
Istog onog koji je Vučiću kupio JAT (Etihad), zatim obećao "Beograd na vodi", a Đukanoviću (ako bude dobar) obećao kupovinu Dubovice i Velike plaže sa namjerom da tu niču hoteli i vile. Istog onog šeika koji je krajem februara u ime UAE potpisao sa ukrajinskim predsjednikom Porošenkom ugovor o isporuci naoružanja za Ukrajinu. Mislim da na svijetu zaista ne postoji toliko naivan čovjek koji je taj čin razumio bilo kako drugačije sem kao elegantan način da SAD i zapadni saveznici počnu sa isporukama oružja Ukrajini a da pritom ne budu direktni snadbjevači. Makar za početak. Tek da se led probije.
Vučićevo potpuno okretanje Zapadu sa imenovanjem bivšeg britanskog premijera Blera za savjetnika teško da je moglo biti očiglednije. Da paradoks bude veći i bez obzira na Blerovo nesporno iskustvo u međunarodnoj politici, upravo je Bler bio onaj koji je danima pritiskao Klintona da se krene silom u obračunu sa Miloševićevom hordom koja je divljala po Kosovu. Protiv iste one politike koju je Vučić 1999., tada kao mlađani vođa jugenda SRS-a, gorljivo branio i zastupao. Ali istorija je puna spektakularnih obrta i ironije sudbine. Vučića je čak teško uočiti u tom brojnom klubu onih koji su se u zrelosti obračunavali sa idejama koje su zastupali u mladosti.

Sve ovo što se događa na Balkanu u konfliktu je sa interesima nekog drugog. U svijetu u kom je jedan poredak osporen a drugi nije dogovore, bilo kakav plan i razvoj situacije ne mora nužno voditi u pravcu u kom to izgleda. Ukratko - predstavlja račun bez krčmara.

Sasvim je sigurno da se neće sve razvijati kako je planirano.

Pravac u kom će se kretati Balkan zavisiće od onog što se bude događalo najprije u Grčkoj, ali prilično i od razvoja situacije u Bugarskoj i Hrvatskoj.

U prve dvije zemlje (GR i BG) za očekivati je ozbiljne turbulencije. I u jednoj i drugoj, baš kao i u Crnoj Gori i Srbiji naklonost stanovništva prema politici ruskog diktatora (čije mnjenje diktiraju mediji u tim zemljama) prisutna je u izuzetno visokom procentu koji varira između 40 i čak 65%. Takve simpatije obično nemaju korijen u iskrenom divljenju za ruskog samodržca, ruski narod, pa čak ni za rusku kulturu. Prave razloge treba tražiti u alarmantno narastajućem nezadovoljstvu neefikasnom i glomaznom administracijom EU koje buja i u mnogim starim članicama Unije.

 

Nova EU - put do nje i cijena za greške 

 

U jednom  od ranijih osvrta već sam ustvrdio da će se EU, ukoliko želi preživjeti, što hitnije morati transformisati. Na žalost, u vremenima gotovo ratne opasnosti to ne izgleda nimalo jednostavno i lako izvodljivo. Čak i da te opasnosti nema veliko je pitanje da li Evropa ima kredibilnih kvalitetnih lidera sposobnih da  pokrenu proces njene transformacije. Poseban problem leži u činjenici da je novu Evropu moguće održati i pokrenuti naprijed samo ukoliko joj se u temelje ugradi određena ideologija oko koje bi se evropski narodi htjeli okupljati.

Paradoks moderne Evrope jeste u tome što je ona izgrađena i propisima uređena na način da bude ne samo deideologizirana, već da se protiv svih ideologija bori u njihovom nastanku. Da ih bukvalno zatire poput organizma koji ima rezistenciju na ljekove jer je programiran da ih prepoznaje kao viruse.

 

Ono što je nekakva mršava utjeha jeste činjenica da SAD neće dozvoliti propast svog evropskog projekta. Projekta koji je od strateške važnosti ne samo za narode Evrope, već podjednako i za ekonomske i bezbjednosne interese SAD.

Ono što se sada događa, a u jeku opšteg pozicioniranja i čvršćeg objedinjavanja svijeta oko nekoliko centara, jeste namjera SAD da EU ekonomski osnaže, ali i politički trajno vežu uz sebe. I to na način koji bukvalno podrazumijeva to da se EU, u interesu svog opstanka, odrekne (oduvijek ambiciozne) želje da parira Sjedinjenim državama.

Ključ kojim će Evropljani, u interesu sigurnosti i boljeg života, predati veliki dio vlastite autonomije SAD-u (pošteno je reći: finansijskim centrima ove moćne ekonomije) jeste ugovor koji se trenutno sačinjava pod nevjerovatnim mjerama tajnosti.

Ugovor na kome se ubrzano radi i koji se pokušava do detalja dogovoriti najkasnije do početka zime ove godine nosi naziv TTIP iliti The Transatlantic Trade and Investment Partnership.

 

 

Od kakve je važnosti ugovor za budućnost Evrope najbolje govori činjenica da se isti sačinjava u proceduri čija tajnovitost ne samo što je potpuno atipična poslovičnoj transparentnosti evropskih institucija i društava, već ozbiljno zabrinjava Nijedan medij, a kamoli grupa ili pojedinac nije dobio dozvolu imati uvid u dosadašnji tok dogovora. Sem članova Evropske komisije (Vlade EU) Limitirani pristup dozvoljen je isključivo poslanicima Evropskog Parlamenta ali uz prethodnu pismenu obavezu da detalje u koje su imali ograničen uvid ne smiju iznositi javno, te ne smiju koristiti u interesu svom ili drugih subjekata.

Koliku i kakvu će cijenu morati platiti EU na putu vlastite konsolidacije ostaje da se vidi no pozitivna je pojava da se u vodećim centrima Evrope sve jasnije prepoznaju sve evropske Ahilove pete.

 

Balkan, prepušten domaćim oligarhijama

 

Jedna od najvećih je upravo Balkan. Dio Evrope na kom nijedan proces Evropa (njene velike sile) nikada nijesu dovele do kraja. Ovo poluostrvo toliko obiluje neriešenim pitanjima da bi i bez civilizacijskog zaostajanja njegovih naroda bilo i dalje potencijalno bure baruta.

Da bi se Evropa konsolidovala na Balkanu ona, što je i prirodno, mora krenuti od Grčke (koja je u potpunom beznađu), ali i od Hrvatske.

Situacija u HR je ključna makar u dijelu onog prostora na kom se danas nalaze države ex YU. Zaista zapanjuje stepen u kom se narastanje antievropskih snaga dogodilo i u ovoj zemlji. Potpuno nekompetentna sadašnja Vlada HR, osim što je zemlju u svega 3 godine unazadila gotovo do neprepoznatljivosti (teško da bi bilo koji neprijatelj HR uspio ono u čemu je Vlada Z. Milanovića), u pokušaju da kako-tako u predizbornoj godini ublaži posljedice svog štetnog djelovanja ide dotle da je započela otvoreni flert sa sankcionisanim ruskim režimom, a u samoj zemlji vještački podstakla ideološki sukob koji hrvatsko društvo treba (makar je to plan onih koji očajnički žele opstanak na vlasti) da dovede do uvjerenja da je 2015. zapravo nastavak 1945.-e, tj., da osnovno pregnuće moderne Hrvatske mora biti sprečavanje nekakvih navodnih mračnih antidemokratskih (čitaj: fašističkih) sila da dođu na vlast. Za rubriku vjerovali ili ne...

Ali, rezonuje Milanović, ako je Putin promovisao takav diskurs širom Evrope i kao prioritet vlastite zemlje proglasio borbu protiv navodnog fašizma, pa što ne bi i on (?).

U kojoj mjeri se radi o izgubljenim liderima SDP-a i HNS HR, kao nekad avangardnim partijama, najbolje govori odluka Milanovićeve Vlade da krajem februara u ozbiljnim sankcijama obuhvaćenu Rusiju pošalje brojnu privrednu delegaciju sa sve pojedinim ministrima i bivšim predsjednikom Mesićem na čelu. Sve je pomalo ličilo na susret vrha KPJ sa Staljinom 1944. Naravno, oštra reakcija stigla je i iz Brisela, a posebno Vašingtona. Posebno je neprihvatljivim viđena mogućnost da Vlada HR svoj preostali udio u velikoj petrohemiji INA (po uzoru na Srbe i NIS) proda Gasprom-u. A kad iz Brisela i Vašingtona stigne poruka da je nešto "neprihvatljivo" to treba razumjeti kao "neće biti dozvoljeno pa taman se svijet okrenuo naglavačke".

Ono što uliva određenu nadu da će situacija u HR doći na svoje mjesto jeste pobjeda nove predsjednice Grabar-Kitarović, pritisak koji je nakon toga narastao u društvu a koji će dovesti do toga, to je već gotovo izvjesno, da se izbori u HR dogode već početkom jeseni, tj., najmanje 3 mjeseca prije roka.

 

 

Otprilike u tom vremenu Vučić i Srbija mogu računati da donekle imati siguran mir. Situacija će se dramatično promijeniti onda kada predsjednik Nikolić istupi i otvoreno se sukobi s njim. Kada će e to dogoditi to je teško prognozirati, no izvjesnost će rasti sa aktuelizacijom pitanja ko će biti novi predsjednik Srbije. Ukoliko ga zdravlje posluži, Nikolić već ne krije da ima ambicije za novi mandat. Da će se sukob dogoditi svakim danom naznaka je sve više. Ideološke i koncepcijske razlike među njima izložene su javno više puta, a o stepenu nepovjerenja javnost je saznala nakon što je Nikolić optužio MUP (čitaj: Vladu Srbije) da je neko u MUP-u (nikad se nije saznalo ko i po čijem nalogu) ozvučio Nikolićev telefon i njegove radne prostorije. Vučić i Nikolić su u 4 oka riješili stvar i postarali se da se mediji (a inače su najugledniji pod kontrolom Vučića) ne raspituju više o tome. Prosto je sve zataškano, a u Srbiji i Crnoj Gori (društvima koja nikada nijesu sazrela kao građanska) dokazano, i najveće skandale moguće je zataškati lako samo ako to vlast zaželi.
Da se ne shvatimo pogrešno, sam Nikolić je male političke težine, no za očekivati je da kad se razlaz dogodi Nikolića podrži SPC (na čelu s patrijarhom lično) što će u već zreloj situaciji učiniti da se dvije Srbije nađu licem u lice i na putu direktnog sudara.

Zašto je ovo bitno?
Pa zato što će mir u CG isključivo zavisiti od onog što se narednih mjeseci bude događalo u Srbiji.
Na žalost Đukanović je od 2010 zemlju počeo voditi u rikverc i (najviše pomoću medija, školstva i SPC) vratio njeno stanovništvo u srpsku kulturološku orbitu. Učinio je istu onu fatalnu grešku koju je Janukovič učinio od 2010. sa Ukrajinom kada je zaustavio proces identitetske afirmacije Ukrajinaca, dozvolio ruskim medijima da preplave medijski prostor UKR, a Ruskoj Crkvi da se razmahne kao da se nalazi u sred Rusije.

Sad je kasno za nagle zaokrete i crnogorski brod (uzgred prepun putinofila) primakavši se ovako preblizu srpskom može završiti zahvaćen plamenom ukoliko na srpskom brodu bukne požar.
Jedina (mada mršava) nada da se šteta može ograničiti bio bi naprasni prijem CG u NATO, što na žalost ne očekujem da će se dogoditi još predugo iz razloga koje sam objasnio na svom blogu.

Potvrda mojoj zebnji jeste i nedavna izjava francuskog predsjednika Olanda.

Da se vidi da su tmurni dani i velika iskušenja pred Crnom Gorom svakom ko iole razuma ima nijesu potrebni ni Keri, ni Merkelova, ni Oland. To osjeća i sam. 

Građani Crne Gore ne od juče (mada rekao bih više instinktivno nego svjesno) osjećaju da ta nesreća porođena u Ukrajini može zakucati na njihova vrata. Otud u Crnoj Gori i toliko zanimanje za sve što se događa s tim u vezi.

 

Još u ranijim tekstovima najavio sam porast ruskog uticaja na političke strukture i uzajamni pokušaj pojedinih opozicionih (ali i pozicionih) političara da se stave u službu interesa Kremlja, podrivaju stabilnost vlastite zemlje, ne bi li kako u neredu prokrčili sebi put do vlasti ili održanja na istoj. U tom smislu još tada sam najavio da se mogu očekivati protesti na kojima bi se upravo kanalisala i podsticala ta antievropska (čitaj: antizapadna) raspoloženja. 

Nemam dokaz za ovo što ću reći no moje uvjerenje je da bi se protesti antievropskih/proruskih snaga dogodili i ranije (ne jedan, već moguće i više njih) da Rusija (na iznenađenje mnogih ovdašnjih simpatizera) nije stala kod Marijupolja.

Takođe, rekao bih i da je razlaz u opoziciji zapravo razlaz (ajde nazovimo ih tako) strpljivijih i onih manje strpljivih, radikalnijih i umjerenijih.

No, ne treba imati iluzija, cilj koji dijeli velika većina tih ljudi samo je jedan. Razlikuju se samo u načinu dolaska do tog cilja, tj., procjeni kada je sazreo trenutak za neku akciju.

Da li to treba da istinski proevropski orjentisane građane učini spokojnim? Taman posla.

 

Najveća crnogorska partija (DPS) vrvi od putinofila, a sam vrh partije prikloniće se onoj strani koja im bude garantovala opstanak na vlasti i zaštitu (uglavnom nelegalno )stečenog bogatstva i zloupotrebom vlasti obezbijeđenih monopola.

Zaista, dovoljno je pogledati uređivačku politiku vladinih medija (na kojima se do neukusa navija za ruskog diktatora i prezentira gotovo isključivo ono što treba da predstavi njegovu politiku mudrom i pobjedničkom) pa razumjeti koliko se ovdašnja vlast nalazi u sukobu sa evropskim vrijednostima i zašto je naš put u EU i NATO de facto zakočen. 

Ovoj mimikriji  između Podgorice i Brisela/Vašingtona kad tad će doći kraj. Biće to jako poučna lekcija nakon koje će domaći mangupi shvatiti koliko su bili nedorasli poigravati se sa velikim silama na Zapadu.

 

Ono što me posebno raduje jeste to što će Crnogorci biti u prilici da se zaista zamisle i konačno shvate i šta je EU i šta je NATO. To svakako nije bilo ono što im se od strane vladinog i nevladinog sektora prodavalo (poput roga za svijeću) svih ovih godina. Brzinom kojom nova Evropa bude definisala šta znači biti "Evropljanin", tom brzinom će Crnogorci konačno morati sebi da odgovore da li oni sebe vide kao Evropljane.
Jer nije Evropljanin ono što o tome misle Crnogorci, već ono što o tome budu mislili narodi Evrope.
A koliku i kakvu ćemo cijenu na putu tog prosvjetljenja platiti? Vidjećemo...Lično ću biti zadovoljan ako tu operaciju kao država i društvo uopšte preživimo.

A što se tiče same Evrope, ponoviću, ako sve bude "s anđelima" konačno će se definisati što je to što pripada prostoru i kulturi Evrope, a što je ono što će biti prepoznato kao tuđe i kao takvo završiti iza evropskog zida.

Crna Gora na putu kojim može postati nova Ukrajina

Putinofilska peta kolona u CG sve je aktivnija i njen upliv u javni život CG iz mjeseca u mjesec sve je ozbiljniji. Njen uspjeh leži u dvije činjenice, a obije su povezane sa djelovanjem aktuelnih vlasti u CG:

1. vlast se strahovito (gotovo paranoično) boji reformi koje zahtijevaju iz Brisela i (nešto manje glasno) iz Vašingtona i plaši se žrtvovati bilo šta od svojih monopola i bilo kog iz svojih redova. Put CG ka EU i NATO (kontra zvaničnom zaklinjanju u evroatlantske integracije i negodovanju zbog izostanka u naperetku) zapravo se svjesno usporava. Danas smo de facto na istoj stepenici na kojoj Srbija, Makedonija.i Albanija. Da će se to desiti ne tako davne 2011. malo je ko vjerovao, jer nijedan objektivan razlog za to nije postojao iizuzev naravno sebičnih interesa i straha za vlastite monopole. 

Ruski ambasodor u CG A. Nesterenko tokom susreta sa crnogorskim premijerom M. Đukanovićem.

Srbija kao ledolomac za crnogorski brod

Iz vlasti posljednjih mjeseci s pažnjom posmatraju s kakvim rezultatom će završiti otpadničko soliranje Srbije u odnosu na obaveze prema EU, a što se ogleda u dijelu njene šizofrene politike "i EU i Rusija". U vrhu DPS-a bi najradije slijedili upravo taj pravac, s korekcijom u dijelu članstva u NATO jer bi željeli da njihovom privatnom balkanskom feudu moćni NATO garantuje bezbjednost a da pritom oni samo statiraju, ne daju ni groša i ne učestvuju u bilo čemu što NATO kao organizacija radi na terenu. Naravno, ovi mangupi (u pokušaju) lukavo čekaju da vide kako će proći Srbija i da li će se njeno balansiranje pokazati izvodljivo. Ako Srbi propadnu oni će se bestidno pozvati na to da su među prvima u Evropi slijedili odluke Savjeta ministara EU u dijelu sankcija Rusiji i da je njihova lojalnoast Evropi neupitna. Realnost je zapravo sasvim drugačija. CG je uvela (19. marta) sankcije prema 15 fizičkih lica sa ruskim državljanstvom na samom startu međusobnog šamaranja sankcijama između EU i Rusije i nakon toga više nije slijedila nijednu mjeru!...Nakon toga je EU još 4 puta donosila nove odluke o sankcijama (svaki krug je podrazumijevao drastičnije mjere, a sve je završilo gotovo potpunim embargom na svaku trgovinu osim energenata i automobila) dok je sam spisak sankcionisanih ruskih državljana (iz RU i UKR) u međuvremenu narstao čak na preko 80 fizičkih lica! CG svoj spisak od marta nije ni pomislila update-ovati i na njemu i dalje stoje samo onih prvih 15 od kojih je većina članova bivšeg režima u UKR, separatistički ratni lideri i tek nekoliko ruskih činovnika. Slučajnost?! Taman posla! 

Neki čudni gosti...

Baš kao što nije slučajnost ni to što CG posjećuju Putinovi prijatelji sa Zapada koji zbog svoje proputinovske propagande u vlastitim državama sve više izazivaju odijum. Tako je (gle čuda) CG za svoje sigurno gnijezdo prepoznao i jednog jutra u njemu osvanuo i najčuveniji francuski odmetnik od zakona, glumac koji baš i ne voli da plaća državi bilo što iako bi bez nje danas vjerovatno bio niko i ništa - Žerar Depardije. Iz vlasti su ovom putinofilu na opšte zgražavanje zapadne javnosti počeli silom na sramotu nuditi sve, pa i crnogorski pasoš! 

Sem njega gotovo niotkuda u CG se najednom (neđe tokom najkrvavijih ljetnjih dana u Ukrajini) pojavio i američki glumac "B" filmova Stiven Sigal. Takođe veliki fan ruskog diktatora. I Depardije i Sigal su se razmetali navodnim obećanjima da će u CG čuda napraviti, uložiti grdne novce, a domaćini su se satirali oko njih u ponudama da je sve ličilo na bal štakora oko fete sira. Naravno, nijesu to prvi bjelosvetski hohštapleri koji su crnogorskim naivčinama rasplamsavali maštu. Više je to nekako postalo pravilo nego izuzetak. CG je već uzdisala i za obećanjima Pamele Anderson, raznoraznih šeika i prinčeva, krupnijih i sitnijih prevaranta koji na ovaj dio Evrope (ne bez razloga) gledaju tek kao na komad srednje Azije u srcu Evrope na kom živi primitivno i zaostalo pleme.., pa ih tokom njihove kratke ferije zapravo ništa ne košta uveseljavati lakovjerne domaćine i velikodušno se razmetati obećanjima. Sve te bjelosvjetske doveli su domaći prevaranti koje ovi domaći (ligaši) nijesu u stanju nadigrati ni 3 života da im se da.

Ali nešto se ipak promijenilo. Ova dva posljednja "visoka gosta" osim što su (nimalo slučajno) Putinovi trabanti, uz to imaju još nešto zajedničko. Oba su iz CG put nastavili u Rusiju, a zatim na Krim. Prvi je na Krimu kupio ogroman kompleks vinograda (koji su separatisti nacionalizovali od ukrajinske države) a drugi je bio manje voljan da ide u ozbiljnije investiranje, pa se više opredijelio za "dobrotvorni" rok koncert čiji je prihod od ulaznica opredijeljen separatistima koji se (uz velikodušnu pomoć ruske vojske i ratne tehnike) biju protiv vlastite države. 

Koliko je njihov boravak u CG bio slučajnost prosudite sami...I otkud naprasno želja da dođu u državu za koju svega par dana ranije nijesu ni znali da postoji? Da li je to domaćim prevarantima uvijek gladnim "glamura" estrade neko uputio ovu dvojicu?...Iako je zanimljiva konincidencija (ukoliko takvo što uopšte postoji) no za sada možemo špekulisati i stoga se ovdje zadržavam.

Da se Putinovi bjelosvjetski dobošari pojavljuju i na nevjerovatnim mjestima svjedoči i primjer kontroverznog profesora Isaka Adižesa kojeg je nedavno u prime time-u na dvije televizije ugostio Darko Šuković. Razmetao se profa te večeri vlastitom putinofilijom nailazeći to veće (na moje zaprepaštenje) na izraženo razumijevanje voditelja. Da je Šuković personifikacija vladajuće klike i njihove politike i danas sam spreman da sporim , no nemoguće je ne primijetiti da se i kod njega, kao i kod Draška Đuranovića (koji su danas nekako postali simboli crnogorskog novinarstva) nakon ruske invazije na Krim desio neki neobičan obrt. Još mi je teško da zaboravim s koliko je upornosti (takođe nedavno) Darko pokušavao sugerisati gostu Janušu Bugajskom da bi i EU trebala da se "malo prilagodi" CG, iliti u mom slobodnom prijevodu - da ne zakera toliko s tim reformama i primi nas ovakve divlje i manite kakvi jesmo.U jednom trenutku, ovom starom i iskusnom novinaru (a usudiću se pa reći i) i dugogodišnjem borcu za pravo i čast CG, Bugajski je morao "nacrtati", tj. objasniti voditelju i glerdalištu, onako AD LITERAM, da se EU ne pridružuje Crnoj Gori, već obratno, pa sad, je li, ukoliko smo sigurni da hoćemo tamo - moraćemo se mijenjati...Iliti, za sporije - ovakve nas neće primiti Evropa pa taman da od nas zavisi ko će trijumfovati u Ukrajini.

No da se vratim "lijpima i pametnima" koji, eto, ostaraše na naše oči, te njihovom odnosu prema EU i Rusiji...

Crna Gora, dominacija srpskih medija i proputinovska propaganda 

2. drugi razlog za jačanje upliva ruskog uticaja u CG jeste već ostvarena medijska dominacija/supremacija srpskih medija (elektronskih i štampanih) a čiji se broj u CG sada primiče brojci od 100. I ovdje stvar neodoljivo podsjeća na Ukrajinu čijim su etrom i printom (pa tako i javnim mnjenjem) 23 godine nezavisnosti, tj. sve do svrgavanja Janukoviča - dominirali ruski državni, paradržavni i provladini mediji. Đe je taj upliv tuđih medija (i to uglavnom samo iz jedne susjedne države) doveo Ukrajinu, evo svi gledamo posljednjih mjeseci...Ukrajina se,ako ima onih koji su prespavali veći dio godine, sada u krvi kupa. 

Zaprepašćujuće je koliko ćutanja prati ovu činjenicu. Niko u CG ne želi reagovati..Čitavo društvo (baš ko '90-ih) ćuti i guta to što mu se servira. No, postoji jedna bitna razlika. Ne samo da postoji muk čak i onih koji bi bili najpozvaniji da prvi reaguju (a to su domaći mediji, šta god to danas bilo), već se naši mediji utrkuju da budu na usluzi srpskim novinskim (čitaj: propagandnim) agencijama.Koliko je ovo poprimilo bolesne razmjere najbolje će se shvatiti ukoliko se zamisli da se umjesto srpskih makar na momenat crnogorskim prostorom i u omjeru srpskih, odvija djelovanje nekih drugih inostranih medija. Pritom je upliv koji srpski mediji u CG ostvaruju tako nevjerovatno sofisticaran, da na površini sve izgleda ne samo kao pluralizam informisanja, već čak kao nešto domaće, tj., izvorno crnogorsko. (!!?)

.

Srbija je izabrala svoj put. To je put Putinove "balkanske Kube" i njen put prema EU definitivno će se zaustaviti. Svakako prije očekujem da se to desi de facto (onako nezvanično kako je iz Brisela, iz drugih razloga, zaustavljen vječiti kandidat Turska), nego da takva odluka uslijedi ex officio. Posebno, ne u dogledno vrijeme. Ne bi me iznenadilo i da sama vlast u Srbiji u nekom trenutku (pod ovim ili onim izgovorom) i zvanično prekine svoj put ka EU. Najbolji dokaz da stvari idu u tom pravcu upravo je horsko izvještavanje srpskih medija koji se utrkuju u slavljenju tamošnjih vlasti, a za koje je EU u posljednjem izvještaju ocijenila da su direktno kontrolisani od strane Vučićeve Vlade.Stvarnost u Srbiji je danas takva da više nemate nijedan medij koji zagovara otklon od Rusije i vrijednosti zapadnog društva. Ta i takva histerija "Putinomanije" (pod izgovorom rusofilije, iako to jedno s drugim nema blage veze) širi se i neštedimice prosipa crnogorskom auditorijumu. Naravno u konačnici ga i oblikuje.

U početku sam držao da je crnogorska vlast tek zatečena uticajem naglo otvorene ukrajinske krize, i kao naivno kratkovida zato indolentna, međutim već neko vrijeme nikakvu dilemu nemam da se radi o želji podgoričkih vlasti da se u najnovijem sukobu uređenog Svijeta i Rusije prosto kalkuliše. Ne u interesu crnogorskih građana, već u interesu te i takve oligarhije a preko grbače neobrazovane i neobaviještene crnogorske svetine.

Takvu igru, koju se kreću zaigrati, mogu sebi priuštiti velike države koje ionako ne pripadaju Evropi a pritom su nezamjenjive sa strateškog ugla (poput jedne Turske ili Egipta) ali ne i mali balkanski komad kamena poput CG, čija čitava (i uz to prezadužena) privreda ima snagu prosječnog evropskog grada. Ništa dalje nije, niti će stići Srbija. Kad jednog dana topovi i tenkovi utihnu znaće se epilog ovog sukoba, čiji rezultat će biti definisanje onoga što je Evropa ili evropski prostor, a šta je ono "drugo". Ukoliko CG dovede svoju lojalnost Evropi u pitanje, ne samo da od njene evropske i NATO perspektive neće biti ništa, već joj se, obzirom da u ovom sukobu nema i neće biti "nesvrstanih", smiješi sudbina Ukrajine. Ništa drugačija od one koju danas živi nesretni ukrajinski narod čiju sudbinu (iako se radi o jednoj od najvećih evropskih nacija) neće odrediti sam, već će njegova zemlja služiti kao poligon za odmjeravanje snaga Evrope i Rusije.

Ne znam da li je neko prokletstvo u pitanju (ili šta već) ali CG kao da zaziva takav scenario. 

Današnja garenitura na vlasti (koju čini izvjestan dio kleptokratije srastao s državom) u svom pokušaju da lavira između EU i Rusije neodoljivo podsjeća na režim Janukoviča. I ovi u CG (baš kao i Janukovič i njegovi razbojnici) trude se domaćem građanstvu predstaviti sebe kao nekakav siguran balans veza sa oba "svijeta". DPS vrhuška (baš kao i ona svojevremeno u Ukrajini) nema znanja i istorijskog formata da razumije da se u trenutku ovako dramatičnih odmicanja evropske i ruske "ploče" (a ne dešava se ovo po prvi put u istoriji) ne može nikako biti most između ta dva svijeta. To je za života poručivao našim đetićima i pok. general Jovo Kapičić. Mostovi se grade na stabilnom, a ne na trusnom tlu. Ali kako to objasniti nekima koji nikako ne razumiju da Titova Jugoslavija nikada nije bila takav most. Do 1948., ona je sva bila pod Staljinovim šinjelom, a od 1948. Jugoslavija je bila svakom svojom nogom na Zapadu. Najbolji dokaz tome je i pakt Jugoslavije sa NATO članicama (Grčkom i Turskom) o međusobnoj odbrani i koordinaciji borbenih dejstava u slučaju rata sa SSSR-om.

Još jedan, ne manje značajan, razlog zašto je sve ovo moguće jeste taj što u CG kao alternativu imate politički savez i strukture koje otvoreno navijaju za približavanje ruskoj despotiji i njenom Vođi. No, na to smo u CG nekako navikli pa rijetko kome to privlači pažnju.

Iz tog razloga ovoj vlasti nije teško izgledati kao "proevropska" i "prozapadna" jer i sa minimalnim otklonom od Moskve oni lako brane taj atribut. Stvarnost (ja bih dodao i ono "tužna") je to da proevropske političke snage u CG ili postoje u beznačajnim fragmentima i bitišu na margini ili ne postoje uopšte. 

Da postoje njihov glas bi se u pitanju stava osude ruske agresije na Ukrajinu već čuo. Ne, u CG vlada muk. Do kada? Pa dok ne zaigra mečka i pred našim vratima. Tada će se, u odgovoru na sve agresivnije rusko djelovanje (preko domaćih izroda i agenata) samo od sebe iskristalisati i to koliko je Evrope u CG i koliko su Crnogorci evropski narod, a koliko pak nešto drugo...

Zid sjećanja palima za slobodu Ukrajine otvoren danas u Kijevu. Wall of memory with photos of fallen UA defenders was opened in Kyiv (Oct. 24)

Ali valjda je negdje tako zapisano i valjda tako mora biti...Ovaj narod je izgleda osuđen da nikada ne izrodi zrelu elitu koja bi strateški promišljala i vodila društvo dalje od iskušenja unutrašnjih razdora i stoga je taj narod primoran da istorijske greške stalno ponavlja i u krvi ih plaća. Garnitura na vlasti u CG marljivo ali u tišini priprema teren da počini još jednu. Nek nam je svima Bog upomoć.

Ekonomski rat uređenog svijeta i Rusije

Evropa (konačno) prihvata izazov (?)


Evropa noću snimljena sa satelita. Osvijetljenosti pojedinih djelova kontinenta u direktnoj je srazmjeri sa gustinom naseljenosti i stepenom razvoja.

U jednoj od epizoda čuvenog holandskog dokumentarnog serijala "U Evropi" (In Europe) čiji je cilj bio da opiše tragični XX vijek, proslavljeni istoričar Geert Mak obreo se u Rusiji, u današnjem Volgogradu pokušavavši da što više približi okolnosti i strahote Bitke za ovaj grad koji je nekada nosio ime po Staljinu, a koja se odigrala 70 godina ranije, u zimu 1942/'43. Jedan od njegovih gostiju i vodiča, izvjesni penzionisani ruski seržant, u želji da mu pokaže nesalomivi ruski duh (navodno isključivo zaslužan za pobjedu u toj bici), odveo ga je u lokalnu bazu (jednu od mnogih u Rusiji) u kojoj se na destine 16/17-ogodišnjaka, propisno odjevenih u uniforme ruske vojske, naoružano automatskim puškama i na poligonima punim teške ratne tehnike obučavalo za najsloženije vojničke zadatke. Holandski istoričar i voditelj ove emisije jedva je uspijevao da sakrije iznenađenje i zbunjenost posmatrajući ove golobrade mladiće u uniformi kojima se mimo zvaničnih državnih/vojnih kanala i u isključivoj organizaciji vladajuće ruske partije (Putinove "Jedinstvena Rusija") od najranije mladosti razvijaju militaristički porivi i podstiče svijest da je njihova zemlja ugrožena, te da ju trebaju braniti sada, uvijek, svuda i na svakom mjestu. Geert Mak, podjednako zadivljen i zgrožen onim što je vidio, upitao je jednog od mladića (parafraziram) "šta je to na čemu njihovi instruktori insistiraju i što to smatraju ključnim za uspjeh u ratu?"...Mladić mu je odgovorio da je najvrednije znanje koje im se konstantno ponavlja to da pobjeda leži u savladavanju straha jer onaj koji se ne izbori sa strahom izgubio je prije nego se sukob i dogodio.

Serijal je sniman prije nekoliko godina. Tada obični ljudi u Evropi nijesu mogli ni slutiti ono što se danas dešava upravo sa Rusijom u glavnoj ulozi. Nijesam ni ja, no ove riječi, iz više razloga (o kojima ću nekom drugom prilikom) teško mi je bilo da zaboravim.

A upravo u njima se krije odgovor i na pitanje zašto zvanična Rusija njeguje i održava tako ofanzivan, agresivan i arogantan stav, ali i odgovor zašto je odgovor SAD, a posebno EU bio do sada tako neadekvatan. U slučaju EU moglo bi se reći čak gotovo ponižavajući i jadan. Rusija je do danas uspijevala zadržati inicijativu upravo ekploatišući činjenicu da je u očima svojih globalnih supranika prepoznavala strah ili nelagodu od mogućeg sukoba sa njom i štete (prije svega ekonomske) koju bi njeni supranici mogli podnijeti ukoliko sukob eskalira.

Kao i u svakom ratu (a ovo što traje je već sada i bez bilo kakve dileme, itekako jedna vrsta rata sa više nego razarajućim efektima na regionalnom i globalnom nivou) nakon određenog vremena brzo bude irelevantno (pa i zaboravljeno) zbog čega je sukob uopšte i izbio i jedina misao (p)ostaje da se rat mora dobiti. Na žalost, građani strana u sukobu i zainteresovana javnost u svijetu - već su ušli u tu fazu.

Dok ovo pišem svijet obilazi vijest da su SAD i EU, po prvi put snažno udarile po čitavim i to strateškim sektorima ruske industrije (počev od energije koja sa 73% učestvuje u izvozu koji puni ruski budžet) i "krvotoku" sveukupne ruske privrede. Nije to posljednje od onog što ovim globalnim silama stoji na raspolaganju, ali pokazuje, takođe po prvi put, da je i EU (uz SAD) spremna na ovu igru,tj., da su se lideri Evrope u većini (konačno) izborili sa vlastitim, sebičnim strahovima i spremni odreći sebične okupiranosti brigom za vlastiti mir i blagostanje, a u namjeri da zaštite svoje strateške interese, postojeći međunarodni poredak i civilizacijske vrijednosti do kojih (makar deklarativno) drže. 

Istini za volju, ponašanje Rusije im proteklih mjeseci i nije ostavilo puno prostora za drugi manevar, ali ipak u konačnom imamo taj novi momenat, tj. - spremnost da se odgovori na izazov i prihvati sukob.

Ima u tome i neke biblijske pravde jer je sukob u Ukrajini (iako izvorno generisan iznutra) od samog početka zapravo sukob uređenog (mahom zapadnog) svijeta i Rusije.

Evropa i ruska ucjena gasom

No, ono što posebno privlači pažnju i čini ovaj da ovaj čin EU zasluži svako poštovanje jeste činjenica da je Rusija u proteklih 48 sati, a uoči te odluke i bez najave, sa jasnim ciljem da demonstrira prijetnju i učini pritsak, - (već) umanjila isporuke gasa Evropi. Procenat umanjenja varira od 25% preko gasovoda "Yamal" (koji preko Bjelorusije vodi gas za Poljsku i Njemačku) do čak 45% preko gasovoda "Bratstvo", pravca koji preko Ukrajine gas vodi za Slovačku, Mađarsku, Češku, Austriju i njemački jug. Ovako drastično smanjenje u isporuci gasa, sem što je ekvivalentno isključenju 1,5 Ukrajine, ujedno je i gotovo do granica maksimuma koji Rusi sebi mogu dozvoliti a da pritom ne izazovu pucanje gasnih ventila i rizikuju eksplozije na vlastitim gasnim postrojenjima i gasovodima.
Ipak, EU je istupila sa sakcijama stavivši tako do znanja da neće dozvoliti da bude ucijenjena gasom i da je spremna i mogućnost ruskog prekida isporuke.

Uzgred, u jednom od tekstova koje sam prenio ranijih dana od strane više stručnjaka za ovu oblast objašnjen je princip rada sistema gasovoda i posebno opisano zašto Rusija prosto, sve i kad bi htjela, ne može isključiti sistem a da ga pritom potpuno ne uništi. Ipak, ne treba imati iluzije - atmosfera "opsade" koja danas vlada Rusijom i tradicionalni ruski inat itekako mogu Kremlj motivisati da posegne za tom mjerom. Da, bez obzira na cijenu koju bi mogli platiti. Moje je uvjerenje da su to shvatili u Briselu.
U Evropi su još polovinom avgusta objavili da je mogućnost potpunog prestanka dopreme gasa realna i po hitnoj proceduri evropski komesarijat za energiju (makar kako se otud saopštavalo), bacio se na izradu planova koji predviđaju plan raspodjele raspoloživog gasa, tj. bez količina koje isporučuje Rusija.
Ne vjerujem da su počeli od praznog papira (jednu uzbunu su Evropljani već imali kad je 2009. zbog spora sa Ukrajinom, Rusija Ukrajini, a ova Evropi, već zavrtala ventile na "Bratstvu"), ali odluka da se i po cijenu rizika da Rusija prekine isporuku gasa uvede sankcije - zaslužuje svaki respekt.

Naravno, ta odluka nije stvar ni trenutka, a još manje hira.
Razumijeli su na Zapadu još nakon ruske okupacije Krima da s tim činom (kojim se po prvi put u 70 godina agresijom spolja nasrnulo na granice jedne suverene države u Evropi s isključivim ciljem da se otme dio teritorije) da u Svijetu počinje jedno novo doba. Doba rušenja mostova između uređenog dijela planete i Rusije (o tome sam pisao još u martu i aprilu), ali je taktika Zapada do sada bila (kako to ugledni novinar i publicista Timoty Ash primijeti) "Hajde da se dogovorimo da se lijepo ne slažemo". 

Suludo ubrizgavanje novog naoružanja u Ukrajinu (koje ni za trenutak nije prestajalo, već je samo dobijalo na intenzitetu i obimu) i njegovo stavljanje na raspolaganje neobučenoj vojsci sastavljenoj makar u polovini od ruskih državljana (avanturista, zanesenjaka, probisvijeta, polupismenih paupera i proletera, te kojekavog sloja sa margine ruskog i ukrajinskog društva), a sve pod komandom ruskih obavještajnih oficira ultradesničarskih opredjeljenja - moralo je rezultirati novim i još većim tragedijima. Do sada najveća i ona koja je liderima Evrope (protivno njihovoj volji) vezala ruke, bilo je svakako obaranje malezijskog aviona MH17 sredinom jula. Podsjećam da je tada oboren avion sa 298 putnika od kojih su 83-oje bila djeca.



Obaranje malezijskog aviona MH17 (17. jula) prvi put je primoralo Zapad da se suoči sa surovom istinom da doktrina "hajde da se lijepo ne slažemo" - neće ići. 

Od tada Svijet, a posebno Evropa, nalazi se u tragičnoj spirali čije vrtloženje ukoliko ubrzo ne bude zaustavljeno neminovno će dovesti do svjetskog sukoba. O tome ću nešto više napisati kasnije...

Koliko god ta tragedija strašna bila danas je sve manje bitno zašto se ta tragedija dogodila (da li se stvar otela Rusima kontroli ili žele eskalaciju svjesni da je Zapad najranjiviji sada jer je još zatečen sukobom i nedovoljno pripremljen), jer je ta iluzija počivala na pogrešnoj premisi da su (i) za sukob (kao i za dogovor) potrebne volje najmanje dvije strane. Ne,..na žalost - za sukob (ili rat) dovoljna je spremnost samo jedne strane.

Više da ozdravi svoju savjest i umiri vlastitu javnost, lideri zemalja Zapada su 29. jula uveli Rusiji prve sankcije vrijedne pomena. Tada su sankcijama gađane ključne ruske (mahom državne) banke i stvorene prepreke ruskim finansijskim organizacijama, kompanijama i preduzećima da uzimaju prijeko potrebne kredite na Zapadu. Mada je i ovaj set sankcija imao puno rupa, bio je jasna poruka Moskvi da uređeni dio svijeta neće ćutati i tek sa strane posmatrati ruske igre po Ukrajini.

Između 29. jula i 27. avgusta ukrajinska vojska i policija, ohrabrene ranijim uspjesima i sve većom podrškom domaće i strane javnosti, bile su na putu da potpuno unište Putinovo čedo, fantomske kvazidržavice na istoku Ukrajine.

Na trenutak SAD, a posebno EU (na čelu sa Njemačkom) ponadali su se da će se smionost Kijeva isplatiti i da će propast projekta "Novorusije" na terenu (a sa kojim Kremlj besomučno ponavlja da nema ništa) dati mogućnost i Zapadu i Putinu za častan izlaz. 

Jasno je svakom bilo i tada da će se za pobunjeni dio države morati iznaći administerativno rješenje koje će tamošnjem življu pružiti jednu vrstu (uže ili šire) autonomije.  Ipak, bivši pukovnik KGB-a takav epilog nije vidio ni blizu minimuma na koji je sprema pristati. Naime, on se još oporavlja od dugo njegovane zablude da će na znak iz Moskve sav jugoistok Ukrajine ustati na oružje i tražiti priključenje Rusiji. Paradoksalno je to (a negdje sam to ranije objašnjavao) da je takav obrt upropastio upravo sam Putin izborom i redosljedom poteza. 

Bilo kako bilo, Donjeck i Lugansk dijelili su dani (Lugansk možda i sati) od pada i Putin, nespreman da se suoči sa cijenom za svoju avanturu, odlučio da podigne ulog i 25. avgusta pokrenuo je ograničenu invaziju na kontinentalnu Ukrajinu sa namjerom da otvori novi front i ojača redove sve beznadežnijih pobunjenika. Invazija ograničena samo na pojas od Luganska granicom na jug do Azovskog mora trebala je promijeniti odnos snaga, a opet omogućiti da se očuva pozicija s koje se tvrdi da Rusija nije napala (čitavu) Ukrajinu i tako do daljnjeg (makar dok se ne pronađe djelimična zamjena za evropska i dr. tržišta) izbjegnu nove i ozbiljnije sankcije Brisela, Vašingtona, Tokija i dr. prozapadnih centara globalne ekonomije.

Medijski propraćeno hapšenje 10 ruskih vojnika iz 76. padobranske brigade omogućilo je i posljednjem Nevjernom Tomi u Svijetu da otkloni sve iluzije oko toga da li je ruska vojska prisutna (i u kontinentalnoj) Ukrajini ili ne. Kremlj je zbog svog besomučnog laganja ismijan a njegov kredibilitet u do sada neopredijeljenom dijelu svjetske javnosti nepopravljivo narušen.

Čak i nakon hapšenja ovih vojnika i njihovih izjava pred TV kamerama Putin i njegova ekipa, ne samo što su nastavili prethodno planirano ubrizgavanje ogromnih količina ratne tehnike i ljudstva, već su isto još i dodatno intenzivirali. 

27. avgusta u ključnim evropskim prijestolnicama (Berlinu, Londonu, Parizu i Rimu) i između nekoliko najuticajnijih pojedinaca je zaključeno - ovako više neće ići.

"Porodični razgovor"

Za 30. avgust je u Milanu sazvano vanredno (i to dvodnevno) okupljanje ministara vanjskih poslova država članica Evropske unije. Skup je sazvan nekoliko sati nakon potvrde vijesti da se ruska vojska sa brojnom ratnom tehnikom ne samo nalazi na teritoriji kontinentalne Ukrajine, već rukovodi borbenim dejstvima po jedinicama ukrajinskih snaga. Dakle - u njima aktivno učestvuje. Ovaj sastanak po hitnom postupku i sazivanje na konspirativan način nezabilježen je u dosadašnjoj praksi EU. Javnosti nije dato objašnjenje ni ko je skup inicirao, a još je bizarnije to da većina ministara učesnika nije znala ni što će biti na dnevnom redu i koji su mogući dometi sastanka. Mnogi su slutili što će biti tema, no da će se od njih tražiti da pripreme prijedloge za nove sankcije Rusiji znali su tek poneki. Tako se dogodilo da je recimo premijerka Danske Helle Thorning Schimidt, maltene pred polijetanje svojeg ministra vanjskih poslova u Milano, u odgovoru novinarima odlučno odbacila ideju da bi se na skupu moglo razgovarati o sankcijama Rusiji. 

Koliko je sastanak u Milanu događaj bez presedana najbolje govori da je radoznalim i ljubopitljivim novinarima isti zvanično najavljen i opisan kao "porodični razgovor" država članica Unije. To što takvu terminologiju ne poznaju dokumenta EU nije bilo motiv više da se sve što se dešava još bliže pojasni javnosti. Naprotiv, medijima je ograničen i onaj nivo informacija na koji su do sada bili navikli.

Namjerno sam želio opisati bliže svu zanimljivost ovog sastanka jer mislim da ona najživopisnije odslikava koliko se stvarnost Evrope i Svijeta promijenila tokom nekoliko mjeseci. Dramatičnost i dinamika događaja koji se ubrzano smjenjuju pred našim očima ne pružaju dovoljno vremena ni administracijama država Evrope, a kamoli njihovim građanima da se o tim događajima podrobno informišu, da svu ozbiljnost i tragiku situacije razumiju, te anticipiraju posljedice na njihove živote makar za bližu budućnost. 

Zastava Ukrajine na počasnom mjestu pred zgradom Evropske komisije u Briselu (30. Aug 2014).

Crvena linija i Evropa poslije

Još od ruske invazije na Krim u martu mjesecu uređeni dio svijeta nije prestajao sa upozorenjima Rusiji da bi nova invazija u kontinentalni dio Ukrajine bila ona crvena linija koja će dijeliti Rusiju od potpune izolacije. Podsjetimo, a nije zgoreg jer se to (čak i na Zapadu) često zaboravlja, invazija Rusije na Ukrajinu bila je onaj čin tokom kojeg je ruski predsjednik (sa imperatorskim ovlašćenjima) u ime države Rusije i navodno za njen račun oteo gotovo 10% državne teritorije (još jedne) susjedne države, pritom danima obmanjujući i stranu i domaću javnost kako nepoznata vojska na Krimu nema veze sa Rusijom i njegovom vladom, a da bi nakon 18 dana besomučnog laganja i bez trunke stida u TV show-u "Razgovor s predsjednikom" u odgovoru na pitanje neke stare domaćice iz nekakve ruske nedođije, tek onako usput, samozadovoljno obavijestio svijet da je i ovaj "nestašluk" naravno njegov, tj zapravo još jedna demonstracija njegovog morbidnog načina da se zabavljanja sa državama i narodima koji imaju tu nesreću da žive u susjedstvu ove goleme i do zuba naoružane zemlje.

Mjesecima su najcivilizovanije zemlje svijeta iz grla svojih najviših funkcionera pozivale, apelovale, molile, upozoravale ruskog apsolutistu da se uzdrži od dalje piromanije i pomogne da se spor u vezi sa Ukrajinom riješi diplomatskim sredstvima. Bilo pred očima javnosti, bilo mimo njih. Svega jednom (pristajući da u maju prizna nespornu volju ukrajinskog naroda da je njegov novi predsjednik Porošenko legitimno izabran) kremaljski samodržac probudio je nade da će se uzdržati od podrivanja suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti države Ukrajine i ugrožavanja svjetskog mira, te da će se možda sa njim i moći napraviti neki dogovor.

O motivima ruskog hegemoniste možemo samo nagađati no moje je čvrsto ubjeđenje da je priznanje legaliteta i legitimiteta novog ukrajinskog predsjednika (Porošenka) ruski predsjednik Putin učinio rukovođen mišlju da bi ovaj, kao pripadnik Ruske pravoslavne crkve, mogao biti znatno skloniji da ukrajinske interese podredi onima koje on (Putin) vidi kao interese Rusije. Kako je u zemljama istočne Evrope pitanje vjeroispovijesti ujedno i najvažnije određenje ukupnog identiteta računao je Putin (ne bez razloga) da će Porošenko (kakogod se postavio) biti njemu svakako mnogo poželjniji sagovornik od dotadašnjeg v.d. Predsjednika Oleksandra Turčinova koji je vjernik (u Ukrajini najbrojnije) Ukrajinske pravoslavne crkve ili premijera Ukrajine Jacenjuka koji je vjernik (treće po veličini) Ukrajinske grko-katoličke crkve.

Zabluda Zapada da će se s Putinom stati na put dijaloga i uvažavanja ukrajinskog naroda i suvereniteta ukrajinske države kratko je trajala. Završena je sa inauguralnim govorom novog predsjednika 7. juna iz čijih je akcenata bilo jasno da Porošenko u pitanjima teritorijalne cjelovitosti Ukrajine i ustavne pozicije ukrajinskog jezika neće praviti kompromise s bilo kim. Ne makar bez velike borbe.

Svijet nakon 25. avgusta 
(Od paljevine do požara)

Nakon 25. avgusta i ruske invazije u kontinentalni dio Ukrajine, iako je Moskva za sada drži ograničenom samo na prostor krajnjeg ukrajinskog jugoistoka (bojim se - ne i za dugo), Svijet je ponovo i još jednom ušao dublje u tamu prostora na kom se nikada prije nije nalazio, koji ne poznaje i nije u stanju da sagleda ni u najosnovnijim obrisima. Kod mnogih (posebno onih koji se po vokaciji bave politikom,sociologijom, istorijom i pitanjima bezbjednosti) sve su glasniji primitivni instinkti i strahovanja da je ta tama možda i predvorje Armagedona ljudske civilizacije kojeg je se svijet, kako-tako, držao podalje punih 70 godina. No, kako se radi o nepoznatoj ("uncharted") teritoriji, niko se ne usuđuje dati egzaktne opise onog što nije u stanju ni da definiše, ni da upozna, a kamoli sa sigurnošću javno opisuje.

A da je čin kremaljskog gospodara otvorio Pandorinu kutiju, bilo je jasno svakom ko je to želio da vidi i imao dovoljno obrazovanja i intelektualnog kapaciteta. Jedan diktator, koji se prstom sudbine i tragedije prije svega vlastitog (a zatim i ostalih) naroda našao na čelu jedne s vojnog, ali i mnogih drugih aspekata, tako moćne države, nakon perioda od 70 godina nezabilježnog mira i prosperiteta evropskog kontinenta, nasrnuo je na teritoriju jedne evropske države i krenuo u njeno komadanje, pritom bezobzirno ignorišući apele cijelog Svijeta da od toga odustane. Podsjećam da je 90% članica UN 27 marta na Gen.Skupštini UN u rijetko viđenoj demonstraciji jedintva podržalo teritorijalni integritet i neporedivost granica Ukrajine. No to nije ni zabrinulo a kamoli odvratilo ruskog medvjeda iz Ukrajine.

EU, SAD i uređini dio svijeta koji ih prati u svojim reakcijama prema Kremlju i ovoj prijetnji svjetskom miru i stabilnosti (AUS,JAP, CAN, CH, NOR i dr.) nakon 25. avgusta i dalje imaju ozbiljan set raspoloživih mjera na raspologanju. Međutim iluzija je vhjerovati da se Rusija može vratiti u okvire međunarodnog poretka i međunarodnog prava korištenjem isključivo sankcija kao instrumenta pritiska i odvraćanja.

Ali s čim ih kombinovati ukoliko vojna opcija ne može biti u igri? E to je ta nova dilema koju je nametnula realnost nakon 25. avgusta. Dok na Zapadu ne nađu odgovor, na žalost, Ukrajinci će biti prinuđeni da krvare i za vlastitu slobodu, ali i za slobodu i interes evropske zajednice naroda čijim su dijelom poželjeli postati.

Da li je Bžežinski dobro procijenio Putinovo mentalno zdravlje?

Zbinjev Bžežinski, bivši savjetnik za nacionalnu bezbjednost američkog predsjednika Kartera i kasnije nezvanični savjetnik mnogih američkih predsjednika, na samom početku izuzetnog intervjua koji je dao još 6. marta (u osvit globalizacije ukrajinske krize), a kojim je predvidio gotovo sve što će se desiti i dao savjete kako se ponašati u vezi s prijetnjom (zbog čega je vrijedno opet ga pročitati Coping With Crimea, In Ukraine And Beyond), napisao je i da sumnja u mogućnost svjetskog sukoba, jer bi to značilo da je Putin izgubio kontakt sa realnošću i da je žrtva kliničke megalomanije, što mu se ne čini da je slučaj. Uz svo poštovanje prema Bžežinskom kao nespornom autoritetu moja malenkost će se (uz sav rizk koji to nosi i u kapacitetu laika za oblast mentalnih bolesti) usuditi da posumnja da je profesor u najboljoj namjeri pogriješio i da postoji ozbiljnih znakova da kod ruskog predsjednika imamo upravo demonstracije ponašanja koje ukazuju na postojanje ovog mentalnog poremećaja. 



Ne postoji način drugačije objasniti njegovu (ili bilo čiju) opsjednutost WWII ratom, patološku predstavu o današnjoj Evropi kao mjestu reinkarniranog fašizma, svetom i "pravednom" ratu koji Rusija treba da povede protiv njega na svakom mjestu i o njemu kao Mesiji koji ima zadatak da odbrani smrtno ugroženi ruski narod, zemlju i nekakve ruske "vjekovne" vrijednosti, pa na koncu da oslobađa i samu Evropu! 

Nedavno "razgovaranje" sa studentima izvjesnog ruskog univerziteta, tokom kog je većinu vremena proveo u analogijama na WWII rat, opsadi Lenjingrada i Staljingrada, odsudnim bitkama koje etnički Rusi i rusofoni vode u Ukrajini, te najavi da se takve bitke mogu dogoditi i u samoj Rusiji, pa je, je li, u ime te opasnosti legitimno učiniti sve i biti spreman na svaku žrtvu i odricanje, odaju sliku čovjeka vrlo spornog mentalnog zdravlja. Posebno alarmantnom čini se njegova potreba da svakih 10-15 dana negdje testira i upozorava na nuklearni arsenal kojim raspolaže Rusija i kojim rukuje - isključivo on. 

Ako se ovim demonstracijama u kojima bi stručni moguće prepoznali oblike paranoidne šizofrenije dodaju i izjave njegovog ideologa A. Dugina, nekad marginalnog kvazi-filozofa i urednika nekih, i Rusiji i Evropi, do skoro nepoznatih klero-fašističkih listova, koji je prije neki dan izjavio da ukrajinsku naciju, kao naciju idiota i kretena treba zbrisati sa lica zemlje, te takođe skorašnju izjavu Putinovog "omiljenog opozicionara" Žirinovskog kako Rusija treba preventivno baciti nuklearnu bombu na neku od baltičkih država kako bi se Zapad uplašio i umuknuo, dobijamo sliku nacionalnog ludila koje je zahvatilo i širi se "na dvoru" i ruskim društvom.

Kako se nositi sa ovim problemom i kako nešto što se dogodilo već u martu predstaviti kao čin invazije, ostaje na liderima uređenog svijeta da razrade.

A da će stvari ići u pravcu dalje eskalacije, u to, na žalost, više nimalo ne sumnjam. Uostalom, sve ono što sam najavio još u martu do ovog momenta ne samo da se ostvarilo već uveliko živimo.

Fortificiranje/bedemizacija istoka Evrope i pomoć Ukrajini

No, ono što očekujem da će se sada dogoditi vjerujem da će podrazumijevati manje javne i manje pompezno najavljene mjere kojim će EU i SAD pokušati krotiti megalomana u Kremlju. Nebitno je da li će se SAD i EU odlučiti da zvanično ponude Ukrajini oružje i dr. vojnu pomoć, no Ukrajina će tu pomoć, nakon ruske invazije i u region Donbasa, početi dobijati u znatno većim količinama. Kažem "u znatno većim" jer postoje brojni dokazi da je određenu vojnu opremu (govorim o ubojnim sredstvima) više u simboličnom broju Ukrajina dobijala i posljednih mjeseci. U distribuciji te pomoći nema sumnje opet će prednjačiti Poljska kao njen prvi i dobro naoružan susjed, te najjprivrženiji saveznik kog Ukrajina danas ima u svijetu.

Paralelno sa ovim procesom u Evropi se može očekivati pravi bum u industriji naoružavanja. Za početak bilo je za  očekivati da NATO na samitu u Velsu donese odluku o raspoređivanju vojnih kontigenata (svih ključnih država članica, ali i mnogih manjih) koji će se na principu rotacije smjenjivati na sve utvrđenijim istočnim granicama saveza. To prisutvo (htio-ne htio) NATO će stalno morati povećavati jer je za očekivati da će se gomilanje ljudstva i oružja nastaviti i sa druge strane granice.


Prvi konvoj oklopnih vozila NATO pripremljen za polazak i raspored u bazama Poljske, Estonije, Latvije i Litvanije. (11 septembar 2014).

Posebnu "renesansu" doživjeće proizvodnja tenkova i dr. oklopnih sredstava kako bi odgovorila sve većoj potražnji za potrebe opremanja jedinica tim teškim naoružanjem. Evropske zemlje su kasno shvatile koliko je kratkovida bila procjena da gotovo vlastite OMJ resurse svedu na svega 15% onih iz vremena hladnog rata, te da se zahvale na pomoći i '90-ih isprate američke tenkovske jedinice iz Evrope. Tužno je i opominjuće saznanje da na dan ruske agresije na Ukrajinu i invaziju krima u čitavoj Evropi više nije bilo nijednog američkog oklopnog vozila. 

Oni koji su pažljivije pratili tekstove koje objavljujem na svom blogu mogli su dobiti tačne i precizne podatke o stanju NATO resursa tokom Hladnog rata i danas. 

Iako bi bilo van pameti zaključiti da je NATO u Evropi postao "tigar od papira", oslanjanje Evrope na avijaciju i male, brze i mobilne sastave za brzo reagovanje, evropske države , a posebno one u ruskom susjedstvu, može koštati slobode i suvereniteta. 

Tragična stvarnost koju živimo donijela je i tu pozitivnu novinu da će prijetnja iz Rusije ozbiljno prodrmati elite i javnost evropskih zemalja, prenuti ih samodopadljivih iluzija i sanjarenja, te natjerati da se pitanjima bezbjednosti počnu baviti sa više ozbiljnosti.

Vrijeme je pokazalo da Gruzija 2008., nije bila incident, pa je zabluda da će u modernom svijetu jedina prijetnja biti terorizam ekstremističkih grupa, sa ruskom agresijom na Ukrajinu  i definitivno postala stvar prošlosti.

Sve što ostaje da se sada vidi jeste da li će se ruski ekspanzionizam zadržati pod kakvom-takvom kontrolom dovoljno dugo da se evropske zemlje organizuju i ponovo naoružaju. U dijelu bezbjednosti i odbrane kontinenta i svake članice ponaosob, to je zapravo pitanje svih pitanja. 

U toj dilemi treba tražiti i razloge za defanzivni pristup koji sada dominira u retorici i ponašanju NATO saveza. NATO pakt, izuev svega 3-4 članice, na današnji dan nije spreman za bilo kakav ratni sukob sa do zuba naoružanom i motivisanom Rusijom, a posebno ne onaj konvencionalni. Da bi se to promijenilo Evropi treba 6 mjeseci do godinu tokom kojih bi evropske fabrike bile u mogućnosti da proizvedu dovoljan broj vlastitih oklopnih sredstava. Do tada Evropi je (uz pojačano prisutvo borbene avijacije i snaženje sistema za elektronski nadzor kopna i neba) hitno potrebno raspoređivanje nekoliko savezničkih teško oklopljenih mehanizovanih brigada.

No, ono što najviše brine jeste činjenica da se ratni sukobi najčešće događaju usljed spontano stvorenih okolnosti, a ne odlukom neke od strana da prosto ničim isprovocirana krene u rat. Najveći stepen rizika za izbijanje ratnog sukoba (za sada) dolazi od čestih provokacija Kremlja koji upadima vlastite avijacije u vazdušne prostore država članica NATO i svojih susjeda, te uznemiravanjima vazduhoplova tih država tokom njihovog leta nad međunarodnim vodama, želi demonstrirati koiko je uvjeren u vlastitu vojnu nadmoć. Ovim provokacijama ne samo da se ne vidi kraj, već su sve učestalije. U svega 7 dana Finska (koja nije članica NATO, ali to sada želi postati) informisala je svijet o 4 povrede njenog vazdušnog prostora izvršene od strane ratobornog susjeda.

Bilo kakav incident tokom ovih opasnih igara (čak i slučajan sudar u vazduhu ili sumnjiv pad nekog od uključenih aviona) mogao bi postati 'casus belli' (povod rata), pa su ove provokacije za svakog razumnog i bez imalo sumnje - recept za tragediju.

Propuštena prilika da se upozna Rusija i cijena greške

Vrijeme mi nije dozvoljavalo priliku ranije, pa ajde da se sada malo osvrnemo i na to kako su se uređene države svijeta našle u ovoj situaciji. Ono što iznesem moje su impresije i zaključci i svakako sem što ne moraju biti nužno tačni, bez sumnje nijesu i jedini razlozi.

Moje je duboko uvjerenje da su zemlje zapadne civilizacije napravile neoprostivu grešku propustivši priliku da se tokom trajanja do sada trajućeg 25-ogodišnjeg mira koji mnogi u svijetu nazivaju "PAX AMERICANA" upoznaju sa Rusijom, kulturnim i drugim sociološko-istorijskim specifičnostima te zemlje i naroda koji u njoj žive. A upravo u toj činjenici vidim osnovni razlog kako se moglo dogoditi da Evropa i SAD prosto ostanu slijepe i/ili indiferentne spram više nego očiglednog kursa fašizacije ruskog društva, strateškog udaljavanja i sve otvorenijeg konfrontiiranja sa SAD i vodećim zemljama EU. Ako se to "spavanje" moglo bilo čim objasniti, agresija Rusije na Gruziju (08.08.2008.) morala je biti "wake up call". Zapad je tada zatečen nespreman (bukvalno u "pidžami"), ali dozvoliti da se to ponovi i 6 godina kasnije predstavlja neoprostivu sramotu. 

Kraj Hladnog rata pobjedom Zapada, a do koje je on došao zahvaljući svom civilizacijskom, ekonomskom i tehnološkom napretku, naveo je države tog svijeta (počev od SAD) da povjeruju kako je ponovno integrisanje Rusije u svijet zapadne kulture i civilizacije (gdje se ona ona vlastitom željom uključila i pripadala tokom gotovo svih Romanova, kada je uostalom i doživjela svoj zenit) sa propašću komunizma zapravo prirodan i neminovan proces i da se poraženim projektom i njegovim zagovornicima više ne treba baviti resursima spolja. Vjerovalo se da će nostalgičari za poretkom koji je unazadio Rusiju poput preostalih dinosaurusa izumrijeti sami od sebe. Naivno se mislilo da ruskom društvu ne treba nadzor i da ga ne treba usmjeravati spolja kako bi mu se dalo vremena da razvije vlastiti i autentičan vid demokratskog i prosperitetnog društva koje je biti kompatibilno sa društvima drugih razvijenih zemalja. Mnoge na Zapadu posebno je zavaralo divljenje koje su Rusi imali prema ekonomskom prosperitietu zapadnih zemalja i tehnološkom napretku koji su te zemlje dostigle. Snovi Rusa koji su prosto željeli oponašati život ljudi na Zapadu, učinio je da se u njihovu orjentaciju i motivaciju nimalo ne posumnja. Zapadnim kapitalom naglo pokrenuta i ubrzana eksploatacija prirodnih resursa kojima (ogromna) Rusija raspolaže i mogućnost njihove slobodne prodaje na tržištu Zapada (koje im je tokom 50 godina komunizma  bilo zatvoreno) počelo je podizati njihov životni standard i njihov san činiti da izgleda ostvariv.

Zapad je zaista bio uvjeren da se Rusija (bez obzira na karakteristične ispade i tradicionalnu sporost reformisanja) nepovratno odlučila da slijedi zapadni civilizacijski model pa je u duhu tog (ničim opravdanog) optimizma primljena u prošireni i prestižni klub G8, kao neformalnu organizaciju ključnih ekonomija demokratskog svijeta.

"Putini" ne bi bili mogući da nije bilo kratkovidih i pohlepnih investitora i korumpiranih političara sa Zapada

Pohlepa i kratkovidost zapadnih finansijskih krugova i lobija ne samo da je kriva za ubrzan ekonomski oporavak i snaženje Rusije, već se svjesno odlučivala da ignoriše ono što se događa u Rusiji, tj. činjenicu da se Rusija već duže od deceniju preobraćala u modernu despotiju čijim ulicama krstare maramama i košuljama uniformisani odredi podmladka vladajuće "Jedinstvene Rusije", sporadičnno napadajući i prebijaju ći pristalice opozicije, novinare i javne radnike čiji rad i djelovanje nije po volji režima. 
Novac koji je Zapad neumorno upumpavao u Rusiju, poput narkomana sve više stvarajući zavisnost od njenih resursa, direktno je i bez prikrivanja išao u sve one segmente ruskog državnog aparata kojima bi se mogli napadati ili ugrožavati strateški interesi zemalja Zapada. 
 . Još 2003. nakon "afere YUKOS" i hapšenja/zatvaranja Hodorkovskog koji je dio kompanije želio prodati na svjetskom tržištu, bilo je jasno da Rusija ne pomišlja dozvoliti slobodan protok kapitala sa državama članicama grupe. Putinov režim bukvalno je mamio novca gladne banke i finansijere sa Zapada, pomoću njih obezbjeđivao zadovoljstvo i naklonost/popularnost kod vlastitih građana, a sa profitom koji se stvarao iz tih poslova Kremlj je išao u politički motivisano reinvestiranje po svijetu. Kada je globalna ekonomska kriza potresla Svijet 2008., Rusija, kao zemlja bogata energentima, za kojima postoji stalna potreba i bez kojih nema mogućnosti za pokretanje globalne ekonomije, (no srećom nije jedina) je vidjela to kao svoju priliku da zarađen novac investira direktno - u otkup dobrog dijela državnih dugova čitavog niza država po svijetu, te odobravanje (vrlo nepovoljnih) zajmova i kredita preko kojih je (po uzoru na Zapad) počela uticati na politiku Vlada država povjerilaca, a korupcijom i na mnoge vodeće pojedince u tim zemljama, ili indirektno - preko državnih preduzeća koja su po nalogu Kremlja kupovale kompanije i preduzeća u inostranstvu. Slučaj sa crnogorskim KAP-om je upravo školski primjer jednog takvog političkim razlozima motivisanog posla. 

Kriza u Ukrajini dogodila joj se u trenutku kada je Putinov režim vjerovao da je Rusija sada dovoljno snažna i da je u stanju živjeti i bez Zapada, a posebno je bilo i ostalo opasno uvjerenje bivšeg pukovnika KGB-a da ga je Rusija u stanju i vojno savladati.

Ukoliko svijet, ubrzavanjem ove spirale (za koju njemački ministar vanjskih poslova 1. septembra izjavi da se "otela kontroli") u doglednoj budućnosti iz stanja ekonomskog rata ne sklizne u stanje vojnog sukoba, ova kriza u vezi sa Ukrajinom svakako će biti veliko otrežnjenje za Zapad i nauk za budućnost.
Ostaje samo pitanje koliku će cijenu građani Evrope i SAD morati da plate za ovu grešku. Razmjere, treba to reći otvoreno - mogu biti i zastrašujuće.

Ekonomija Rusije na duže staze, svakako, nema nikakvu šansu. Ponavljam (zbog onih koji zaboravljaju), njena ekonomija produkuje BDP identičan onom Italije (nešto oko 1900 mld dolara godišnje), što je 20 puta manje od snage ekonomija koje udružene stoje pred njom. Ipak, cijena "ruskih zabluda" već je visoka, no za sada ne mjeri se i životima građana EU i SAD. Do kada?...Vidjećemo...

S Putinom i bez njega

Ono što je već danas izvjesno jeste da je Putin za Zapad otpisan kao partner i da Zapad otvara put za podsticanje njegovog svrgavanja snagama iznutra. Putin to savršeno i bolje od bilo kog drugog razumije. Upravo iz tog razloga on Rusiju gura što dalje od Zapada i ubrzava rušenje mostova koji su rusku državu, ekonomiju i (više od svega) rusko društvo držali naslonjenim na njega. Što Rusija bude izolovanija (u svom paralelnom univerzumu vlastite "istine" i paranoje) to će Putina biti teže ukloniti. Uostalom, ta izolacija i bila je razlogom što se u Rusiji komunizam tako dugo održao.
Da li je Putin priželjkivao i planirao ono što gledamo danas, teško je procijeniti, no, to što se upravo dešava situacija je u koju je on sam sebe doveo, a svakako ne plan koji je Zapad od početka imao na umu. Bez obzira da li sporili ili branili njegovu politiku, ruski predsjednik Putin danas je osoba koja je prepoznata u svijetu (ili onom uređenom dijelu svijeta) kao opasnost po svjetski mir. U bilo kojoj varijanti Zapad ne može sebi priuštiti da ga ikada više "ostavi na miru". Takvog čovjeka svako će se truditi da udalji od "crvenog dugmeta". Uključujući i mnoge među onima za koje Putin naivno vjeruje da su mu prirodni saveznici.

No, ono što je moja impresija da brine sve razumne i upućenije ljude u tom dijelu svijeta jeste što će biti jako delikatno liječiti šovinizmom i paranojom ozbiljno oboljelo rusko društvo, tj., izbjeći rizike da umjesto Putina na čelo Rusije dođe još nepoželjnija ličnost. A Putin je samo posljedica tog mnogo ozbiljnijeg problema. On svakako nije uzrok, pa bi čak i slučaju njegovog silaska sa vlasti pravi posao demilitarizacije i ozdravljenja ruskog društva tek predstojao. Biće to mukotrpan proces koji će tražiti vrijeme.

Da bi se za taj proces uopšte stvorile pretpostavke neophodan je vojni poraz Rusije u Ukrajini. Nigdje na horizontu nije uočljiv neki drugi način. Na žalost, budućnost koja stoji pred ukrajinskim narodom ne izgleda nimalo optimistično i sve je više onih koji se slažu da će na njihova pleća pasti zadatak da Rusiji na svom tlu prirede novi Afganistan. 

Ukoliko Zapad kojim slučajem (iako je to gotovo isključeno kao mogućnost, ali da pretpostavimo) odbije da im pruži neophodnu pomoć u naoružanju, opremi i obavještajnim podacima, najmanji je problem što to Ukrajinci ne bi nikad zaboravili i oprostili i što bi time Ukrajina bila dugoročno izgubljena za Evropu i Zapad, već je mnogo veći problem što bi se ohrabrena Rusija uskoro našla sukobljena sa nekom drugom državom dublje unutar Evrope. Rat u Ukrajini ima potencijal da Svijet gurne u provaliju globalnog rata. Ulog onog što se dešava u Ukrajini je ogroman i Evropa ne smije sebi dozvoliti poraz.

Bitka za Evropu se vodi u Ukrajini

Ukoliko bi pak na kraju ovog sukoba kojim slučajem država Ukrajina bila isječena i njom nahranjena agresivna Rusija, ne samo što će jedinstvo evropskih naroda nestati, već će se kao posljedica toga (zadugo, a možda i zauvijek) skončati i ideja ujedinjene Evrope. Prosto, ukoliko ona ne odoli ovom istorijskom iskušenju za tom nadnacionalnom tvorevinom više niko neće vidjeti potrebu. Bio bi to kraj za kontinent jer bi to otvorilo put naglom porastu simpatizera ruskog društvenog modela (dakle, bukvalno - fašizaciji Evrope) i ono što ostane bili bi samo izdrobljeni međusobno zavađeni državoliki fragmenti pod kontrolom centara izvan Evrope (i to ne samo Vašingtona i ojačale Moskve), a pomoću kojih bi oni odmjeravali snage. U Evropi ne bi ostao više niko ko bi imao snagu podstaći jedinstvo kontinenta.

EU može opstati i postati jaka i nezavisna samo kao savez država okupljenih oko Njemačke, tj. EU je održiva samo kao "Deutsche Europa"

Moj je utisak da su u Njemačkoj, kao najsnažnijoj i najnaseljenijoj državi Eveope, ali i širom evropskog kontinenta to shvatili. Mnogi nijesu nimalo sretni zbog toga. Ima ih u samoj Njemačkoj. Ali što je tu je. Dakle na Njemcima (njihovim liderima) je i najveća odgovornost za sudbinu EU, kao kičme i simbola ujedinjenog kontinenta. 
Posebno je od velikog značaja okolnost da je u Njemačkoj danas na vlasti tkz "velika koalicija" tj., savez dvije ubjedljivo najveće političke partije, pa se koordiniran rad njihove desne i lijeve elite reflektuje i doživljava kao nacionalni diskurs ukupnog njemačkog naroda a ne neke privremene partitokratije. Puno je neobičnih okolnosti, obrta, pa i ironija sudbine donijelo novo doba, a među njima je i ta da će eto, država i narod koji nose težišnu krivicu za ratove, stradanja i podjele na kontinentu tokom XX vijeka, u XXI imati ulogu da ga ujedine i osnaže, boreći se pritom ne samo protiv spoljnih sila već i protiv konzervativnih i etnocentrističkih snaga iznutra. Ukratko, Evropljani koji su tako dugo Njemačku željeli što slabijom i manje sposobnom da se bavi pitanjima van svojih granica uskoro se mogu naći u čudnoj situaciji da priželjkuju što snažniju Njemačku i što prisutniju u kreiranju politike kontinenta. 

Ova bitka za Ukrajinu ujedno je bitka i za evropski identitet koji ni nakon 50 godina Unije još nije jasan i definisan. Iako su evropski ideali Ukrajinaca uglavnom sirovi i često nadrealni (što je nekako tipično za Slovene), mora se priznati da pomalo nadahnje požrtvovanost s kojom se Ukrajinci bore za taj evropski ideal, pa bi se možda i s pravom moglo reći da danas više Evrope ima u Ukrajini nego u mnogim gradovima i naseljima u kojima je EU nastajala.

Bez tog identiteta nemoguće je dalje objedinjavanje kontinenta a posebno je neizvodljiva ideja o bilo kakvoj federalizaciji koja je CONDITIO SINE QUA NON ukoliko evropski narodi žele opstati i štititi svoje interese među globalnim silama modernog doba.

Da bi sve ovo postalo moguće prvi i osnovni zadatak koji stoji pred Evropljane jeste nastaviti sa ljekovitim procesom pribiranja i prekinuti sa nerazumnim strahom od ruskog oružja i drugih ruskih stvarnih i nestvarnih bauka. 
Da bi Evropa ostala modelom za čitav svijet ona mora pokazati spremnost i odlučnost da svoju civilizaciju i način života brani. Bez obzira na moguću cijenu.

Postojanje bilo kakvog straha (usljed kojeg se javlja oklijevanje i nejedinstvo) ne samo da neće odvratiti potencijalnog agresora, već će ga dodatno ohrabriti. Jer, baš kako na to lijepo podsjeća mladež u militarizovanoj Rusiji, (a s tim valja i završiti tekst) - onaj koji se ne izbori sa vlastitim strahom izgubio je prije nego se sukob i dogodio.