Ovih dana navršava se mjesec od ruske agresije na Ukrajinu....Romantična (ili romantizirana) revolucija ukrajinskog naroda koja je svojim plemenitim ciljem, žrtvama i stradanjem, sve do tog 28.02., mamila, pažnju, poštovanje i naklonost uređenog i civilizovanog svijeta, već je gotovo zaboravljena.
Preko 100 ljudi stradalo je na ulicama Kijeva u pokušaju da se izrazi otpor i vide leđa jednom lopovskom i marionetskom režimu koji, osim što je bestijalno opljačkao zemlju, nije prezao ni pucati i ubijati vlastite građane...Gnijev naroda je, nakon 4 mjeseca prkosa i sa finišom koji je nalikovao građanskom ratu, na koncu tom narodu donio satisfakciju pobjede nad aparatom omraženog predsjednika, te određeno osjećanje olakšanja. Svijet je tih dana s nevjericom posmatrao disciplinovanost demonstranata i njihovu svijest da se imovina državnih institucija (državna imovina), u ime bilo kakvog opravdanog nezadovoljstva ili nekog drugog cilja, ne smije pljačkati i uništavati. (Samo)organizovanost naroda koji je otjerao stari režim (bila ona stvarna ili ne) zasigurno će služiti mnogima u budućnosti kao nadahnuće kako (iz)vršiti pritisak na vlast koja se okrene direktno nasuprot volji i interesima vlastitog naroda...Sve u vezi s Majdanom (kao simbolom ove revolucije) toliko je inspirisalo i zbunilo moderni materijalistički i konzumeristički Svijet, da se s naprasno s odavno neviđenom živošću pripremala pozornica za predstavljanje "heroja iz ulice" i njihovog herojskog čina. Novinari, političari, umjetnici,..svi su se oni Ukrajinu pripremali inaugurisati za novi i najsvježiji simbol nepokornosti (malog) čovjeka i dokaz da ideal Slobode nije potrošena i prevaziđena potreba svojstvena samo ljudima minulih vremena...
A onda je sve najednom prekinuto...Krenulo i izvrnulo se naopako...Postalo dio nekih drugačijih kulisa. Nakon agresije svog susjeda Rusije (ko zna koje po redu u njenoj istoriji), Ukrajina doživljava da je ponovo hvata za grlo, ponovo bude davljena i sakaćena. Svijet kojem se obraća za pomoć i sam se budi zbunjen i zaprepašten demonstriranom drskošću ruskog rukovodstva. Ruski autokrata na njegovom čelu (od koga se dugo pokušavao napraviti partner), zajedno sa svojim saradnicima, direktno je ugrozio interese uređenog Svijeta i njegovu stabilnost. Prozvan je i osporen sam temelj aktuelnog svjetskog poretka, negirano pravo i međunarodna pozitivna pravna načela, direktno ugrožen sistem globalne ekonomije, te posredno, ali snažno, narušen osjećaj kolektivne i partikularne bezbjednosti. Prije svega tog uređenog Svijeta, ali i Svijeta u cjelini. Umjesto da postane simbol kojim će se Svijet nadahnuti, Ukrajina najednom sve više postaje simbol za Pandorinu kutiju, teret i glavobolju svima koji su direktno ili posredno uključeni ili pogođeni. Postaje sinonim za tragediju.
AR Krim (teritorija veličine tačno dvije Crne Gore) već mjeseca dana živi odmetnuta i anektirana od strane Rusije... Kako je i ukrajinska revolucija (koja je obilježila februar) polako potisnuta u drugi plan i nekako pala u zaborav, tako se i pitanje okupacije Krima polako izmješta iz fokusa pažnje javnosti i već tretira kao "svršen čin".
Nova Vlada u Kijevu ga je, svjesna da ga nije u stanju braniti, a u pokušaju da konsoliduje preostalih 91% ukrajinske teritorije, prosto poput guštera u strahu za vlastiti život, podjednako posvećeno kao i agresor, otkinula "rep" od ostatka države i njegovu sudbinu prepustila da u nekoj daljoj budućnosti uređuju i utvrđuju drugi.
Stvarni okviri "ukrajinske krize"
Ukrajinska drama još od agresije nije samo ukrajinska. To je već duže od mjesec mnogo više i prije svega - drama čovječanstva čije posljedice u ovom momentu niko nije u stanju da predvidi. Da je ovo (samo) ukrajinska drama, onda bi mogli reći da je prije par dana završena 7-odnevna turneja američkog predsjednika Evropi, bila ujedno i kraj prvog čina te drame. No, kako je pozornica ove drame višestruko veća od teritorije Ukrajine, bilo bi pretenciozno (pa tvdim i pogrešno) tvrditi da je ovo kraj prvog čina.
Povratak američkog predsjednika u SAD, nakon posjeta i čitavog niza sastanaka koji su trebali utvrditi jedinstvo uređenog Svijeta oko zajedničkih ideala i interesa (ali i promovisati američko liderstvo), ostavili su Svijet u utisku da je američki predsjednik uglavnom uspio u svojoj misiji. Uglavnom, ali ne i u potpunosti.
Jedinstvo saveznika je svakako nesporno utvrđeno i mnogo čvršće nego što su mnogi (uključujući i ruskog predsjednika) to očekivali. Tome u prilog najbolje svjedoči i jučerašnja odluka NATO saveznika da prekinu sve oblike saradnje sa Rusijom. Za one sporije: Rusija više neće biti tretirana kao partner, već kao suparnik, pa i potencijalni neprijatelj broj 1.
Posljedica toga je to da će broj "mostova" prema Rusiji (svih oblika i vrsta) biti dramatično reduciran u budućnosti, a saveznici su se (očigledno) složili da će ih, iz preventivnih razloga, rušiti vlastitim rukama. No, ono što je ključno - ne i u isto vrijeme i ne suprotno svojim interesima u datom trenutku.
Klubovi unutar zapadnog Svijeta
Dakle, sada se jasno uočava da u uređenom Zapadnom Svijetu postoji Anglo-američka orbita (na čelu sa SAD i UK, a tu su moćni saveznici poput Kanade, Australije, Japana..), ali da postoji i njemačka orbita (sa naravno Njemačkom u njenom centru). Nijesu sve zemlje uređenog svijeta svrstane u jedan od ova dva kluba (mnoge laviraju i predstavljaju sponu među saveznicima), no da ove orbite postoje i sve više dobijaju na značaju, nemoguće je više ignorisati.
Interesantno je (mada ne treba insistirati na tome i izvlačiti neumjesna poređenja), no njemačku orbitu čine (ili joj inkliniraju) sve one zemlje koje su i tokom WWII bile u klubu njenih saveznika i simpatizera.
Razloge za ova okupljanja ovih zemalja oko Njemačke kao lidera svakako ne treba tražiti u emocijama, već prije svega (ako ne i isključivo) u interesima koje zajednički dijele ili su im (manje više) podjednako ugroženi.
Nije nikakvo otkriće da stepen razmjene sa Rusijom i energetske zavisnosti od nje, a koji imaju ove zemlje oko Njemačke, daleko nadilazi razmjenu i energetsku zavisnost zemalja Anglo-američkog bloka.
Taktika "dobar i loš policajac"?
Stoga, nekako se pomalja pitanje - Da li je njemačko nastojanje da pokaže više strpljenja sa ruskim predsjednikom i ponašanjem Rusije (a čemu je prethodilo dosta kontroverzno obraćanje njemačkog saveznika, mađarskog premijera Orbana) stvar dogovorena sa saveznicima Njemačke u Anglo-američkom bloku ili predstavlja njeno soliranje?..
Vjerovatnije je da je posrijedi ovo prvo.. Za sada je ovaj "time break" svima dobrodošao. Svima treba pauza da rekapituliraju dosad izdešavano, sagledaju novonastalu situaciju, procijene gubitke i pregrupišu snage. Ne treba zaboraviti da je i Rusija, iako je čitavu ovu avanturu vjerovatno imala kao moguć scenario, bila zatečena brzinom događaja u Ukrajini i u čitavu stvar uključila se bez ozbiljnije pripreme. Posebno one ekonomske i medijske, kojom bi amortizovala štete koje je pretrpjela. Bilo one na vlastitu privredu, bile one u javnom mnjenju Svijeta.
Putinu nasušno treba nešto čime bi skinuo sa sebe stigmu raširenih, a zastrašujućih paralela sa Hitlerom. Parelala koje više ne pravi samo javnost po Svijetu, već i najviši funkcioneri zapadnih administracija poput njemačkog ministra Šojblea. On se pozicionirao kao odlučan političar koji zna šta hoće, no etiketa ludaka i monstruma mu ne treba. Zato želi sebe predstaviti "čovjekom mira i dijaloga"...Paradoksalno, ali to je i Hitler činio 1936. i 1938, ali i u nekoliko navrata kasnije, samo je taj dio njegove biografije uglavnom zaboravljen ili nepoznat većini laika.
Dakle, da rezimiramo:
Vrlo je vjerovatno (po meni i najvjerovatnije) da ono što vidimo danas predstavlja nastojanje zapadnih saveznika da, igrajući igru "dobar i loš policajac" zapravo dobiju na vremenu i "uspore" događaje. Već je svima jasno (osim nažalost velikom dijelu globalne javnosti) da je Pandorina kutija otvorena i da povratka nazad nema, niti može biti.
Naivni i nepopravljivo optimistični će dozvoliti sebi da ih zavede informacija o povlačenju nekoliko bataljona ruske vojske sa ukrajinske granice. No, oni trezveniji neće izgubiti dodir sa realnošću i zaboraviti da Rusi gledaju na rijeku Dnjestar. Jugoistočna Ukrajina (sva i bez izuzetka) glavna je nagrada i samo s njenim prisajedinjenjem ruski šou dobija smisao. Stoga, suludo je očekivati da će (sad kad se u to već krenulo) oni od toga odustati. Neće. Komadanje Ukrajine za njih je jedina moguća opcija. To komadanje će izvršiti uz blagoslov ili protivljenje uređenih zemalja i/ili ćitavog Svijeta. Ako je moguće ovo prvo "Ok then"...A ako ne, njima entuzijazma da dovedu plan do kraja neće ponestati.
Zanemariti agresiju, ignorisati aneksiju Krima i pristati na federalizaciju?
Šta znači opcija "uz blagoslov svijeta"? Ukoliko zapadni saveznici (usljed ovih ili onih razloga, u svijetlu ovih ili onih događanja na terenu, spontanih ili vještački izazvanih) ikada pristanu na federalizaciju Ukrajine, biće to kraj te države. Šta god od nje da se po tom modelu učini, Rusija će de facto biti stanar kompletnog sjevera crnomorskog regiona. Tek tehnički ostaje da se uredi i dan kada će to postati i de iure.
Zašto onda pauza sad? Naravno, obostrani interes je i na strani saveznika u njemačkoj orbiti i podjednako same Rusije, da se opadanje stepena međusobne ekonomske zavisnosti (čitaj: presijecanje veza) obavi u kontrolisanom procesu, u kom bi klijente za svoje usluge pronašli i utvrdili na drugim mjestima, tj., štetu usljed opadanja trgovinske i dr. razmjene što više ublažili.
Uostalom, koliko god zvučalo suludo - potrebno je pripremiti javno mnjenje u obije hemisfere na novu eru čovječanstva. Eru koja upravo počinje.
Pred nama i našim očima utvrđuju se temelji tog novog Svijeta. Taj novi Svijet već u svom startu nasušno treba nova pravila igre oko kojih će se utvrditi minimum konsenzusa. Učešće u kreiranju tih pravila, bez sumnje, uzeće i drugi veliki globalni igrači, iako bi se na prvi pogled moglo pomisliti da ih se ova kriza malo ili nimalo ne dotiče.
Moć i nemoć ukrajinske Vlade (Taoci stvarnosti)
Za to vrijeme ukrajinski narod dobijaće pomoć koja mu je obećana. No, veliko je pitanje zašta će objektivno taj novac i ta pomoć moći biti korišteni. O sanaciji ekonomskog ambijenta, ozdravljenju i oživljavanu privrede nema govora ukoliko se ne ukloni zastrašujuća bezbjednosna prijetnja od potencijalnog oružanog sukoba (koji se može dogoditi svaki čas) i njim izazvanih razaranja privrednih i prirodnih potencijala ukrajinske države. Bez dogovora sa Rusijom (čitaj: kapitulacije i komadanja države i odricanja od čitavih prostranstava) nova Vlada Ukrajine (ili bilo koja druga) nemoćna je uraditi bilo šta po tom pitanju. No, čak i kad bi pristali na dogovor (kapitulaciju) prisutnost tako snažnog i nepouzdanog susjeda nije nikakva garancija da njegovi apetiti neće narasti u budućnosti, tj., da bi ucjenama i komadanju ikada došao kraj. Stoga je nova Vlada Ukrajine pred tragičnim izborom - da li zemlju povesti u dugu agoniju rastakanja, komadanja i mrcvarenja vlastite države i naroda kojem bi je agresor-pokrovitelj izložio, a sve u ime neke "bolje budućnosti" s mršavim izgledima da se ta "bolja budućnost" ikada dočeka i mnogo realnijim scenariom da se sukob zapravo samo odložio, ili povesti državu i narod u otpor agresoru, svjesni da to podrazumijeva i stradanja kakva ukrajinski narod nije doživio u cjelokupnoj svojoj istoriji. Stradanja i razaranja koja bi trajno izmijenila ukrajinsko društvo i bila vječni ožiljak na njegovom licu.
Pred težu dilemu i veće iskušenje od onog koji stoji danas pred ukrajinskim rukovodstvom i narodom, niko (nijedno rukovodstvo i nijedan narod) nije bio postavljen nikada u svojoj istoriji.
No comments:
Post a Comment