Ukrajinsko primorje nedaleko od Odese
Prošlo je neko vrijeme od posljednjeg osvrta pa se već može učiniti određena rekapitulacija onog što se dešavalo tokom proteklih 10-tak dana uoči kojih je ukrajinski premijer Jacenjuk saopštio da će možda biti i najopasnijih 10 dana u novijoj istoriji Ukrajine.
Naravno, njegova dominantna pažnja (ali i pažnja Zapada) odnosila se na poteze koje će učiniti (nepredvidivi) ruski predsjednik, a kao reakciju Rusije na dvije nove stvarnosti na terenu:
1. ponovljenu i sada znatno snažniju koncentraciju bezbjednosnih snaga Ukrajine oko žarišta pobune, selektivna dejstva po punktovima separatista i opsada njihovih snaga (ali i zatečenog mjesnog stanovništva) u prostoru oko i unutar gradova Slavjansk, Mariupolj i Kramatorsk, te infrastrukturnu izolaciju područja pod kontrolom pobunjenika.
2. navodno izraženu "želju naroda" da se prisajedini Rusiji a shodno rezultatima (tragikomičnih) referenduma u Donjecku i Lugansku .
Dakle, dilema jeste i ostaje - šta se to moglo (a i dalje može) očekivati od Putinove Rusije i zašto, makar za sada, reakcije Rusije nema?
Mnogi i to prilično upućeni ljudi, (bili) su u iščekivanju da li će Putin "zagristi" i krenuti vojskom u unutrašnjost Ukrajine što bi zapravo značilo direktan oružani sukob Rusije sa ukrajinskom državom, njenom armijom i njenim narodom. Sem navedenog nastupanja vojskom podjednako realnim čini(o) se i scenario ograničenog ruskog vojnog angažmana. Prije svega naletima njene vlastite avijacije, uključivanje u borbe sa (vrlo respektabilnim) ukrajinskim vazduhoplovstvom, i/ili dejstvima ruske (u svijetu inače najcjenjenije) protivvazduhoplovne odbrane koja je, i to ne napuštajući rusku teritoriju, sposobna dejstvovati po ciljevima u vazdušnom prostoru iznad pobunjenih gradova. Dakle, po brojnim ukrajinskim letjelicama koje krstare vazdušnim prostorom iznad područja pobune. Ove letjelice više navode i koordiniraju dejstva Nacionalne garde, te zastrašuju pobunjenike i njihove jatake, nego što djeluju vatrom, ali i tako upotrijebljene ozbiljno remete život i kretanje pobunjenika.
Takođe, kao možda i najizvjesnije čini(lo) se da će se dogoditi obilnija podrška Rusije u naoružavanju pobunjenika. Tu prije svega mislim na ustupanje određenih količina oružja i oruđa za PVO i protivtenkovsku borbu.
Neko bi možda rekao "pa to je Rusija pobunjenicima već dala"...Ja nijesam tog mišljenja. Po broju upotrijebljenih sredstava (izvršenih napada), a čini mi se da zaista pažljivo pratim, reklo bi se da je broj lakih PVO (prenosivih) sistema (kojima rukuje jedan čovjek), a kakvi pobunjenicima upravo trebaju, zanemarljivo mali. Čak je veliko pitanje da li su ova sredstva i u tom malom broju kojim raspolažu, uopšte u posjedu pobunjenika ili njima (po specijalnom odobrenju centra u Moskvi) rukuju pripadnici posebnih timova ruske vojske koji se nalaze izmiješani sa pobunjenicima. Slično se može reći i za upotrebu protivtenkovskog (protivoklopnog) oružja...Prosto, pobunjenici ga (suprotno onom što govori Kijev) očigledno nemaju ni izbliza koliko se misli i tvrdi.
Da ga zaista imaju, boravak ukrajinskih helikoptera koji se nalaze u dugim nadletima iznad (recimo) Slavjanska bio bi nemoguć. A samo prekjuče nad širim područjem Slavjanska i Kramatorska letjelo je 17 helikoptera. Što Mi 24, što Mi 8. Takođe, broj uništenih ili onesposobljenih oklopnih vozila (koja se gotovo permanentno nalaze u stanju kretanja/prodora) bio bi daleko veći.
Ukratko (a to posebno važi za Vladu u Kijevu) - očekivala se Putinova reakcija. Iz oba gore navedena razloga. Međutim, do danas (15.05.) Putin nije mrdnuo prstom.
Naprotiv, čini se da će se čak uzdržati od ometanja predsjedničkih izbora zakazanih za 10 dana (25. 05.).
Naprotiv, čini se da će se čak uzdržati od ometanja predsjedničkih izbora zakazanih za 10 dana (25. 05.).
iz mojih opisa očekivanja Vlade u Kijevu bi se na prvi pogled dalo zaključiti kako mislim da u Kijevu, eto - priželjkuju rat. Ne, ne radi se o tome. Stvari nijesu tako proste. Oružani sukob iako tako izgleda, u to sam čvrsto uvjeren, ne priželjkuje niko. Ni u Evropi, ni u Rusiji. Ne makar među onima koji imaju uticaj na dešavanja u vezi sa krizom. Uzgred, u Kijevu za konvencionalni rat sa Rusijom i nijesu tehnički spremni (negdje kasnije ću reći i zašto), a ne priželjkuju ga ni iz razloga jer bi ratni užasi (i to na vlastitoj teritoriji) vjerovatno unazadili Ukrajinu za najmanje nekoliko decenija. Ne, posrijedi je nešto drugo. Sve strane (Ukrajina, Rusija, Zapad) podižu ulog i prinose određene "žrtve" (Ukrajinci i Rusi i zaista žrtve) u ovoj izrazito napetoj igri nerava.
Cilj je (neće to biti nikakvo otkriće) težnja da se ostvari dominacija nad ogromnom teritorijom Ukrajine (podsjećam, najvećom državom Evrope i njenom žitnicom) i u tom nadmetanju neće se prezati od upotrebe bilo kakvih sredstava. A pobjedu će odnijeti onaj ko bude dobio "rat za srca i umove" (hearts and minds) ukrajinskog naroda.
Ratna opcija nije isključena, međutim pravo pitanje nije da li će se posegnuti za njom, već, ukoliko se to dogodi - ko će to prvi učiniti (?).
Iz ovoga se da jasno zaključiti da ukrajinski narod JOŠ UVIJEK nije, bar ne u velikoj većini, otvoreno, jasno i čvrsto stao uz bilo koju od sukobljenih strana. Procjena prosječnog Ukrajinca/ke (a to potvrđuju i sve ankete) jeste da stvar nije "crno-bijela" i da iako se običnom građaninu ne čini spornim pravo i obaveza Vlade da ustanovi red u pobunjenim mjestima i prekine tamošnji teror koji vrše pobunjenici (ubistva, kidnapovanja, paljevine, razbojništva..), nimalo se prijatno ne osjeća pod talasima propagande kojom se zasipa, a u kojoj (osim Moskve), i to posebno zapaljivom retorikom, podjednako učestvuje i zvanični Kijev. Obični ljudi, dalo bi se zaključiti, primjećuju nedostatak volje i zrelosti da se situacija umiri i problem riješi "za stolom". A upravo je to ono što većina ljudi (ponavljam - sudeći po anketama) želi. Ljudi žele mirnu i jedinstvenu Ukrajinu (nikakvo parčanje i komadanje) i na one s druge strane Dnjepra U VEĆINI (i dalje) gledaju kao na dio vlastitog naroda.
Zašto Putin oklijeva?
I razlog -
javno mnjenje u Ukrajini nije (još) pripremljeno
Upravo u toj činjenici treba tražiti jedan od ključnih razloga (naravno, ne i jedini) i odgovora na pitanje - zašto i dalje nemamo stanje rata.
Ali ne treba se zavaravati, i Kijev i Moskva putem masmedija bez predaha homogenizuju svoje pristalice. Kupaju ih propagandom i tako ih čine sve više indoktriniranim i međusobno suprotstavljenim. No, kako se u narodu ratna retorika prašta i ignoriše i Moskvi i Kijevu, tenkovska granata onom ko je prvi opali neće se oprostiti. Tu Moskva i Kijev imaju problem, jer bi onaj ko je opali (u sadašnjem stanju stvari) direktno pucao u dušu ukrajinskog naroda i svrstao ga uz onog na koga je ispaljena. Čak je veliko pitanje da li bi i javnost u Rusiji (dugoročno, nakon se stiša početna euforija) bila spremna podržati bratoubilački rat u Ukrajini i slaviti onoga koji ga je izazvao. A to (izazivanje rata) je greška koju i u Kijevu i u Moskvi priželjkuju da učini ona druga strana i ta svijest čini se da drži i Kremlj i Kijev daleko od posezanja za teškim naoružanjem.
Za sada - sve je samo više policijska akcija. Obračun Nacionalne garde (koja je inače pod ingerencijom ukrajinskog MUP-a i nešto nalik našim policijskim jedinicama posebne namjene ili žandarmeriji) i nekoliko stotina naoružanih separatista na čijem čelu se nalazi Pavel Gubarev, inače (kako se saznalo prekjuče) čovjek vrlo živopisne biografije koji je za život, između ostalog, zarađivao prerušavajući se i po školama glumeći Djeda Mraza.
Naravno, on je stvarni lider "Donjecke Republike" i koordinator njenih "oružanih snaga" taman podjednako koliko li takvo nešto uopšte postoji.
Podsjećam da je kretanje Ukrajinom (uključujući i pobunjena mjesta) iako nešto otežanije - i dalje potpuno slobodno, a u samim oblastima Donjeck i Lugansk i dalje su prisutne gotovo sve, ne samo državne službe i ustanove, već i vojne jedinice.
Policija Donjecka i Luhanska otkazala je poslušnost Kijevu, ali se (do sada) nije stavila ni u službu navodne "Donjecke/Luganske republike". To je jasno i po tome što ne učestvuju u konfrontacijama sa bezbjednosnim snagama koje je u pobunjena područja uputio Kijev, ili ako to čine, radi se tek o pojedincima. Koliko je "Donjecka republika" stvarnost najbolje govori podatak od juče (a koji je prenijela pro-Putinova Russia Today) gdje se navode sporadični protesti stanovnika ovih oblasti koji su revoltirani činjenicom da im iz Kijeva još nijesu uplaćene plate i penzije, te da iste sada kasne 2 i više mjeseci. (??) Zamislite apsurda...Revotirani podržavaoci paraRepublike nezadovoljni što im "bivša" država i dalje uredno ne isplaćuje nadoknade.
Nego vratimo se aktuelnom trenutku...
A pitanje na koje tražimo odgovor (i koje i dalje najviše intrigira javnost u Svijetu, Ukrajini i Rusiji) je - zašto Putin ne čini ništa i do kada će ignorisati "jecaje i pogrom" ugroženih Rusa i "poštenih Ukrajinaca" u Ukrajini" o kom danima trubi i bubnja njegova propagandna/medijska artiljerija??...Jedan razlog koji se meni čini ključnim je već naveden. Idemo na drugi...
II razlog -
ruska ekonomija je mnogo ranjivija nego se to u startu Putinu činilo
II razlog -
ruska ekonomija je mnogo ranjivija nego se to u startu Putinu činilo
Moram da priznam da sam u početku krize s velikim neodobravanjem, iznenađenjem i razočarenjem pratio odgovor Zapada na metode kojima se Putin poslužio (rusku agresiju na Krim/Ukrajinu i uopšte siledžijstvo Kremlja), no kako vrijeme prolazi izgleda da su strpljivost Zapada i mjere koje odabira, zaista - možda i najbolji put u datoj situaciji.
Svi u Svijetu su ispravno procijenili da su "sankcije" za koje se odlučio Zapad (a to je nasrtaj na imovinu i kretanje do sada nekih 60-tak pojedinaca oko Kremlja i to nakon što su ima dali dovoljno vremena da sve što imaju na Zapadu povuku) potpuno neadekvatne, pa čak i uvreda za ukrajinski narod i zdrav razum. Međutim, a priznajem - ovo je i mene iznenadilo - ipak nije tako.
Naprotiv, te sankcije, a još mnogo više samo najavljivanje "sektorskih" i još drastičnijih, već stravično pogađaju rusku privredu. Šta se desilo??..Pa većina ljudi koji nijesu ekonomisti (a i mnogi među njima) potpuno su potcijenili pustošeću ulogu koju na tržištu kapitala ima STRAH. Strah od političke nestabilnosti direktno investitore vodi u strah od propasti investicije. Njihova imovina na berzama najednom, srazmjerno porastu straha od političke nestabilnosti, gubi svoju vrijednost (ponekad i drastično) i investitori i vlasnici kapitala se, gotovo preko noći, nađu suočeni sa teškim odlukama. Ili da obustave dalje investiranje i/ili da imovinu prodaju prije nego njena vrijednost značajno opadne.
Svjetski mjediji posljednje nedelje ne prestaju da objavljuju izvještaje o masovnom povlačenju zapadnog kapitala sa ruskog tržišta. Po procijeni Evropske Centralne banke samo u nekoliko posljednjih mjeseci iz Rusije je izašlo oko 220 milijardi dolara.
Sve investicije zapadnih kompanija su obustavljene ili "na čekanju" I odliv novca, kao posljedica sve izraženijih strahovanja, stalno raste. Ugledni Ekonomski samit u Sankt Peterburgu (zakazan za kraj mjeseca) već prijeti da se pretvori u pravi fijasko i skandal, jer učesnici koji su na čelu ekonomskih/kompanijskih giganata sa Zapada, a čije se učešće nije dovodilo u pitanje, ne prestaju otkazivati dolaske.
Naravno, eksperti iz Rusije (koji su ovo komentarisali posljednjih dana) vjerovatno su u pravu kada kažu da su mnogi svoje prisustvo otkazali i pod pritiskom Vlada u svojim državama. Bilo kako bilo - Putinu se masovno osipa novac... MMF je već prognozirao da će Rusija (kojoj se u ranije prognozirao rast od nekoliko procenata) sada suočava sa perspektivom stagnacije, a u slučaju pogoršanja političko-ekonomskih veza sa Zapadom, njena ekonomija neće moći izbjeći recesiju.
U ovome treba tražiti dio odgovora na pitanje - zašto se Putin drži po strani od pobunjenika u Donbasu, i to sada kada im je njegova pomoć najpotrebnija?
Ukrajinski helikopteri nad područjem u kojem je registrovana aktivnost pobunjenika
Ako stavimo po strani Putinovu patološku nepredvidljivost (koja njega očigledno jako zabavlja, a Svijet podjednako fascinira i izluđuje) moj je utisak da se radi o lideru kojem (poput mnogih njegovih prethodnika na čelu Rusije) životi bilo kojih i koliko brojnih Rusa (a još manje nekih drugih) i ne znače previše. Radi se o čovjeku koji je (kao i svaki megaloman) opsjednut idejom misije, istorijske uloge koju treba da odigra i pobjede koja ne smije izostati. A ta pobjeda mora biti čista, jasna i nedvosmislena, kako je nikad niko (ni u Svijetu, a posebno ne u Rusiji) ne bi doveo u pitanje ili njene rezultate u budućnosti uspio potrošiti. On želi djelo koje će ostati iza njega. On je opijen mitologiziranim likovima Petra Velikog i Staljina i onim što je ideološki/doktrinarno pokretalo ove dva čovjeka.
Njegova politika zapravo je pokušaj da se oponašanjem Zapada tehnološki osavremeni rusko društvo, ali da se tako modernizovana zemlja i dalje temelji na ruskoj autokratskoj tradiciji i vrijednostima pravoslavnog misticizma i etnofiletizma koje su inače autentično sa prostora te goleme države. Ukratko, on je uvjeren da je njegov san ostvariv samo ukoliko porazi Zapad. Prije svega politički, no on neće prezati ni od upotrebe oružja. Sve nabrojano Putina čini jako opasnim čovjekom.
Zapad je, reklo bi se, shvatio o čemu se radi, no da li i prekasno - ostaje da se vidi...
U svakom slučaju Putinu ovih dana misli nijesu u Ukrajini. Ne bi tamo bile pa ni kada bi mu javili da je na pomolu holkaust (pro)Rusa u Ukrajini. Njega dešavanja u Ukrajini interesuju gotovo isključivo u kontekstu njegovog "kampf-a" sa Zapadom. Sklon sam da pomislim da je on u svojoj glavi uistinu i stekao sliku da u Kijevu ne sjedi niko drugi sem operativci Zapada. Uostalom zato i odbija nastojanja da se kao njegovi sagovornici ili sagovornici njegovih saradnika pojavljuju predstavnici Vlade u Ukrajini.
Ne, on koncentraciju drži na Zapadu. Poput zmije nasuprot prijetnji prati svaki pokret koji napravi Zapad i, baš kao i zmija ili neka slična životinja, ne prestaje slati poruke iz kojih se nedvosmisleno mogu razumjeti prijetnje protivniku potpunim uništenjem ili opštim Armagedonom. Demonstracije sile (poput performansa sa testiranjem strateškog nuklearnog naoružanja, impresivne vojne parade u Moskvi i na Krimu, šetanje nosača aviona kroz La Manš, namjerne nalete bombardera i lovaca, tj., povrede vazdušnih prostora Ukrajine i pojedinih država Zapada) jasan su znak koliko je Putin uvjeren da je sila pravi jezik kojim treba razgovarati sa Zapadom i da Zapad samo jezik sile razumije.Tragikomično je upravo to što je Putin upravo taj koji drugi sem jezika sile niti razumije, niti govori. U njegovom svijetu taj primitivni jezik bi trebao biti jedini kojim se muškarci trebaju služiti.
III razlog -
želja jugoistoka Ukrajine za "Novorosijom" daleko je od Putinovog sna
želja jugoistoka Ukrajine za "Novorosijom" daleko je od Putinovog sna
Po meni, sem očekivanog otpora Ukrajinaca otvorenoj agresiji i nepredvidivih posljedica dodatnih ljuljanja vlastite ekonomije, treći razlog zašto Putin oklijeva da učini neki novi smion potez i tako opet poveća ulog u ovoj igri, jeste - iznenađenje izostankom nekih očekivanih događaja na terenu.
Nikakvih dokaza nemam za ovo što ću saopštiti, no gotovo sam ubijeđen da je Putin jako iznenađen razvojem situacije na terenu. Suprotno zamci o "proruskom Jugoistoku", a u koju često upadaju i zapadni mediji (oni možda čak i ponajviše) sada se već može jasno zaključiti da nikakvog govora o proruskim raspoloženjima na (čitavom) Jugoistoku nema ni govora, te da je anketa svjetski uglednog International Republican instituta zaista bila vjerodostojna.
Ne samo da Putin na pobunu nije inspirasao stanovništvo u oblastima Dnjepropetrovska, Zaporožja, Harkiva, Odese i Kersona,već ni u Donjecku i Lugansku stvari ni izbliza ne idu kako je očekivao. Putin je, sva je prilika, očekivao nešto nalik onom što je već vidio u Abhaziji i Južnoj Osetiji đe je lokalno rusko stanovništvo masovno i gotovo bez izuzetka otkazalo poslušnost vlastitoj državi. U Ukrajini toga nema. A i oni na koje se oslanja u Ukrajini pokazuju još veću nedoraslost od centralne Vlade u Kijevu. Sami su nesposobni ne samo da i jedan jedini grad očiste od institucija lojalnih Kijevu (to je donekle pošlo za rukom samo onima u Slavjansku, koji je uzgred među posmatračima i najosumnjičeniji da u njemu ima ruskih agenata FSB-a i specijalista ruske vojske) već nijesu u stanju ni koordinirano djelovati. Mediji su već izvijestili o animozitetima koji postoje između tkz "Slavjanske ekipe" na čelu sa bivšim oficirom Igorom Strelkovim i ekipe iz Donjecka oko navodnog "narodnog guvernera" već pominjanog Pavela Gubareva.
Ovi ljudi nijesu u stanju angažovati ni lokalnu policiju da se bori protiv Vladinih snaga u gradovima đe su ostvarii kontrolu, a kamoli da sami stvore nove institucije.
Traljavi referendum koji je organizovala Moskva na Krimu, primjer je visokih demokratskih standarda u poređenju sa cirkusom koji je u djelovima Donbasa priredio Gubarev sa društvom.
Sve u svemu nastajanje zamišljene "Republike Novorosije" na prostoru ukrajinskog jugoistoka pretvara se u fijasko i mrcvarenje.
Naravno, Putin ni ne pomišlja izvući prste iz kontinentalne Ukrajine jer, osim što bi značilo to njegov totalni poraz i u kući mu napravilo ozbiljne probleme, uz to bi i ponovo na pozornicu vratilo pitanje Krima. Njemu i Rusiji Krim više niko (sem u slučaju kakvog trijumfa u globalnom sukobu) ne može uzeti, ali to pitanje ostaje otvoreno i ono će Rusiji svakako praviti probleme ukoliko ona bude lišena dovoljno jakih političkih pozicija i tema kojima bi ga (is)trgovala.
I za kraj, iako bi sadašnju fazu mogli nazvati kontrolisanim haosom/neredom u samoj Ukrajini, ali i u odnosima Zapad-Rusija, to na žalost i nije potpuno tačno. Situacija je odavno u zoni visoko zapaljivog i nijedna strana, a najmanje određeni pojedinac (bez obzira koliko važan i uticajan lider bio) nije više u stanju predvidjeti umirujući epilog ove krize, a kamoli ga obezbijediti. Stoga, ja ostajem pri svojoj ranijoj ocjeni da je Pandorina kutija otvorena i da su neke nezamjenjive ograde kolektivne bezbjednosti i međusobnog povjerenja u Svijetu, najviše krivicom Putina, ali ne isključivo samo njega - trajno porušene i uništene.
Putinova Rusija nam nudi život u novoj i vrlo opasnoj realnosti u kojoj bi trebalo presuđivati načelo da budući Svijet može i treba oblikovati gola sila i "pravo jačeg". U tom Svijetu po mjeri Kremlja, ne samo granice bilo koje države, već ni opstanak nijedne od onih koje danas postoje ili će tek nastati - nije ničim garantovan. Između sile potencijalnog agresora i njegovih šansi da njenom upotrebom oduzme resurse onog kom se namjerio, ubuduće će stajati samo spremnost i opremljenost onog na kog se nasrće da svoju slobodu, imovinu i resurse odbrani.
U eri nuklearnog naoružanja i prenaseljenosti Svijeta, kada je pitanje resursa "pitanje opstanka" život bez ovih upravo srušenih ograda i barijera, po prvi put direktno je u stanju da ugrozi ljudsku civilizaciju. Makar onu kakvu smo znali do nedavno.
No comments:
Post a Comment