Ovih martovskih dana blog slavi svoj prvi rođendan.
Iz tog razloga, te iz činjenice da je blog privukao pažnju velikog broja vas, čija vjernost nije dolazila u pitanje ni onih dana kada na njemu nije bilo novih objava, smatrao sam prigodnim napisati tim povodom ponešto, i, u mjeri mojih znanja i iskustava, kao i do sada, podijeliti sa vama vlastita aktuelna viđenja, zaključke i procjene.
Proteklih godinu dana svijet je obilježila politička kriza oko Ukrajine i svi drugi događaji i procesi u svijetu (bilo politički, ekonomski, pa sve do kulturoloških) bili su ne samo u sjenci ove krize, već direktno definisani njom. Takav trend i dalje sugeriše ne samo da će biti nastavljen, već i da će biti dodatno intenziviran, pojave ogoljenije, a upotrijebljena sredstava po stvorenim posljedicama sve ozbiljnija.
Ova činjenica zaslužna je i za vrlo zanimljivo stanje u kojem se našao Balkan, pa dakle i Crna Gora kao njegov mali fragment čija je osobenost upravo bila u tome što je sebe izgrađivala kao most kultura i upravo onih civilizacija koje se danas antagonizuju sve više, odmiču sve dalje i dalje jedna od druge, a sve ne bi li se bolje pozicionirale za neminovan sudar.
Dok ovo pišem pod površinom političkog tla Crne Gore već se događa vrenje čije događanje relevantni politički akteri ne samo da prepoznaju, već (svaki iz svog razloga) žele kontrolisati. Između ostalog i tako što će njegove sporadične manifestacije (posebno u svom javnom diskursu) tretirati marginalnim ili ih čak ignorisati. Cilj je samo jedan - pokušati što pažljivije pratiti ove procese i u pravom trenutku iskoristiti ih za svoje političke i lične ciljeve. Dinamiku ovih procesa određuju zastrašujuće snažni i nepredvidljivi (gotovo nekontrolisani) politički vjetrovi koji dolaze izvana, a koji se stvaraju pod uticajem poteza koje povlače sukobljene velike sile.
Kad bi me neko pitao kako bih najkraće opisao stvarnost koju danas živi Crna Gora i što bi to bilo zajedničko svim relevantnim političkim subjektima u Crnoj Gori (poziciji, opoziciji, prominentnim grupama i pojedincima) onda bih sve mogao sažeti u kratak odgovor - veliko iščekivanje.
Vratiću se Crnoj Gori i ovdašnjim prilikama malo kasnije...
Debaltsevo, kraj jednog poglavlja
Debaltsevo nakon pada.
Vrijeme je za određenu rekapitulaciju perioda od prethodnog osvrta, i analiza ključnih događaja u njemu, a koji su svojevrsne male raskrsnice. Smjer krize se, na žalost ili na sreću (zavisi kako gledate na stvari), a i na tragu mojih procjena - ne mijenja.
Promjena ima u kalibraciji tog smjera koji stalno koriguju te, nazovimo ih tako - "raskrsnice".
Posljednja velika "raskrsnica" bio je pad strateški važnog grada Debaltseva, a koji se dogodio 19. februara. Samo 3-4 dana nakon potpisanog primirja "Minsk 2".
Zašto je pad ovog grada od takvog značaja? Oni koji bolje poznaju tamošnju situaciju s pravom će reći da se važnost Debaltseva ogledala u činjenice što se u okolini ovog grada i obližnje Jasunvate nalazi veliko željezničko i druga saobraćajna čvorišta, te u činjenici da su se iz njega sa lakoćom artiljerijskim oruđima mogli ugrožavati i Donjetsk i Lugansk, a posebno konstantno prijetiti presijecanjem teritorije pod kontrolom Kremlja i separatista na dva dijela. I ne bi pogriješili. Međutim, moja je procjena da je vojna važnost Debaltseva čak u sjenci političkog značaja koje je njegov pad imao.
Prvo, u činjenici da je Kremlj (koji koordinira i snadbijeva pobunjenike, te rukovodi njihovim aktivnostima) činom ignorisanja dogovora freško potpisanog primirja zapravo vrlo ciljano poslao poruku da njega nikakav dogovor neće obavezivati ukoliko naknadno procijeni da je neki njegov politički interes ostao nezadovoljen. Drugim riječima - za Kremlj/Rusiju je prihvatljivo samo ono što njegov/njen politički vrh procijeni u nekom (bilo kom) datom trenutku.
U direktnoj vezi sa ovim vjerolomstvom bila je i namjera samog Putina da ponizi Evropljane, a prije svega kancelarku Merkel i predsjednika Olanda, tj., prikaže ih u javnosti njihovih zemalja kao razmetljive osobe na čelu gizdavog evropskog političkog saveza koje nijesu u stanju nametati niti rješenja, a kamoli pravila igre u vezi sa krizom i svim onim što su njene posljedice na terenu. Iliti jednostavnije - Putin je želio sebe predstaviti kao onog od koga zavisi da li će biti mira ili rata u Ukrajini, i kako će sve na terenu izgledati.
I tu se zaista ne može mnogo prigovoriti. Zato bi evropski (i dr.) lideri, u ranijim vremenima pomalo naviknuti na luksuz arogantnog pristupa, sada to trebali otvoreno i reći - Evropa (i SAD) nemaju način (makar za sada) da piromana ne samo odvrate od toga da podmeće požare na istočnim granicama EU, već nemaju ni djelotvoran način da ga kazne onim sredstvom koje bi uspjeh garantovalo u kratkom roku.
E sad dolazimo do po meni ključne posljedice koju je momenat pada Debaltseva imao. Moje je čvrsto uvjerenje da je pad ovog grada (zajedno sa, iako herojski branjenim, nešto ranije izgubljenim Donjetskim aerodromom) onaj momenat koji je označio i definitavan kraj nada da će taj okupirani prostor na jugoistoku Donbasa ikada više biti de facto (a sada moguće i de iure) dio ukrajinske države.
Teritorija koja je sada u rukama pobunjenika osim što je postala kompaktna uz to će (nakon obnove koja neće biti jeftina) biti i ekonomski održiva. Saobraćajna mreža koja je od vitalnog značaja za iskorištenje prirodnih i privrednih potencijala ovog prostora, sada je u potpunosti pod kontrolom inspiratora pobune.
Da li Kijev zaista želi reintegraciju okupiranog područja?
Međutim, u čitavoj ovoj priči mnogi detalji u ponašanju ukrajinskih vlasti zbunjuju ili makar u najboljem slučaju podstiču na razmišljanje.
Nikada nijesam bio naklonjen teorijama zavjere ali zaista mnoge stvari na terenu nije moguće drugačije objasniti sem kao svjesnu namjeru Kijeva da u novoj Ukrajini jednostavno ne bude mjesta za ovo, nesporno najveće, žarište (pro)ruskog uticaja, tj., da ovaj komad teritorije ciljano amputira ne bi li njegovim prepuštanjem, makar privremeno, zadovoljilo apetite ruskog diktatora i tako ga odvratilo od daljeg podsticanja destabilizacije u drugim djelovima zemlje ili čak otvorene i potpune invazije, odnosno otvorenog/totalnog rata.
Takođe, negdje sve izgleda i kao prikrivena namjera zapadnih saveznika.
Neću dalje produbljivati ovu tezu (jer nemam dovoljno podataka da bih je mogao dokazati) ali je samo želim kandidovati kao moguću, jer se pokreti ukrajinskih jedinica teško drugačije mogu objasniti. Posebno je teško objasniti njihovo ponašanje unutar Debaltseva i nekih drugih do skoro držanih gradova, gdje je njihovo ponašanje bilo više nalik djelovanju invazora na okupitanoj teritoriji nego li snaga koje odsudno brane vlastitu zemlju. Ukrajinske snage bezbjednosti zaista ne mogu biti optužene da su vršile zločine (posebno ne masovne) nad civilnim stanovništvom, niti ih za nešto takvo optužuje i druga strana, ali količina jaza u povjerenju između domicilnog stanovništva i branilaca bila je tolika da su snage bezbjednosti (baš kao i teroristi na strani pobune) pokazale totalno odsustvo obzira prema imovini stanovništva koje su navodno došli da brane.
Međusobna granatiranja dvije strane, koja bi se obzirom na intenzitet i upotrijebljena ubojna sredstva mogla okarakterisati kao zvjerska, (a ovo ću reći prije svega kao neko ko je nekada davno nosio uniformu) predstavljaju najnemoralniji (čitaj: najkukavičkiji) način ratovanja.
Od početka je sve išlo kako ne treba. Predugačak bi bio spisak grešaka koje je namjerno ili nenamjerno (istorija će dati odgovor) počinio Kijev da bi ih sada imali vremena sve nabrajati. Na veliki broj tih grešaka ukazivao sam u svojim ranijim tekstovima.
Reklo bi se da stvar pomalo podsjeća na američku revoluciju kada su nekontrolisane represalije regularnih jedinica nad stanovništvom (najčešće u vidu paljenja čitavih sela), ne samo do tada pasivno stanovništvo već i dotadašnje protivnike pobune direktno svrstavale na njihovu stranu. Odnos stanovništva u Donbasu prema ostalim Ukrajincima ima svoje korijene u daljoj prošlosti, pa kao takav nije od juče. Međutim danas je diferencijacija (najmanje podjednakom zaslugom vlasti u Kijevu) došla do svog samog kraja. Zapanjuje kada posmatrate prilog iz ratom zahvaćenog područja (i to čak iz objektiva Vladi naklonjenih medija) u kom čujete mještane kako govore: " Došli su Ukrajinci...", "bili su Ukrajinci..."i slično. Pa čak i kada iznose pozitivne komentare mještani o vojnicima i policajcima u tim jedinicama ne govore kao o sunarodnicima, već o nekima koji su dobri ili manje dobri, ovakvi ili onakvi, ali svakako "drugi".
Reklo bi se da stvar pomalo podsjeća na američku revoluciju kada su nekontrolisane represalije regularnih jedinica nad stanovništvom (najčešće u vidu paljenja čitavih sela), ne samo do tada pasivno stanovništvo već i dotadašnje protivnike pobune direktno svrstavale na njihovu stranu. Odnos stanovništva u Donbasu prema ostalim Ukrajincima ima svoje korijene u daljoj prošlosti, pa kao takav nije od juče. Međutim danas je diferencijacija (najmanje podjednakom zaslugom vlasti u Kijevu) došla do svog samog kraja. Zapanjuje kada posmatrate prilog iz ratom zahvaćenog područja (i to čak iz objektiva Vladi naklonjenih medija) u kom čujete mještane kako govore: " Došli su Ukrajinci...", "bili su Ukrajinci..."i slično. Pa čak i kada iznose pozitivne komentare mještani o vojnicima i policajcima u tim jedinicama ne govore kao o sunarodnicima, već o nekima koji su dobri ili manje dobri, ovakvi ili onakvi, ali svakako "drugi".
Kad se tome doda da Kijev (ja ne mogu zaključiti drugo sem namjerno) ne želi da ometa signal ruskih i proruskih radio i TV stanica na čitavom Donbasu, iako na to ima suvereno pravo a tehnički je više nego jednostavno i moderne armije uređaje za to imaju već više od pola vijeka, razloga za zbunjenost ne može nedostajati. Danas, a to su potvrdile više stranih redakcija (podjednako začuđeni ko moja malenkost) na prostoru Donbasa analogni signal emituje od 4 do 7 ruskih TV stanica, dok je od ukrajinskih TV stanica svoj program, vjerovali ili ne, u stanju da učini vidljivim samo jedna.
Dakle, a kao što je već i rečeno, povratak ukrajinske države na pobunom zahvaćeni prostor s padom Debaltseva postao je ako ne isključen, a ono jako malo vjerovatan.
Čak i ako bi se (ikada) ukrajinska država vratila na taj prostor pitanje je da li bi je tamo iko više želio i imao dočekati.
Pomoć Ukrajini u oružju
Pad Debaltseva imao je i jednu pozitivnu posljedicu. Konačno je spremnost zapadnih saveznika da naoružavaju Ukrajinu i aktivnije se uključe ne bi li spriječili njenu dalju destabilizaciju, postala većinsko opredjeljenje. Tek rijetki lideri na Zapadu to će otvoreno reći ali aktivnosti na tom planu svakako će se intenzivirati.
SAD, a posebno EU koja je direktno ugrožena ruskom prijetnjom, zapravo i nemaju izbora. Stvari su odavno zauzele svoj tok i saveznici će učiniti sve da se oružani sukob sa Rusijom zadrži na teritoriji Ukrajine (po mogućnosti što istočnije) nego da se požar koji bi otvorio oružani sukob dogodi u nekoj drugoj, u Evropu već integrisanoj državi.
Nije Ukrajina jedino bojište u kom zapadni saveznici očekuju da budu izazvani.
Na liniji vatre
Odmah nakon što im je postalo jasno da netom potpisani sporazum "Minsk 2" teško da će živjeti znatno duže od prethodnog, prvo njemačka kancelarka Merkel, a zatim i američki državni sekretar Keri više nego jasno upozorili su da se izvjesnim može smatrati ruski pokušaj destabilizacije Moldavije, Gruzije te zemalja Balkana, a posebno su pobrojane one koje su zemlje aspiranti za članstvo.
Sekretar Keri je čak otvoreno rekao da će ove zemlje (a među prvima je pomenuo Crnu Goru) biti na liniji vatre u sudaru zapadnih saveznika i Rusije.
Dakle, Keri i Merkel zapravo su pobrojavali potencijalna bojišta na periferiji Evrope (kojoj pripadamo našom zaslugom) a na kojima će se narednih mjeseci i godina odmjeravati snage zapadnih sila i Rusije.
Njih dvoje zapravo i nijesu prvi koji su na ovo ukazali. Na desetine političara i političkih analitičara iz SAD, EU, Rusije, na to, kao neminovnu posljedicu, skreće pažnju još od aprila-maja prošle godine. Prvi koji je javno istupio s upozorenjem da će Moskva ići na destabilizaciju Balkana bio je Hodorkovski. Nakon njega izređalo se još puno njih koji su na to ukazivali, ali u CG je sve to cenzurisano, jer je cenzurisano i u Srbiji odakle crnogorski mediji kopiraju vijesti iz svijeta i AD LITERAM ih prenose domačim konzumentima sa sve neizmijenjenim naslovima.
Naravno, iako nije isključeno, bilo bi neozbiljno pomisliti ili tvrditi da postoji mogućnost da Rusija vojskom uđe u bilo koju od tih država. Ona i u Ukrajini vrši ograničenu invaziju ulažući određene napore da taj svoj angažman prikriva koliko je god to moguće. Ne naravno.
Sve nabrojane države (kojima treba dodati i neke koje nijesu nabrojane, poput Grčke i Bugarske) biće u iskušenju ruskog zagrljaja. One koje se tome budu opirale biće podrivane iznutra. Onoliko intenzivno koliko njihovo opiranje bude veće, antizapadne snage snažnije, a sama Rusija imala vremena i kapaciteta da se pored ostalih aktivnosti bavi i tim.
Srbija je (uz Moldaviju) prvi potencijalni kandidat za to da bude uvučen u spiralu unutrašnje konfrontacije, te u epilogu upadne u haos građanskog rata.
Moje je uvjerenje da srpski premijer Vučić s mukom pokušava da ruskom histerijom obuzete Srbe sačuva od toga da zapale vlastitu državu. On je još u decembru (tokom intervjua RTS-u) kritičarima saopštio da svako ko smatra da bi trebalo voditi drugačiju politiku u odnosu na događaje u Evropi zapravo se zalaže za uništenje Srbije a da toga nije svjestan.
Dok ga je mlađani voditelj gledao nekim zbunjenim pogledom, pokušavajući da pronikne u to o čemu Vučić priča i otkud u toj njegovoj rečenici takva emocija, priznajem, bilo mi je pomalo žao srpskog premijera.
On (a i ovi nesretni kalkulanti u vlasti CG) bili su u nadi (iako je nejasno na bazi kakve procjene) da će se sve "to" nekako smiriti i da neće morati birati i zamjerati se bilo kojoj od strana u sukobu. Međutim, stvari su se otegle i u međuvremenu eskalirale do nivoa koji sam, kao što znate, predvidio još u martu i aprilu prošle godine. Nije trebalo biti vidovit. Sve je to mogao pretpostaviti/zaključiti bilo ko ko bolje poznaje Zapad i Rusiju, njihov kulturološko-politički habitus, te ozbiljnost samog političkog zemljotresa koji je došao sa Krima) tako da sada Vučić više nema ni teoretske šanse da dalje oteže i balansira. Posebno veliki problem za srpskog premijera leži u činjenici da je srpska ekonomija zapravo nedavno bankrotirala. Znalo se unaprijed da će se to dogoditi. Bivši srpski ministar finansija Krstić zato je i podnio ostavku prošle jeseni, a Vučić je na press-u Vlade Srbije (na kojem je ostavka objavljena) lično zahvalio Krstiću za sve ono što je pokušao da bi otklonio tu mogućnost, te što ga je kao ministar suočio sa surovom istinom da Srbija može funkcionisati najkasnije do februara. Kako nije htio da odobri drastične rezove koje je predlagao Krstić kao jedinu preostalu mjeru da se zemlja ekonomski održi - prihvatio je njegovu ostavku.
Za Srbiju je zapravo igra bila završena onog trenutka kada je koji mjesec kasnije Putin saopštio da od Južnog toka nema ništa (što je značilo da nema ništa od najavljivanih hiljada novih radnih mjesta za Srbe i poslova za srpska preduzeća, a što je trebalo biti slamka spasa za srpsku privredu) pa je Vučić odmah napravio zaokret i okrenuo se za pomoć Bajdenu. Pristao je na sve što se od Srbije traži, pa je tragom toga krajem februara odobren ogroman zajam MMF-a za Srbiju (za one koji ne znaju MMF je trezor SAD-a za zajmove u funkciji političke dominacije) a zajam će pomoći Srbiji da kupi neko vrijeme.
Moje je uvjerenje da srpski premijer Vučić s mukom pokušava da ruskom histerijom obuzete Srbe sačuva od toga da zapale vlastitu državu. On je još u decembru (tokom intervjua RTS-u) kritičarima saopštio da svako ko smatra da bi trebalo voditi drugačiju politiku u odnosu na događaje u Evropi zapravo se zalaže za uništenje Srbije a da toga nije svjestan.
Dok ga je mlađani voditelj gledao nekim zbunjenim pogledom, pokušavajući da pronikne u to o čemu Vučić priča i otkud u toj njegovoj rečenici takva emocija, priznajem, bilo mi je pomalo žao srpskog premijera.
On (a i ovi nesretni kalkulanti u vlasti CG) bili su u nadi (iako je nejasno na bazi kakve procjene) da će se sve "to" nekako smiriti i da neće morati birati i zamjerati se bilo kojoj od strana u sukobu. Međutim, stvari su se otegle i u međuvremenu eskalirale do nivoa koji sam, kao što znate, predvidio još u martu i aprilu prošle godine. Nije trebalo biti vidovit. Sve je to mogao pretpostaviti/zaključiti bilo ko ko bolje poznaje Zapad i Rusiju, njihov kulturološko-politički habitus, te ozbiljnost samog političkog zemljotresa koji je došao sa Krima) tako da sada Vučić više nema ni teoretske šanse da dalje oteže i balansira. Posebno veliki problem za srpskog premijera leži u činjenici da je srpska ekonomija zapravo nedavno bankrotirala. Znalo se unaprijed da će se to dogoditi. Bivši srpski ministar finansija Krstić zato je i podnio ostavku prošle jeseni, a Vučić je na press-u Vlade Srbije (na kojem je ostavka objavljena) lično zahvalio Krstiću za sve ono što je pokušao da bi otklonio tu mogućnost, te što ga je kao ministar suočio sa surovom istinom da Srbija može funkcionisati najkasnije do februara. Kako nije htio da odobri drastične rezove koje je predlagao Krstić kao jedinu preostalu mjeru da se zemlja ekonomski održi - prihvatio je njegovu ostavku.
Za Srbiju je zapravo igra bila završena onog trenutka kada je koji mjesec kasnije Putin saopštio da od Južnog toka nema ništa (što je značilo da nema ništa od najavljivanih hiljada novih radnih mjesta za Srbe i poslova za srpska preduzeća, a što je trebalo biti slamka spasa za srpsku privredu) pa je Vučić odmah napravio zaokret i okrenuo se za pomoć Bajdenu. Pristao je na sve što se od Srbije traži, pa je tragom toga krajem februara odobren ogroman zajam MMF-a za Srbiju (za one koji ne znaju MMF je trezor SAD-a za zajmove u funkciji političke dominacije) a zajam će pomoći Srbiji da kupi neko vrijeme.
Takođe, teško je ne primijetiti da se najedanput u Srbiju ponovo pojavljuju američke kompanije i preduzeća kao investitori ili interesenti.
Da se ne shvatimo pogrešno, otvorenost Vučića za saradnju sa Amerikancima traje već poduže (neki čak vjeruju da Amerikanci i stoje iza dolaska SNS-a na vlast) ali je Srbija i on na njenom čelu sve manje u poziciji da Amerikancima nešto traži, a sve je više prinuđen da obećava. Interesantno je da Amerikanci i u slučaju Vučića i u slučaju Đukanovića primjenju isti modus operandi. Šargarepa se nudi najčešće preko arapskih i azerbejdžanskih (državnih) investitora i to najviše preko najpovjerljivijeg i najodanijeg američkog saveznika u arapskom svijetu - šeika bin Zajeda al Nahjana.
Istog onog koji je Vučiću kupio JAT (Etihad), zatim obećao "Beograd na vodi", a Đukanoviću (ako bude dobar) obećao kupovinu Dubovice i Velike plaže sa namjerom da tu niču hoteli i vile. Istog onog šeika koji je krajem februara u ime UAE potpisao sa ukrajinskim predsjednikom Porošenkom ugovor o isporuci naoružanja za Ukrajinu. Mislim da na svijetu zaista ne postoji toliko naivan čovjek koji je taj čin razumio bilo kako drugačije sem kao elegantan način da SAD i zapadni saveznici počnu sa isporukama oružja Ukrajini a da pritom ne budu direktni snadbjevači. Makar za početak. Tek da se led probije.
Vučićevo potpuno okretanje Zapadu sa imenovanjem bivšeg britanskog premijera Blera za savjetnika teško da je moglo biti očiglednije. Da paradoks bude veći i bez obzira na Blerovo nesporno iskustvo u međunarodnoj politici, upravo je Bler bio onaj koji je danima pritiskao Klintona da se krene silom u obračunu sa Miloševićevom hordom koja je divljala po Kosovu. Protiv iste one politike koju je Vučić 1999., tada kao mlađani vođa jugenda SRS-a, gorljivo branio i zastupao. Ali istorija je puna spektakularnih obrta i ironije sudbine. Vučića je čak teško uočiti u tom brojnom klubu onih koji su se u zrelosti obračunavali sa idejama koje su zastupali u mladosti.
Sve ovo što se događa na Balkanu u konfliktu je sa interesima nekog drugog. U svijetu u kom je jedan poredak osporen a drugi nije dogovore, bilo kakav plan i razvoj situacije ne mora nužno voditi u pravcu u kom to izgleda. Ukratko - predstavlja račun bez krčmara.
Da se ne shvatimo pogrešno, otvorenost Vučića za saradnju sa Amerikancima traje već poduže (neki čak vjeruju da Amerikanci i stoje iza dolaska SNS-a na vlast) ali je Srbija i on na njenom čelu sve manje u poziciji da Amerikancima nešto traži, a sve je više prinuđen da obećava. Interesantno je da Amerikanci i u slučaju Vučića i u slučaju Đukanovića primjenju isti modus operandi. Šargarepa se nudi najčešće preko arapskih i azerbejdžanskih (državnih) investitora i to najviše preko najpovjerljivijeg i najodanijeg američkog saveznika u arapskom svijetu - šeika bin Zajeda al Nahjana.
Istog onog koji je Vučiću kupio JAT (Etihad), zatim obećao "Beograd na vodi", a Đukanoviću (ako bude dobar) obećao kupovinu Dubovice i Velike plaže sa namjerom da tu niču hoteli i vile. Istog onog šeika koji je krajem februara u ime UAE potpisao sa ukrajinskim predsjednikom Porošenkom ugovor o isporuci naoružanja za Ukrajinu. Mislim da na svijetu zaista ne postoji toliko naivan čovjek koji je taj čin razumio bilo kako drugačije sem kao elegantan način da SAD i zapadni saveznici počnu sa isporukama oružja Ukrajini a da pritom ne budu direktni snadbjevači. Makar za početak. Tek da se led probije.
Vučićevo potpuno okretanje Zapadu sa imenovanjem bivšeg britanskog premijera Blera za savjetnika teško da je moglo biti očiglednije. Da paradoks bude veći i bez obzira na Blerovo nesporno iskustvo u međunarodnoj politici, upravo je Bler bio onaj koji je danima pritiskao Klintona da se krene silom u obračunu sa Miloševićevom hordom koja je divljala po Kosovu. Protiv iste one politike koju je Vučić 1999., tada kao mlađani vođa jugenda SRS-a, gorljivo branio i zastupao. Ali istorija je puna spektakularnih obrta i ironije sudbine. Vučića je čak teško uočiti u tom brojnom klubu onih koji su se u zrelosti obračunavali sa idejama koje su zastupali u mladosti.
Sve ovo što se događa na Balkanu u konfliktu je sa interesima nekog drugog. U svijetu u kom je jedan poredak osporen a drugi nije dogovore, bilo kakav plan i razvoj situacije ne mora nužno voditi u pravcu u kom to izgleda. Ukratko - predstavlja račun bez krčmara.
Sasvim je sigurno da se neće sve razvijati kako je planirano.
Pravac u kom će se kretati Balkan zavisiće od onog što se bude događalo najprije u Grčkoj, ali prilično i od razvoja situacije u Bugarskoj i Hrvatskoj.
U prve dvije zemlje (GR i BG) za očekivati je ozbiljne turbulencije. I u jednoj i drugoj, baš kao i u Crnoj Gori i Srbiji naklonost stanovništva prema politici ruskog diktatora (čije mnjenje diktiraju mediji u tim zemljama) prisutna je u izuzetno visokom procentu koji varira između 40 i čak 65%. Takve simpatije obično nemaju korijen u iskrenom divljenju za ruskog samodržca, ruski narod, pa čak ni za rusku kulturu. Prave razloge treba tražiti u alarmantno narastajućem nezadovoljstvu neefikasnom i glomaznom administracijom EU koje buja i u mnogim starim članicama Unije.
Nova EU - put do nje i cijena za greške
U jednom od ranijih osvrta već sam ustvrdio da će se EU, ukoliko želi preživjeti, što hitnije morati transformisati. Na žalost, u vremenima gotovo ratne opasnosti to ne izgleda nimalo jednostavno i lako izvodljivo. Čak i da te opasnosti nema veliko je pitanje da li Evropa ima kredibilnih kvalitetnih lidera sposobnih da pokrenu proces njene transformacije. Poseban problem leži u činjenici da je novu Evropu moguće održati i pokrenuti naprijed samo ukoliko joj se u temelje ugradi određena ideologija oko koje bi se evropski narodi htjeli okupljati.
Paradoks moderne Evrope jeste u tome što je ona izgrađena i propisima uređena na način da bude ne samo deideologizirana, već da se protiv svih ideologija bori u njihovom nastanku. Da ih bukvalno zatire poput organizma koji ima rezistenciju na ljekove jer je programiran da ih prepoznaje kao viruse.
Ono što je nekakva mršava utjeha jeste činjenica da SAD neće dozvoliti propast svog evropskog projekta. Projekta koji je od strateške važnosti ne samo za narode Evrope, već podjednako i za ekonomske i bezbjednosne interese SAD.
Ono što se sada događa, a u jeku opšteg pozicioniranja i čvršćeg objedinjavanja svijeta oko nekoliko centara, jeste namjera SAD da EU ekonomski osnaže, ali i politički trajno vežu uz sebe. I to na način koji bukvalno podrazumijeva to da se EU, u interesu svog opstanka, odrekne (oduvijek ambiciozne) želje da parira Sjedinjenim državama.
Ključ kojim će Evropljani, u interesu sigurnosti i boljeg života, predati veliki dio vlastite autonomije SAD-u (pošteno je reći: finansijskim centrima ove moćne ekonomije) jeste ugovor koji se trenutno sačinjava pod nevjerovatnim mjerama tajnosti.
Ugovor na kome se ubrzano radi i koji se pokušava do detalja dogovoriti najkasnije do početka zime ove godine nosi naziv TTIP iliti The Transatlantic Trade and Investment Partnership.
Od kakve je važnosti ugovor za budućnost Evrope najbolje govori činjenica da se isti sačinjava u proceduri čija tajnovitost ne samo što je potpuno atipična poslovičnoj transparentnosti evropskih institucija i društava, već ozbiljno zabrinjava Nijedan medij, a kamoli grupa ili pojedinac nije dobio dozvolu imati uvid u dosadašnji tok dogovora. Sem članova Evropske komisije (Vlade EU) Limitirani pristup dozvoljen je isključivo poslanicima Evropskog Parlamenta ali uz prethodnu pismenu obavezu da detalje u koje su imali ograničen uvid ne smiju iznositi javno, te ne smiju koristiti u interesu svom ili drugih subjekata.
Koliku i kakvu će cijenu morati platiti EU na putu vlastite konsolidacije ostaje da se vidi no pozitivna je pojava da se u vodećim centrima Evrope sve jasnije prepoznaju sve evropske Ahilove pete.
Balkan, prepušten domaćim oligarhijama
Jedna od najvećih je upravo Balkan. Dio Evrope na kom nijedan proces Evropa (njene velike sile) nikada nijesu dovele do kraja. Ovo poluostrvo toliko obiluje neriešenim pitanjima da bi i bez civilizacijskog zaostajanja njegovih naroda bilo i dalje potencijalno bure baruta.
Da bi se Evropa konsolidovala na Balkanu ona, što je i prirodno, mora krenuti od Grčke (koja je u potpunom beznađu), ali i od Hrvatske.
Situacija u HR je ključna makar u dijelu onog prostora na kom se danas nalaze države ex YU. Zaista zapanjuje stepen u kom se narastanje antievropskih snaga dogodilo i u ovoj zemlji. Potpuno nekompetentna sadašnja Vlada HR, osim što je zemlju u svega 3 godine unazadila gotovo do neprepoznatljivosti (teško da bi bilo koji neprijatelj HR uspio ono u čemu je Vlada Z. Milanovića), u pokušaju da kako-tako u predizbornoj godini ublaži posljedice svog štetnog djelovanja ide dotle da je započela otvoreni flert sa sankcionisanim ruskim režimom, a u samoj zemlji vještački podstakla ideološki sukob koji hrvatsko društvo treba (makar je to plan onih koji očajnički žele opstanak na vlasti) da dovede do uvjerenja da je 2015. zapravo nastavak 1945.-e, tj., da osnovno pregnuće moderne Hrvatske mora biti sprečavanje nekakvih navodnih mračnih antidemokratskih (čitaj: fašističkih) sila da dođu na vlast. Za rubriku vjerovali ili ne...
Ali, rezonuje Milanović, ako je Putin promovisao takav diskurs širom Evrope i kao prioritet vlastite zemlje proglasio borbu protiv navodnog fašizma, pa što ne bi i on (?).
U kojoj mjeri se radi o izgubljenim liderima SDP-a i HNS HR, kao nekad avangardnim partijama, najbolje govori odluka Milanovićeve Vlade da krajem februara u ozbiljnim sankcijama obuhvaćenu Rusiju pošalje brojnu privrednu delegaciju sa sve pojedinim ministrima i bivšim predsjednikom Mesićem na čelu. Sve je pomalo ličilo na susret vrha KPJ sa Staljinom 1944. Naravno, oštra reakcija stigla je i iz Brisela, a posebno Vašingtona. Posebno je neprihvatljivim viđena mogućnost da Vlada HR svoj preostali udio u velikoj petrohemiji INA (po uzoru na Srbe i NIS) proda Gasprom-u. A kad iz Brisela i Vašingtona stigne poruka da je nešto "neprihvatljivo" to treba razumjeti kao "neće biti dozvoljeno pa taman se svijet okrenuo naglavačke".
Ono što uliva određenu nadu da će situacija u HR doći na svoje mjesto jeste pobjeda nove predsjednice Grabar-Kitarović, pritisak koji je nakon toga narastao u društvu a koji će dovesti do toga, to je već gotovo izvjesno, da se izbori u HR dogode već početkom jeseni, tj., najmanje 3 mjeseca prije roka.
Otprilike u tom vremenu Vučić i Srbija mogu računati da donekle imati siguran mir. Situacija će se dramatično promijeniti onda kada predsjednik Nikolić istupi i otvoreno se sukobi s njim. Kada će e to dogoditi to je teško prognozirati, no izvjesnost će rasti sa aktuelizacijom pitanja ko će biti novi predsjednik Srbije. Ukoliko ga zdravlje posluži, Nikolić već ne krije da ima ambicije za novi mandat. Da će se sukob dogoditi svakim danom naznaka je sve više. Ideološke i koncepcijske razlike među njima izložene su javno više puta, a o stepenu nepovjerenja javnost je saznala nakon što je Nikolić optužio MUP (čitaj: Vladu Srbije) da je neko u MUP-u (nikad se nije saznalo ko i po čijem nalogu) ozvučio Nikolićev telefon i njegove radne prostorije. Vučić i Nikolić su u 4 oka riješili stvar i postarali se da se mediji (a inače su najugledniji pod kontrolom Vučića) ne raspituju više o tome. Prosto je sve zataškano, a u Srbiji i Crnoj Gori (društvima koja nikada nijesu sazrela kao građanska) dokazano, i najveće skandale moguće je zataškati lako samo ako to vlast zaželi.
Da se ne shvatimo pogrešno, sam Nikolić je male političke težine, no za očekivati je da kad se razlaz dogodi Nikolića podrži SPC (na čelu s patrijarhom lično) što će u već zreloj situaciji učiniti da se dvije Srbije nađu licem u lice i na putu direktnog sudara.
Zašto je ovo bitno?
Pa zato što će mir u CG isključivo zavisiti od onog što se narednih mjeseci bude događalo u Srbiji.
Na žalost Đukanović je od 2010 zemlju počeo voditi u rikverc i (najviše pomoću medija, školstva i SPC) vratio njeno stanovništvo u srpsku kulturološku orbitu. Učinio je istu onu fatalnu grešku koju je Janukovič učinio od 2010. sa Ukrajinom kada je zaustavio proces identitetske afirmacije Ukrajinaca, dozvolio ruskim medijima da preplave medijski prostor UKR, a Ruskoj Crkvi da se razmahne kao da se nalazi u sred Rusije.
Sad je kasno za nagle zaokrete i crnogorski brod (uzgred prepun putinofila) primakavši se ovako preblizu srpskom može završiti zahvaćen plamenom ukoliko na srpskom brodu bukne požar.
Jedina (mada mršava) nada da se šteta može ograničiti bio bi naprasni prijem CG u NATO, što na žalost ne očekujem da će se dogoditi još predugo iz razloga koje sam objasnio na svom blogu.
Da se ne shvatimo pogrešno, sam Nikolić je male političke težine, no za očekivati je da kad se razlaz dogodi Nikolića podrži SPC (na čelu s patrijarhom lično) što će u već zreloj situaciji učiniti da se dvije Srbije nađu licem u lice i na putu direktnog sudara.
Zašto je ovo bitno?
Pa zato što će mir u CG isključivo zavisiti od onog što se narednih mjeseci bude događalo u Srbiji.
Na žalost Đukanović je od 2010 zemlju počeo voditi u rikverc i (najviše pomoću medija, školstva i SPC) vratio njeno stanovništvo u srpsku kulturološku orbitu. Učinio je istu onu fatalnu grešku koju je Janukovič učinio od 2010. sa Ukrajinom kada je zaustavio proces identitetske afirmacije Ukrajinaca, dozvolio ruskim medijima da preplave medijski prostor UKR, a Ruskoj Crkvi da se razmahne kao da se nalazi u sred Rusije.
Sad je kasno za nagle zaokrete i crnogorski brod (uzgred prepun putinofila) primakavši se ovako preblizu srpskom može završiti zahvaćen plamenom ukoliko na srpskom brodu bukne požar.
Jedina (mada mršava) nada da se šteta može ograničiti bio bi naprasni prijem CG u NATO, što na žalost ne očekujem da će se dogoditi još predugo iz razloga koje sam objasnio na svom blogu.
Potvrda mojoj zebnji jeste i nedavna izjava francuskog predsjednika Olanda.
Da se vidi da su tmurni dani i velika iskušenja pred Crnom Gorom svakom ko iole razuma ima nijesu potrebni ni Keri, ni Merkelova, ni Oland. To osjeća i sam.
Da se vidi da su tmurni dani i velika iskušenja pred Crnom Gorom svakom ko iole razuma ima nijesu potrebni ni Keri, ni Merkelova, ni Oland. To osjeća i sam.
Građani Crne Gore ne od juče (mada rekao bih više instinktivno nego svjesno) osjećaju da ta nesreća porođena u Ukrajini može zakucati na njihova vrata. Otud u Crnoj Gori i toliko zanimanje za sve što se događa s tim u vezi.
Još u ranijim tekstovima najavio sam porast ruskog uticaja na političke strukture i uzajamni pokušaj pojedinih opozicionih (ali i pozicionih) političara da se stave u službu interesa Kremlja, podrivaju stabilnost vlastite zemlje, ne bi li kako u neredu prokrčili sebi put do vlasti ili održanja na istoj. U tom smislu još tada sam najavio da se mogu očekivati protesti na kojima bi se upravo kanalisala i podsticala ta antievropska (čitaj: antizapadna) raspoloženja.
Nemam dokaz za ovo što ću reći no moje uvjerenje je da bi se protesti antievropskih/proruskih snaga dogodili i ranije (ne jedan, već moguće i više njih) da Rusija (na iznenađenje mnogih ovdašnjih simpatizera) nije stala kod Marijupolja.
Takođe, rekao bih i da je razlaz u opoziciji zapravo razlaz (ajde nazovimo ih tako) strpljivijih i onih manje strpljivih, radikalnijih i umjerenijih.
No, ne treba imati iluzija, cilj koji dijeli velika većina tih ljudi samo je jedan. Razlikuju se samo u načinu dolaska do tog cilja, tj., procjeni kada je sazreo trenutak za neku akciju.
Da li to treba da istinski proevropski orjentisane građane učini spokojnim? Taman posla.
Najveća crnogorska partija (DPS) vrvi od putinofila, a sam vrh partije prikloniće se onoj strani koja im bude garantovala opstanak na vlasti i zaštitu (uglavnom nelegalno )stečenog bogatstva i zloupotrebom vlasti obezbijeđenih monopola.
Zaista, dovoljno je pogledati uređivačku politiku vladinih medija (na kojima se do neukusa navija za ruskog diktatora i prezentira gotovo isključivo ono što treba da predstavi njegovu politiku mudrom i pobjedničkom) pa razumjeti koliko se ovdašnja vlast nalazi u sukobu sa evropskim vrijednostima i zašto je naš put u EU i NATO de facto zakočen.
Ovoj mimikriji između Podgorice i Brisela/Vašingtona kad tad će doći kraj. Biće to jako poučna lekcija nakon koje će domaći mangupi shvatiti koliko su bili nedorasli poigravati se sa velikim silama na Zapadu.
Ono što me posebno raduje jeste to što će Crnogorci biti u prilici da se zaista zamisle i konačno shvate i šta je EU i šta je NATO. To svakako nije bilo ono što im se od strane vladinog i nevladinog sektora prodavalo (poput roga za svijeću) svih ovih godina. Brzinom kojom nova Evropa bude definisala šta znači biti "Evropljanin", tom brzinom će Crnogorci konačno morati sebi da odgovore da li oni sebe vide kao Evropljane.
Jer nije Evropljanin ono što o tome misle Crnogorci, već ono što o tome budu mislili narodi Evrope.
A koliku i kakvu ćemo cijenu na putu tog prosvjetljenja platiti? Vidjećemo...Lično ću biti zadovoljan ako tu operaciju kao država i društvo uopšte preživimo.
Jer nije Evropljanin ono što o tome misle Crnogorci, već ono što o tome budu mislili narodi Evrope.
A koliku i kakvu ćemo cijenu na putu tog prosvjetljenja platiti? Vidjećemo...Lično ću biti zadovoljan ako tu operaciju kao država i društvo uopšte preživimo.
A što se tiče same Evrope, ponoviću, ako sve bude "s anđelima" konačno će se definisati što je to što pripada prostoru i kulturi Evrope, a što je ono što će biti prepoznato kao tuđe i kao takvo završiti iza evropskog zida.