(objavljeno 18.04. 2014. - Forum Caffe del Montenegro)
------------------------------------------------------------------
Evo ukratko da saopštim, pa nek ostane tu... za arhivu...
Dokument je krajnje plemenit pokušaj svih strana da se, ne toliko pronađe svima prihvatljivo rješenje, koliko da se zaustavi prijeteće nekontrolisano urušavanje globalne ekonomije od čega su nas (do Ženeve) dijelili dani, a usput i survavanje ukrajinskog naroda u grotlo krvavog građanskog rata. Redosljed nije slučajan. Dobrobit ukrajinskog naroda (iako se jedino ona ističe kao motiv) na žalost, bila je u drugom planu.
Politika je, opet na žalost, surova djelatnost i političari su uvijek u obavezi prije svega štititi interese nacionalnih ekonomija i finansijskih lobija koji stoje iza njih. Gledala se šira slika i rezultat je taj koji jeste. No, dokument svakako pozdravljam i podržavam.
Šta mislim da su njegove implikacije, ili bolje - šta mislim da neće donijeti, iako se to od njega u javnosti primarno očekuje?
1. Taj postignuti dogovor, u dijelu koji se tiče njegovog kapaciteta da zaustavi ono što se u Ukrajini odmotava (a što je nama u ex YU zapravo deja vu), kao što neko od zapadnih analitičara danas reče, zaista - ne vrijedi ni papira na kojem je napisan
2. taj papir neće popraviti odnose Zapada i Rusije, a kamoli ih vratiti na tačku od prije 28. 02 - dana ruske agresije na Ukrajinu i okupacije Krima. Krčag je razbijen. Stvari su otišle jako, jako daleko. Predaleko. Putin je podizao ulog i povećavao pritisak pokušavajući da sagleda vitalnost Zapada i đe je to tačka nakon koje je Zapad spreman ući u ozbiljniju konfrontaciju. Htio je vidjeti da li su slabe tačke Zapada one koje je on procijenio da jesu i da li je saveznike moguće okrenuti jedne protiv drugih. Bukvalno je primorao Zapad na ponižavajuće skidanje košulje samo zato što je htio vidjeti njegove mišiće i šta je to sa čim može biti ugrožena Rusija. Sad je nastupila jedna opšta tišina. Zapad je bez sumnje izrazito uvrijeđen i jako zabrinut jer će iz temelja i u relativno kratkom vremenu morati izvršiti izmjene i dorade na desetine strategija u raznim oblastima kako bi sa sa što manje štete prilagodio novoj realnosti i novim pravilima igre. Neću tvrditi da je Zapad Rusiji bio neprijatelj do Ženeve (kako tvrde neki zagovornici teorija zavjere) ili to nije bio, no, od Ženeve Zapad je definitivno neprijatelj Rusije. I obratno. Zapad uvredu i izazov zaboraviti i oprostiti neće, a još manje će se ponašati kao da je sada opet sve u redu, jer je, zaBoga, Rusija potpisala neki papir. Sve što jedna i druga strana dobijaju tim papirom jeste kupovina vremena, a Ukrajina mršavu nadu da će se umjesto u nekontrolisanom ambijentu, prolivanje krvi događati u atmosferi kontrolisanog haosa i sa znatno manjim brojem stradalih. Do kada? Dok se opet ne uključe ključni igrači.
A zašto Zapadu i Rusiji treba vrijeme? Tu dolazimo do onog šta je papir zaista donio i gdje ima svoju vrijednost.
Pa da se i jedni i drugi pripreme za duži period znatno reduciranih ekonomskih veza. Dakle, da "prevedem" - da (ekonomije Zapada i one oko njega s jedne i ekonomija Rusije s druge strane) polako (u što organizovanijem maniru) pogase ili reorganizuju sve da sada ustanovljene ili planirane zajedničke poslove, i to u svim onim oblastima poslovanja i saradnje đe za svoju robu i usluge mogu naći tržište i alternativne lance snadbijavanja. Posebno se to odnosi na sirovine. Dakle traže se novi lanci snabdijevanja što iz vlastitih izvora, što iz trećih zemalja. Očekujem i brojne preregistracije firmi, promjene sjedišta, fragmentacije i sl., a sve kako bi se ekonomski subjekti prilagodili novoj realnosti. To je proces koji će trajati neko vrijeme. Različito za različite vrste roba i usluga koje su bile predmet razmjene. Ukratko od 3 mjeseca za neke, do 2-ije godine za najsloženije poslove i subjekte.
Sve u svemu spremite se da posmatrate veliko rušenje mostova. Naravno, mislim na one između ekonomija Zapada i ekonomije Ruske Federacije.
Vlast u Kijevu ima razloga biti zadovoljna sa dokumentom jer je de facto priznat njen legitimitet (tj., legitimitet državnih organa Ukrajine i odluka koje budu donosili) a od strane Rusije koja je do sada taj legitimitet osporavala. To (da se radi o vlasti koja ima pravo vršiti svoje funkcije) Moskva je posredno, ali jasno, sporazumom iz Ženeve sugerisala i pobunjenicima da prihvate. Dakle, to pitanje je definitivno zatvoreno.
Drugo pitanje koje je takođe definitivno zatvoreno jeste priča o unitarnoj Ukrajini. I to je gotovo. No, rekao bih, da iako (kako sam shvatio) prostor posebnih prava koje će uživati građani oblasti na Istoku UA nije definisan precizno, reklo bi se da se taj dio dogovora odnosi samo na Donbas (tri regije - DO,LU i DP).U perspektivi taj region će ili izaći van Ukrajine ili makar živjeti kao de facto nezavistan/odnosno de facto dio RF. Ni to nije mala žrtva koju će platiti ukrajinski narod, ali i sama pomisao da je rasulo u zemlji moglo značiti otcjepljenje kompletnog jugoistoka, gubitak luka i uopšte izlaza na more, ovo što se nazire kao posljedica koju može donijeti ženevski dokument čini se ipak, makar iz ugla Kijeva i njegovih zapadnih saveznika, podnošljivo.
No, čisto, jasno i trajno rješenje za Ukrajinu daleko je od nas, vjerujem, godinama. Do tada bojim se da će Ukrajina ući u period sporadičnih krvavih obračuna, moguće i ozbiljnijeg građanskog rata, koji bi mogao donijeti žrtve, devastaciju ekonomije i terena (posebno sijanjem minskih polja) stanje nestabilnosti, eksperimenata sa privremenim rješenjima i sl..., no stvari koje se budu događale na terenu diktiraće život građana i politiku mogućeg. To stanje na terenu jednog dana daće skicu i za trajnije rješenje. Ne isključujem mogućnost da u duhu kompromisa bude formirana Donjecka republika, a da zauzvrat ostatak Ukrajine nastavi put u EU. Možda jednog dana i u NATO, no iz ove perspektive to je predaleko da bi se procjenjivalo. Svakako Ukrajina (ono što preostane) normalan život imaće iznova tek nakon što podnesu ozbiljne žrtve. Što u stanovništvu, što u resursima, što u teritoriji...Sve drugo mislim da je zabluda.
Treće što je definitivno donio dokument je to da je Rusija (ne Putin, jer posljedice nadilaze njega i njegovo doba) zauvijek izgubila većinu Ukrajine i ukrajinskog naroda. O bratstvu ruskog i ukrajinskog naroda govoriće samo rijetki i među rijetkima. Svako dalje ide svojim putem i pitanje je kada će im se (ako ikada više) putevi sresti.
Po meni to je najstravičnija glupost i šteta koju je jedan iskompleksirani pukovnik KGB-a učinio vlastitom narodu. Sve drugo će još i nekako nekada doći na svoje mjesto, slike ruskih okupatora i svijest o tome da je Krim otet Ukrajini u ponižavajućoj predstavi Ukrajinci će sigurno još zadugo pamtiti.
Ostajem pri tvrdnji da je Putin mogao povratiti kompletnu Ukrajinu da nije bilo njegove sulude mačističke intervencije kojom je poput djeteta želio pokazati Zapadu da je za njega i Rusiju pravilo i pravo ono što on (u ime Rusije) misli i saopšti da jeste. Čak sam uvjeren da je i pitanje Krima moglo biti postavljeno i dogovoreno između dva naroda u miru i tišini da je to činjeno u atmosferi međusobnog uvažavanja i povjerenja, te do skoro snažne svijesti o tome da se radi o dva bliska naroda koji su dijelili (i pored nekih trauma) dijelili daleko više toga što ih je spajalo.
I za kraj, pošto postoje otpori pobunjenika da prihvate dokument bez obzira na potpis Moskve, samo da dodam (ukoliko nekog moj stav i u vezi toga interesuje) - besmisleno je očekivati da će to narušiti odnose pobunjenika i zvanične Moskve. Naprotiv, Moskva će to koristiti kao (toBožnji) argument da dokaže da ona nikada pobunjenike nije ni kontrolisala, niti imala mogućnosti za to. Ubrzo će se zaboraviti papir iz Ženeve, i odnosi Moskve i pobunjenika u Donbasu moći će da se razvijaju. Ne samo tajno, već i otvoreno i direktno.
Toliko.
No comments:
Post a Comment