III faza - Reakcija

Teško je zadržati emocije po strani u danu kada pristižu vijesti o ponovnim borbama snaga Vlade Ukrajine i (pro)ruskih separatista na istoku zemlje, no trenutak je kada treba konstatovati da ukrajinska Vlada na terenu (opet, nakon sličnog napora tokom sredine aprila) pokušava  napraviti preokret i prekinuti ovo stanje ofanzive militanata koji se sve sve snažnije učvšćuju na istoku zemlje. Takav izbor neumitno vodi daljoj eskalaciji krize  i podrazumijeva neizbježan krvavi epilog. Drugim riječima, još od sredine aprila prisustvujemo ulasku države i svih globalno involviranih u novu fazu.

Međutim, tokom ranije faze koju sam kolokvijalno nazvao "događanja naroda" dogodile su se mnoge očekivane, ali i mnoge neočekivane epizode i pojave, zbog kojih bi bilo primjereno osvrnuti se na ono što se dešavalo u danima koji su prethodili odluci Vlade da pokrene vojno-policijski aparat u akciju.

Prvo što je tih dana postalo vidno, na razočarenje velikog dijela svjetske javnosti, a najviše samog ukrajinskog naroda, jeste ispoljeni stepen nedoraslosti, amaterizam i odsustvo koordinacije državnih organa Ukrajine pod novim rukovodstvom u Kijevu. Ovaj porazni utisak koji nova vlast ostavlja u ovim (moguće i prelomnim) danima, toliko zabrinjava da se s pravom može konstatovati da je zemlja, njihovom krivicom, na polukorak od građanskog rata i potpunog haosa. Čitava državna struktura, ove inače velike zemlje (sa preko 45 miliona stanovnika) pokazuje zabrinjavajuće znake sklonosti da kolabira i iznutra se uruši. Vlast ne samo da pokazuje nemoć da uvede red u ekonomiju zemlje (što bi u ovim uslovima agresije i neobjavljenog rata, treba se to priznati, bio pretežak izazov i za mnogo snažnije, iskusnije i stručnije pojedince) , već vlast ozbiljno ulazi u rizik da zbog nesposobnosti da ostvari punu kontrolu nad bezbjednosnim aparatom (policijom i vojskom) izgubi svaki kredibilitet. Otkazivanje poslušnosti pojedinih jedinica Vojske i Policije, te određenog (nepoznatog) broja pojedinaca u državnoj službi, već je primijećeno na pojedinim lokalitetima. Odgovornost za ovu pojavu leži i na Kijevu jer je nesporno utvrđeno da mnoge jedinice nijesu bile primjereno rukovođene, niti su im se predočavali jasni ciljevi i rizici angažovanja, već su bile prepuštene same sebi. Za sada ti slučajevi odbijanja poslušnosti ili otborenog stavljanja na stranu pobunjenika, su još uvijek sporadični i jedino uočeni u pobunjenim gradovima na istoku zemlje, no ukoliko se ta pojava raširi, a potencijal za to postoji, novoj ukrajinskoj vlasti eventualna promjena odnosa međunarodnih saveznika prema Kijevu postaće mnogo manji problem, jer se kao mnogo veći problem može pojaviti frustrirani, razočarani i ozlojeđeni ukrajinski narod. Onaj isti koji je 3 mjeseca (na temperaturama koje su danima bile i ispod -10) nadljudski trpio sve oblike represije jednog izdajničkog i lopovskog režima.  Režima kojem je, isključivo snagom svoje odlučnosti i upornosti koja je zatekla i fascinirala uređeni Svijet, te uz desetine ljudskih žrtava u svojim redovima koje je tom prilikom priložio - ipak vidio leđa.

Dakle, nove vlasti u Ukrajini na putu su da potroše strpljenje naroda i bez dileme se može reći da im nije ostalo još puno vremena u kom imaju prostor konačno se sabrati, uozbiljiti i stvari makar u mjeri mogućeg dovesti u red.

Događiji koji su se odigravli nedavno u Kijevu, a gdje se na protestima tražila smjena ministra policije, više su nego jasan predznak što se može dogoditi kompletnom novom rukovodstvu zemlje.

Zašto se ukrajinska vlast pokazala tako nezrela? Krivica je ipak samo djelimično njihova i stvari su znatno kompleksnije. Moje je uvjerenje da za trenutno stanje težišna krivica i odgovornost leži ukrajinskom rukovodstvu u dijelu činjenice što su u previše ključnih pitanja odlučivanje prepustili zapadnim saveznicima, tj., političkom establišmentu najmočnijih zapadnih zemalja. Ukrajinsko rukovodstvo se, bez obzira na plemenite namjere i drastično suženu mogućnost izbora, od te odgovornosti ne može amnestirati. No, njihovo ponašanje je negdje bilo i za razumjeti jer je od početka bilo jasno da je političku i ekonomsku stabilizaciju nemoguće izvesti bez podrške Zapada, te da agresija Rusije u Ukrajini i anšlus Krima nijesu izazov (ili zaista to treba reći - šamar) Rusije Ukrajini, već Rusije Zapadu. Dakle, rukovodstvo u Ukrajini je silom prilika bilo primorano mnoge (pokazaće se sudbinske) odluke donositi po instrukcijama iz vana i u skladu s trenutnim stajalištima i procjenama Zapada.

No, ono što nije moralo, a što se po meni desilo, jeste što se od strane ukrajinskog rukovodstva, voljno prepuštalo da odluke o tajmingu određenih koraka donosi Zapad i to na bazi vlastitih (često i pogrešnih) procjena, te da u pitanjima oko kojih je Kijev bio uvjeren u ispravnost vlastitih stajališta i procjena objektivno mogućeg, nije odlučivanje činio samostalno i bez odlaganja.  
Reklo bi se - to se sada ipak mijenja. Što zbog (otvorenog ili prećutnog) "zelenog svijetla" koje je Kijev od saveznika (prije svega SAD i , nazovimo ga - "anglo-američkog kluba") dobio da se obračuna sa pobunjenicima, a što zbog sve nepodnošljivijeg pritiska koji Vlada u Kijevu trpi od vlastitih pristalica, tek, potezi su sada hrabriji i odlučniji.

Za onim što je propušteno ne vrijedi žaliti. A dosadašnji rezultat jeste porazan. U Ukrajini sada imamo situaciju na terenu kada se već može reći da je borba za cjelovitu unitarnu i stabilnu Ukrajinu - izgubljena. Vlast u Kijevu je sada pred izazovom da, ukoliko ne želi da širenje separatističke epidemije, okupaciju i haos vidi i u drugim (zasad nezahvaćenim) djelovima Ukrajine, započne sa agresivnim i nepopularnim mjere. Ona je u obavezi da što prije blokira pobunjeni dio zemlje, na tom dijelu teritorije zavede vanredno stanje, te presiječe sve njegove veze ekonomske, infrastrukturne i komunikacione sa ostatkom države, a zatim krene u sistematsko čišćenje tog prostora od naoružanih pobunjenika i neprijateljskih elemenata. 

Prije toga, Kijev je u obavezi sa tog prostora izvući sve snage i djelove državnog aparata, te svu tehniku i drugu vrijednu imovinu koju je moguće ukloniti. Ne učinili se to (a u ovih 15 dana nije, što jako brine), to ljudstvo ne samo što će biti ugroženo a tehnika i imovina zaplijenjeni, već se ti resursi mogu naći u opasnosti od stradanja i zarobljavanja, a tehnika i imovina iskorišteni od strane pobunjenika. I to upravo za borbu protiv ukrajinske države.

Možda pravo pitanje i nije - da li će Kijev to učiniti, već, da li je vlast u Kijevu sposobna to učiniti i sprovesti? Dani pred nama pružiće odgovor na to pitanje. 

Međutim, ono što brine jeste sve češće odlučivanje vlasti u Kijevu za osnivanje novih institucija na koje bi se državno rukovodstvo moglo i trebalo oslanjati. Prvo je osnovana Nacionalna garda Ukrajine (što se ne može smatrati lošom odlukom), no zatim se otišlo dalje i sve češće se formiraju ad hoc timovi za svaku situaciju i, od vrha do nivoa operative, sastavljeni od pojedinaca iz različitih institucija. Sada se, u sred previranja u Donbasu, vrši reorganizacija Policije i osnivaju potpuno nove policijske jedince. Takvi izbori i takvo ponašanje generiše utisak u javnosti da ni sama vlast ne vjeruje institucijama kojima je na čelu, te da ih na određen način suspenduje, a svakako derogira njihov autoritet u očima građana. Osim toga to kod građana produkuje osjećanje nesigurnosti i vanrednog stanja. Stoga, ukoliko se vlast već odlučuje da oslonac traži u novim institucijama i ad hoc timovima, a obzirom da imaju većinu u Skupštini, mnogo bi racionalnije bilo da se ide na zamjenu starih institucija novima, nego na paralelno egzistiranje i jednih i drugih. Posljedica toga mogu biti jako opasne i umjesto da dovedu do jačanja centralne vlasti (bez koje u ovakvim uslovima nema jake i stabilne države), zapravo izazovu njeno ubrzano slabljenje.

Narednih dana, svakako, fokus međunarodne javnosti će, osim na centralnu pozornicu na kojoj se sukobljavaju Zapad i Rusija i, svakodnevno podižući ulog, već nalaze opasno na ivici političkog i ekonomskog rata, takođe biti i na ono što se bude događalo na samom terenu.
Vlada Ukrajine očajnički treba preokret i makar stabilizaciju linija prema pobunom već zahvaćenim dijelom zemlje. 
Ovaj napor direktno je suprotstavljen nastojanju Rusije da pobunu raširi na sav jugoistok države i tako Ukrajinu iznutra učini nefunkcionalnom, neupravljivom i neodrživom državom, te posredno izazove nezadovoljstvo ukrofonog stanovništva i svrgavanje Vlade u Kijevu.


U tom svjetlu posmatrano, potpuno se čini opravdanom današnja procjena premijera Jacenjuka da će narednih 10 dana biti najopasnijih 10 dana u istoriji moderne i nezavisne Ukrajine, a, čini se, izvjesno i ključni u izboru budućih poteza Rusije i Zapada koji će ne samo opredijeliti njihov odnos prema ovoj krizi, već i odnose među velikim silama u Svijetu za duži period.