Evropa noću snimljena sa satelita. Osvijetljenosti pojedinih djelova kontinenta u direktnoj je srazmjeri sa gustinom naseljenosti i stepenom razvoja.
U jednoj od epizoda čuvenog holandskog dokumentarnog serijala "U Evropi" (In Europe) čiji je cilj bio da opiše tragični XX vijek, proslavljeni istoričar Geert Mak obreo se u Rusiji, u današnjem Volgogradu pokušavavši da što više približi okolnosti i strahote Bitke za ovaj grad koji je nekada nosio ime po Staljinu, a koja se odigrala 70 godina ranije, u zimu 1942/'43. Jedan od njegovih gostiju i vodiča, izvjesni penzionisani ruski seržant, u želji da mu pokaže nesalomivi ruski duh (navodno isključivo zaslužan za pobjedu u toj bici), odveo ga je u lokalnu bazu (jednu od mnogih u Rusiji) u kojoj se na destine 16/17-ogodišnjaka, propisno odjevenih u uniforme ruske vojske, naoružano automatskim puškama i na poligonima punim teške ratne tehnike obučavalo za najsloženije vojničke zadatke. Holandski istoričar i voditelj ove emisije jedva je uspijevao da sakrije iznenađenje i zbunjenost posmatrajući ove golobrade mladiće u uniformi kojima se mimo zvaničnih državnih/vojnih kanala i u isključivoj organizaciji vladajuće ruske partije (Putinove "Jedinstvena Rusija") od najranije mladosti razvijaju militaristički porivi i podstiče svijest da je njihova zemlja ugrožena, te da ju trebaju braniti sada, uvijek, svuda i na svakom mjestu. Geert Mak, podjednako zadivljen i zgrožen onim što je vidio, upitao je jednog od mladića (parafraziram) "šta je to na čemu njihovi instruktori insistiraju i što to smatraju ključnim za uspjeh u ratu?"...Mladić mu je odgovorio da je najvrednije znanje koje im se konstantno ponavlja to da pobjeda leži u savladavanju straha jer onaj koji se ne izbori sa strahom izgubio je prije nego se sukob i dogodio.
Serijal je sniman prije nekoliko godina. Tada obični ljudi u Evropi nijesu mogli ni slutiti ono što se danas dešava upravo sa Rusijom u glavnoj ulozi. Nijesam ni ja, no ove riječi, iz više razloga (o kojima ću nekom drugom prilikom) teško mi je bilo da zaboravim.
A upravo u njima se krije odgovor i na pitanje zašto zvanična Rusija njeguje i održava tako ofanzivan, agresivan i arogantan stav, ali i odgovor zašto je odgovor SAD, a posebno EU bio do sada tako neadekvatan. U slučaju EU moglo bi se reći čak gotovo ponižavajući i jadan. Rusija je do danas uspijevala zadržati inicijativu upravo ekploatišući činjenicu da je u očima svojih globalnih supranika prepoznavala strah ili nelagodu od mogućeg sukoba sa njom i štete (prije svega ekonomske) koju bi njeni supranici mogli podnijeti ukoliko sukob eskalira.
Kao i u svakom ratu (a ovo što traje je već sada i bez bilo kakve dileme, itekako jedna vrsta rata sa više nego razarajućim efektima na regionalnom i globalnom nivou) nakon određenog vremena brzo bude irelevantno (pa i zaboravljeno) zbog čega je sukob uopšte i izbio i jedina misao (p)ostaje da se rat mora dobiti. Na žalost, građani strana u sukobu i zainteresovana javnost u svijetu - već su ušli u tu fazu.
Dok ovo pišem svijet obilazi vijest da su SAD i EU, po prvi put snažno udarile po čitavim i to strateškim sektorima ruske industrije (počev od energije koja sa 73% učestvuje u izvozu koji puni ruski budžet) i "krvotoku" sveukupne ruske privrede. Nije to posljednje od onog što ovim globalnim silama stoji na raspolaganju, ali pokazuje, takođe po prvi put, da je i EU (uz SAD) spremna na ovu igru,tj., da su se lideri Evrope u većini (konačno) izborili sa vlastitim, sebičnim strahovima i spremni odreći sebične okupiranosti brigom za vlastiti mir i blagostanje, a u namjeri da zaštite svoje strateške interese, postojeći međunarodni poredak i civilizacijske vrijednosti do kojih (makar deklarativno) drže.
Istini za volju, ponašanje Rusije im proteklih mjeseci i nije ostavilo puno prostora za drugi manevar, ali ipak u konačnom imamo taj novi momenat, tj. - spremnost da se odgovori na izazov i prihvati sukob.
Ima u tome i neke biblijske pravde jer je sukob u Ukrajini (iako izvorno generisan iznutra) od samog početka zapravo sukob uređenog (mahom zapadnog) svijeta i Rusije.
Evropa i ruska ucjena gasom
No, ono što posebno privlači pažnju i čini ovaj da ovaj čin EU zasluži svako poštovanje jeste činjenica da je Rusija u proteklih 48 sati, a uoči te odluke i bez najave, sa jasnim ciljem da demonstrira prijetnju i učini pritsak, - (već) umanjila isporuke gasa Evropi. Procenat umanjenja varira od 25% preko gasovoda "Yamal" (koji preko Bjelorusije vodi gas za Poljsku i Njemačku) do čak 45% preko gasovoda "Bratstvo", pravca koji preko Ukrajine gas vodi za Slovačku, Mađarsku, Češku, Austriju i njemački jug. Ovako drastično smanjenje u isporuci gasa, sem što je ekvivalentno isključenju 1,5 Ukrajine, ujedno je i gotovo do granica maksimuma koji Rusi sebi mogu dozvoliti a da pritom ne izazovu pucanje gasnih ventila i rizikuju eksplozije na vlastitim gasnim postrojenjima i gasovodima.
Ipak, EU je istupila sa sakcijama stavivši tako do znanja da neće dozvoliti da bude ucijenjena gasom i da je spremna i mogućnost ruskog prekida isporuke.
Uzgred, u jednom od tekstova koje sam prenio ranijih dana od strane više stručnjaka za ovu oblast objašnjen je princip rada sistema gasovoda i posebno opisano zašto Rusija prosto, sve i kad bi htjela, ne može isključiti sistem a da ga pritom potpuno ne uništi. Ipak, ne treba imati iluzije - atmosfera "opsade" koja danas vlada Rusijom i tradicionalni ruski inat itekako mogu Kremlj motivisati da posegne za tom mjerom. Da, bez obzira na cijenu koju bi mogli platiti. Moje je uvjerenje da su to shvatili u Briselu.
U Evropi su još polovinom avgusta objavili da je mogućnost potpunog prestanka dopreme gasa realna i po hitnoj proceduri evropski komesarijat za energiju (makar kako se otud saopštavalo), bacio se na izradu planova koji predviđaju plan raspodjele raspoloživog gasa, tj. bez količina koje isporučuje Rusija.
Ne vjerujem da su počeli od praznog papira (jednu uzbunu su Evropljani već imali kad je 2009. zbog spora sa Ukrajinom, Rusija Ukrajini, a ova Evropi, već zavrtala ventile na "Bratstvu"), ali odluka da se i po cijenu rizika da Rusija prekine isporuku gasa uvede sankcije - zaslužuje svaki respekt.
Evropa i ruska ucjena gasom
No, ono što posebno privlači pažnju i čini ovaj da ovaj čin EU zasluži svako poštovanje jeste činjenica da je Rusija u proteklih 48 sati, a uoči te odluke i bez najave, sa jasnim ciljem da demonstrira prijetnju i učini pritsak, - (već) umanjila isporuke gasa Evropi. Procenat umanjenja varira od 25% preko gasovoda "Yamal" (koji preko Bjelorusije vodi gas za Poljsku i Njemačku) do čak 45% preko gasovoda "Bratstvo", pravca koji preko Ukrajine gas vodi za Slovačku, Mađarsku, Češku, Austriju i njemački jug. Ovako drastično smanjenje u isporuci gasa, sem što je ekvivalentno isključenju 1,5 Ukrajine, ujedno je i gotovo do granica maksimuma koji Rusi sebi mogu dozvoliti a da pritom ne izazovu pucanje gasnih ventila i rizikuju eksplozije na vlastitim gasnim postrojenjima i gasovodima.
Ipak, EU je istupila sa sakcijama stavivši tako do znanja da neće dozvoliti da bude ucijenjena gasom i da je spremna i mogućnost ruskog prekida isporuke.
Uzgred, u jednom od tekstova koje sam prenio ranijih dana od strane više stručnjaka za ovu oblast objašnjen je princip rada sistema gasovoda i posebno opisano zašto Rusija prosto, sve i kad bi htjela, ne može isključiti sistem a da ga pritom potpuno ne uništi. Ipak, ne treba imati iluzije - atmosfera "opsade" koja danas vlada Rusijom i tradicionalni ruski inat itekako mogu Kremlj motivisati da posegne za tom mjerom. Da, bez obzira na cijenu koju bi mogli platiti. Moje je uvjerenje da su to shvatili u Briselu.
U Evropi su još polovinom avgusta objavili da je mogućnost potpunog prestanka dopreme gasa realna i po hitnoj proceduri evropski komesarijat za energiju (makar kako se otud saopštavalo), bacio se na izradu planova koji predviđaju plan raspodjele raspoloživog gasa, tj. bez količina koje isporučuje Rusija.
Ne vjerujem da su počeli od praznog papira (jednu uzbunu su Evropljani već imali kad je 2009. zbog spora sa Ukrajinom, Rusija Ukrajini, a ova Evropi, već zavrtala ventile na "Bratstvu"), ali odluka da se i po cijenu rizika da Rusija prekine isporuku gasa uvede sankcije - zaslužuje svaki respekt.
Naravno, ta odluka nije stvar ni trenutka, a još manje hira.
Razumijeli su na Zapadu još nakon ruske okupacije Krima da s tim činom (kojim se po prvi put u 70 godina agresijom spolja nasrnulo na granice jedne suverene države u Evropi s isključivim ciljem da se otme dio teritorije) da u Svijetu počinje jedno novo doba. Doba rušenja mostova između uređenog dijela planete i Rusije (o tome sam pisao još u martu i aprilu), ali je taktika Zapada do sada bila (kako to ugledni novinar i publicista Timoty Ash primijeti) "Hajde da se dogovorimo da se lijepo ne slažemo".
Razumijeli su na Zapadu još nakon ruske okupacije Krima da s tim činom (kojim se po prvi put u 70 godina agresijom spolja nasrnulo na granice jedne suverene države u Evropi s isključivim ciljem da se otme dio teritorije) da u Svijetu počinje jedno novo doba. Doba rušenja mostova između uređenog dijela planete i Rusije (o tome sam pisao još u martu i aprilu), ali je taktika Zapada do sada bila (kako to ugledni novinar i publicista Timoty Ash primijeti) "Hajde da se dogovorimo da se lijepo ne slažemo".
Suludo ubrizgavanje novog naoružanja u Ukrajinu (koje ni za trenutak nije prestajalo, već je samo dobijalo na intenzitetu i obimu) i njegovo stavljanje na raspolaganje neobučenoj vojsci sastavljenoj makar u polovini od ruskih državljana (avanturista, zanesenjaka, probisvijeta, polupismenih paupera i proletera, te kojekavog sloja sa margine ruskog i ukrajinskog društva), a sve pod komandom ruskih obavještajnih oficira ultradesničarskih opredjeljenja - moralo je rezultirati novim i još većim tragedijima. Do sada najveća i ona koja je liderima Evrope (protivno njihovoj volji) vezala ruke, bilo je svakako obaranje malezijskog aviona MH17 sredinom jula. Podsjećam da je tada oboren avion sa 298 putnika od kojih su 83-oje bila djeca.
Obaranje malezijskog aviona MH17 (17. jula) prvi put je primoralo Zapad da se suoči sa surovom istinom da doktrina "hajde da se lijepo ne slažemo" - neće ići.
Obaranje malezijskog aviona MH17 (17. jula) prvi put je primoralo Zapad da se suoči sa surovom istinom da doktrina "hajde da se lijepo ne slažemo" - neće ići.
Od tada Svijet, a posebno Evropa, nalazi se u tragičnoj spirali čije vrtloženje ukoliko ubrzo ne bude zaustavljeno neminovno će dovesti do svjetskog sukoba. O tome ću nešto više napisati kasnije...
Koliko god ta tragedija strašna bila danas je sve manje bitno zašto se ta tragedija dogodila (da li se stvar otela Rusima kontroli ili žele eskalaciju svjesni da je Zapad najranjiviji sada jer je još zatečen sukobom i nedovoljno pripremljen), jer je ta iluzija počivala na pogrešnoj premisi da su (i) za sukob (kao i za dogovor) potrebne volje najmanje dvije strane. Ne,..na žalost - za sukob (ili rat) dovoljna je spremnost samo jedne strane.
Više da ozdravi svoju savjest i umiri vlastitu javnost, lideri zemalja Zapada su 29. jula uveli Rusiji prve sankcije vrijedne pomena. Tada su sankcijama gađane ključne ruske (mahom državne) banke i stvorene prepreke ruskim finansijskim organizacijama, kompanijama i preduzećima da uzimaju prijeko potrebne kredite na Zapadu. Mada je i ovaj set sankcija imao puno rupa, bio je jasna poruka Moskvi da uređeni dio svijeta neće ćutati i tek sa strane posmatrati ruske igre po Ukrajini.
Između 29. jula i 27. avgusta ukrajinska vojska i policija, ohrabrene ranijim uspjesima i sve većom podrškom domaće i strane javnosti, bile su na putu da potpuno unište Putinovo čedo, fantomske kvazidržavice na istoku Ukrajine.
Na trenutak SAD, a posebno EU (na čelu sa Njemačkom) ponadali su se da će se smionost Kijeva isplatiti i da će propast projekta "Novorusije" na terenu (a sa kojim Kremlj besomučno ponavlja da nema ništa) dati mogućnost i Zapadu i Putinu za častan izlaz.
Jasno je svakom bilo i tada da će se za pobunjeni dio države morati iznaći administerativno rješenje koje će tamošnjem življu pružiti jednu vrstu (uže ili šire) autonomije. Ipak, bivši pukovnik KGB-a takav epilog nije vidio ni blizu minimuma na koji je sprema pristati. Naime, on se još oporavlja od dugo njegovane zablude da će na znak iz Moskve sav jugoistok Ukrajine ustati na oružje i tražiti priključenje Rusiji. Paradoksalno je to (a negdje sam to ranije objašnjavao) da je takav obrt upropastio upravo sam Putin izborom i redosljedom poteza.
Bilo kako bilo, Donjeck i Lugansk dijelili su dani (Lugansk možda i sati) od pada i Putin, nespreman da se suoči sa cijenom za svoju avanturu, odlučio da podigne ulog i 25. avgusta pokrenuo je ograničenu invaziju na kontinentalnu Ukrajinu sa namjerom da otvori novi front i ojača redove sve beznadežnijih pobunjenika. Invazija ograničena samo na pojas od Luganska granicom na jug do Azovskog mora trebala je promijeniti odnos snaga, a opet omogućiti da se očuva pozicija s koje se tvrdi da Rusija nije napala (čitavu) Ukrajinu i tako do daljnjeg (makar dok se ne pronađe djelimična zamjena za evropska i dr. tržišta) izbjegnu nove i ozbiljnije sankcije Brisela, Vašingtona, Tokija i dr. prozapadnih centara globalne ekonomije.
Medijski propraćeno hapšenje 10 ruskih vojnika iz 76. padobranske brigade omogućilo je i posljednjem Nevjernom Tomi u Svijetu da otkloni sve iluzije oko toga da li je ruska vojska prisutna (i u kontinentalnoj) Ukrajini ili ne. Kremlj je zbog svog besomučnog laganja ismijan a njegov kredibilitet u do sada neopredijeljenom dijelu svjetske javnosti nepopravljivo narušen.
Čak i nakon hapšenja ovih vojnika i njihovih izjava pred TV kamerama Putin i njegova ekipa, ne samo što su nastavili prethodno planirano ubrizgavanje ogromnih količina ratne tehnike i ljudstva, već su isto još i dodatno intenzivirali.
27. avgusta u ključnim evropskim prijestolnicama (Berlinu, Londonu, Parizu i Rimu) i između nekoliko najuticajnijih pojedinaca je zaključeno - ovako više neće ići.
Za 30. avgust je u Milanu sazvano vanredno (i to dvodnevno) okupljanje ministara vanjskih poslova država članica Evropske unije. Skup je sazvan nekoliko sati nakon potvrde vijesti da se ruska vojska sa brojnom ratnom tehnikom ne samo nalazi na teritoriji kontinentalne Ukrajine, već rukovodi borbenim dejstvima po jedinicama ukrajinskih snaga. Dakle - u njima aktivno učestvuje. Ovaj sastanak po hitnom postupku i sazivanje na konspirativan način nezabilježen je u dosadašnjoj praksi EU. Javnosti nije dato objašnjenje ni ko je skup inicirao, a još je bizarnije to da većina ministara učesnika nije znala ni što će biti na dnevnom redu i koji su mogući dometi sastanka. Mnogi su slutili što će biti tema, no da će se od njih tražiti da pripreme prijedloge za nove sankcije Rusiji znali su tek poneki. Tako se dogodilo da je recimo premijerka Danske Helle Thorning Schimidt, maltene pred polijetanje svojeg ministra vanjskih poslova u Milano, u odgovoru novinarima odlučno odbacila ideju da bi se na skupu moglo razgovarati o sankcijama Rusiji.
Koliko je sastanak u Milanu događaj bez presedana najbolje govori da je radoznalim i ljubopitljivim novinarima isti zvanično najavljen i opisan kao "porodični razgovor" država članica Unije. To što takvu terminologiju ne poznaju dokumenta EU nije bilo motiv više da se sve što se dešava još bliže pojasni javnosti. Naprotiv, medijima je ograničen i onaj nivo informacija na koji su do sada bili navikli.
Namjerno sam želio opisati bliže svu zanimljivost ovog sastanka jer mislim da ona najživopisnije odslikava koliko se stvarnost Evrope i Svijeta promijenila tokom nekoliko mjeseci. Dramatičnost i dinamika događaja koji se ubrzano smjenjuju pred našim očima ne pružaju dovoljno vremena ni administracijama država Evrope, a kamoli njihovim građanima da se o tim događajima podrobno informišu, da svu ozbiljnost i tragiku situacije razumiju, te anticipiraju posljedice na njihove živote makar za bližu budućnost.
Zastava Ukrajine na počasnom mjestu pred zgradom Evropske komisije u Briselu (30. Aug 2014).
Crvena linija i Evropa poslije
Još od ruske invazije na Krim u martu mjesecu uređeni dio svijeta nije prestajao sa upozorenjima Rusiji da bi nova invazija u kontinentalni dio Ukrajine bila ona crvena linija koja će dijeliti Rusiju od potpune izolacije. Podsjetimo, a nije zgoreg jer se to (čak i na Zapadu) često zaboravlja, invazija Rusije na Ukrajinu bila je onaj čin tokom kojeg je ruski predsjednik (sa imperatorskim ovlašćenjima) u ime države Rusije i navodno za njen račun oteo gotovo 10% državne teritorije (još jedne) susjedne države, pritom danima obmanjujući i stranu i domaću javnost kako nepoznata vojska na Krimu nema veze sa Rusijom i njegovom vladom, a da bi nakon 18 dana besomučnog laganja i bez trunke stida u TV show-u "Razgovor s predsjednikom" u odgovoru na pitanje neke stare domaćice iz nekakve ruske nedođije, tek onako usput, samozadovoljno obavijestio svijet da je i ovaj "nestašluk" naravno njegov, tj zapravo još jedna demonstracija njegovog morbidnog načina da se zabavljanja sa državama i narodima koji imaju tu nesreću da žive u susjedstvu ove goleme i do zuba naoružane zemlje.
Mjesecima su najcivilizovanije zemlje svijeta iz grla svojih najviših funkcionera pozivale, apelovale, molile, upozoravale ruskog apsolutistu da se uzdrži od dalje piromanije i pomogne da se spor u vezi sa Ukrajinom riješi diplomatskim sredstvima. Bilo pred očima javnosti, bilo mimo njih. Svega jednom (pristajući da u maju prizna nespornu volju ukrajinskog naroda da je njegov novi predsjednik Porošenko legitimno izabran) kremaljski samodržac probudio je nade da će se uzdržati od podrivanja suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti države Ukrajine i ugrožavanja svjetskog mira, te da će se možda sa njim i moći napraviti neki dogovor.
O motivima ruskog hegemoniste možemo samo nagađati no moje je čvrsto ubjeđenje da je priznanje legaliteta i legitimiteta novog ukrajinskog predsjednika (Porošenka) ruski predsjednik Putin učinio rukovođen mišlju da bi ovaj, kao pripadnik Ruske pravoslavne crkve, mogao biti znatno skloniji da ukrajinske interese podredi onima koje on (Putin) vidi kao interese Rusije. Kako je u zemljama istočne Evrope pitanje vjeroispovijesti ujedno i najvažnije određenje ukupnog identiteta računao je Putin (ne bez razloga) da će Porošenko (kakogod se postavio) biti njemu svakako mnogo poželjniji sagovornik od dotadašnjeg v.d. Predsjednika Oleksandra Turčinova koji je vjernik (u Ukrajini najbrojnije) Ukrajinske pravoslavne crkve ili premijera Ukrajine Jacenjuka koji je vjernik (treće po veličini) Ukrajinske grko-katoličke crkve.
Zabluda Zapada da će se s Putinom stati na put dijaloga i uvažavanja ukrajinskog naroda i suvereniteta ukrajinske države kratko je trajala. Završena je sa inauguralnim govorom novog predsjednika 7. juna iz čijih je akcenata bilo jasno da Porošenko u pitanjima teritorijalne cjelovitosti Ukrajine i ustavne pozicije ukrajinskog jezika neće praviti kompromise s bilo kim. Ne makar bez velike borbe.
Svijet nakon 25. avgusta
(Od paljevine do požara)
(Od paljevine do požara)
Nakon 25. avgusta i ruske invazije u kontinentalni dio Ukrajine, iako je Moskva za sada drži ograničenom samo na prostor krajnjeg ukrajinskog jugoistoka (bojim se - ne i za dugo), Svijet je ponovo i još jednom ušao dublje u tamu prostora na kom se nikada prije nije nalazio, koji ne poznaje i nije u stanju da sagleda ni u najosnovnijim obrisima. Kod mnogih (posebno onih koji se po vokaciji bave politikom,sociologijom, istorijom i pitanjima bezbjednosti) sve su glasniji primitivni instinkti i strahovanja da je ta tama možda i predvorje Armagedona ljudske civilizacije kojeg je se svijet, kako-tako, držao podalje punih 70 godina. No, kako se radi o nepoznatoj ("uncharted") teritoriji, niko se ne usuđuje dati egzaktne opise onog što nije u stanju ni da definiše, ni da upozna, a kamoli sa sigurnošću javno opisuje.
A da je čin kremaljskog gospodara otvorio Pandorinu kutiju, bilo je jasno svakom ko je to želio da vidi i imao dovoljno obrazovanja i intelektualnog kapaciteta. Jedan diktator, koji se prstom sudbine i tragedije prije svega vlastitog (a zatim i ostalih) naroda našao na čelu jedne s vojnog, ali i mnogih drugih aspekata, tako moćne države, nakon perioda od 70 godina nezabilježnog mira i prosperiteta evropskog kontinenta, nasrnuo je na teritoriju jedne evropske države i krenuo u njeno komadanje, pritom bezobzirno ignorišući apele cijelog Svijeta da od toga odustane. Podsjećam da je 90% članica UN 27 marta na Gen.Skupštini UN u rijetko viđenoj demonstraciji jedintva podržalo teritorijalni integritet i neporedivost granica Ukrajine. No to nije ni zabrinulo a kamoli odvratilo ruskog medvjeda iz Ukrajine.
EU, SAD i uređini dio svijeta koji ih prati u svojim reakcijama prema Kremlju i ovoj prijetnji svjetskom miru i stabilnosti (AUS,JAP, CAN, CH, NOR i dr.) nakon 25. avgusta i dalje imaju ozbiljan set raspoloživih mjera na raspologanju. Međutim iluzija je vhjerovati da se Rusija može vratiti u okvire međunarodnog poretka i međunarodnog prava korištenjem isključivo sankcija kao instrumenta pritiska i odvraćanja.
Ali s čim ih kombinovati ukoliko vojna opcija ne može biti u igri? E to je ta nova dilema koju je nametnula realnost nakon 25. avgusta. Dok na Zapadu ne nađu odgovor, na žalost, Ukrajinci će biti prinuđeni da krvare i za vlastitu slobodu, ali i za slobodu i interes evropske zajednice naroda čijim su dijelom poželjeli postati.
Da li je Bžežinski dobro procijenio Putinovo mentalno zdravlje?
Zbinjev Bžežinski, bivši savjetnik za nacionalnu bezbjednost američkog predsjednika Kartera i kasnije nezvanični savjetnik mnogih američkih predsjednika, na samom početku izuzetnog intervjua koji je dao još 6. marta (u osvit globalizacije ukrajinske krize), a kojim je predvidio gotovo sve što će se desiti i dao savjete kako se ponašati u vezi s prijetnjom (zbog čega je vrijedno opet ga pročitati Coping With Crimea, In Ukraine And Beyond), napisao je i da sumnja u mogućnost svjetskog sukoba, jer bi to značilo da je Putin izgubio kontakt sa realnošću i da je žrtva kliničke megalomanije, što mu se ne čini da je slučaj. Uz svo poštovanje prema Bžežinskom kao nespornom autoritetu moja malenkost će se (uz sav rizk koji to nosi i u kapacitetu laika za oblast mentalnih bolesti) usuditi da posumnja da je profesor u najboljoj namjeri pogriješio i da postoji ozbiljnih znakova da kod ruskog predsjednika imamo upravo demonstracije ponašanja koje ukazuju na postojanje ovog mentalnog poremećaja.
Ne postoji način drugačije objasniti njegovu (ili bilo čiju) opsjednutost WWII ratom, patološku predstavu o današnjoj Evropi kao mjestu reinkarniranog fašizma, svetom i "pravednom" ratu koji Rusija treba da povede protiv njega na svakom mjestu i o njemu kao Mesiji koji ima zadatak da odbrani smrtno ugroženi ruski narod, zemlju i nekakve ruske "vjekovne" vrijednosti, pa na koncu da oslobađa i samu Evropu!
Ne postoji način drugačije objasniti njegovu (ili bilo čiju) opsjednutost WWII ratom, patološku predstavu o današnjoj Evropi kao mjestu reinkarniranog fašizma, svetom i "pravednom" ratu koji Rusija treba da povede protiv njega na svakom mjestu i o njemu kao Mesiji koji ima zadatak da odbrani smrtno ugroženi ruski narod, zemlju i nekakve ruske "vjekovne" vrijednosti, pa na koncu da oslobađa i samu Evropu!
Nedavno "razgovaranje" sa studentima izvjesnog ruskog univerziteta, tokom kog je većinu vremena proveo u analogijama na WWII rat, opsadi Lenjingrada i Staljingrada, odsudnim bitkama koje etnički Rusi i rusofoni vode u Ukrajini, te najavi da se takve bitke mogu dogoditi i u samoj Rusiji, pa je, je li, u ime te opasnosti legitimno učiniti sve i biti spreman na svaku žrtvu i odricanje, odaju sliku čovjeka vrlo spornog mentalnog zdravlja. Posebno alarmantnom čini se njegova potreba da svakih 10-15 dana negdje testira i upozorava na nuklearni arsenal kojim raspolaže Rusija i kojim rukuje - isključivo on.
Ako se ovim demonstracijama u kojima bi stručni moguće prepoznali oblike paranoidne šizofrenije dodaju i izjave njegovog ideologa A. Dugina, nekad marginalnog kvazi-filozofa i urednika nekih, i Rusiji i Evropi, do skoro nepoznatih klero-fašističkih listova, koji je prije neki dan izjavio da ukrajinsku naciju, kao naciju idiota i kretena treba zbrisati sa lica zemlje, te takođe skorašnju izjavu Putinovog "omiljenog opozicionara" Žirinovskog kako Rusija treba preventivno baciti nuklearnu bombu na neku od baltičkih država kako bi se Zapad uplašio i umuknuo, dobijamo sliku nacionalnog ludila koje je zahvatilo i širi se "na dvoru" i ruskim društvom.
Kako se nositi sa ovim problemom i kako nešto što se dogodilo već u martu predstaviti kao čin invazije, ostaje na liderima uređenog svijeta da razrade.
A da će stvari ići u pravcu dalje eskalacije, u to, na žalost, više nimalo ne sumnjam. Uostalom, sve ono što sam najavio još u martu do ovog momenta ne samo da se ostvarilo već uveliko živimo.
Fortificiranje/bedemizacija istoka Evrope i pomoć Ukrajini
No, ono što očekujem da će se sada dogoditi vjerujem da će podrazumijevati manje javne i manje pompezno najavljene mjere kojim će EU i SAD pokušati krotiti megalomana u Kremlju. Nebitno je da li će se SAD i EU odlučiti da zvanično ponude Ukrajini oružje i dr. vojnu pomoć, no Ukrajina će tu pomoć, nakon ruske invazije i u region Donbasa, početi dobijati u znatno većim količinama. Kažem "u znatno većim" jer postoje brojni dokazi da je određenu vojnu opremu (govorim o ubojnim sredstvima) više u simboličnom broju Ukrajina dobijala i posljednih mjeseci. U distribuciji te pomoći nema sumnje opet će prednjačiti Poljska kao njen prvi i dobro naoružan susjed, te najjprivrženiji saveznik kog Ukrajina danas ima u svijetu.
Paralelno sa ovim procesom u Evropi se može očekivati pravi bum u industriji naoružavanja. Za početak bilo je za očekivati da NATO na samitu u Velsu donese odluku o raspoređivanju vojnih kontigenata (svih ključnih država članica, ali i mnogih manjih) koji će se na principu rotacije smjenjivati na sve utvrđenijim istočnim granicama saveza. To prisutvo (htio-ne htio) NATO će stalno morati povećavati jer je za očekivati da će se gomilanje ljudstva i oružja nastaviti i sa druge strane granice.
Prvi konvoj oklopnih vozila NATO pripremljen za polazak i raspored u bazama Poljske, Estonije, Latvije i Litvanije. (11 septembar 2014).
Prvi konvoj oklopnih vozila NATO pripremljen za polazak i raspored u bazama Poljske, Estonije, Latvije i Litvanije. (11 septembar 2014).
Posebnu "renesansu" doživjeće proizvodnja tenkova i dr. oklopnih sredstava kako bi odgovorila sve većoj potražnji za potrebe opremanja jedinica tim teškim naoružanjem. Evropske zemlje su kasno shvatile koliko je kratkovida bila procjena da gotovo vlastite OMJ resurse svedu na svega 15% onih iz vremena hladnog rata, te da se zahvale na pomoći i '90-ih isprate američke tenkovske jedinice iz Evrope. Tužno je i opominjuće saznanje da na dan ruske agresije na Ukrajinu i invaziju krima u čitavoj Evropi više nije bilo nijednog američkog oklopnog vozila.
Oni koji su pažljivije pratili tekstove koje objavljujem na svom blogu mogli su dobiti tačne i precizne podatke o stanju NATO resursa tokom Hladnog rata i danas.
Iako bi bilo van pameti zaključiti da je NATO u Evropi postao "tigar od papira", oslanjanje Evrope na avijaciju i male, brze i mobilne sastave za brzo reagovanje, evropske države , a posebno one u ruskom susjedstvu, može koštati slobode i suvereniteta.
Tragična stvarnost koju živimo donijela je i tu pozitivnu novinu da će prijetnja iz Rusije ozbiljno prodrmati elite i javnost evropskih zemalja, prenuti ih samodopadljivih iluzija i sanjarenja, te natjerati da se pitanjima bezbjednosti počnu baviti sa više ozbiljnosti.
Vrijeme je pokazalo da Gruzija 2008., nije bila incident, pa je zabluda da će u modernom svijetu jedina prijetnja biti terorizam ekstremističkih grupa, sa ruskom agresijom na Ukrajinu i definitivno postala stvar prošlosti.
Sve što ostaje da se sada vidi jeste da li će se ruski ekspanzionizam zadržati pod kakvom-takvom kontrolom dovoljno dugo da se evropske zemlje organizuju i ponovo naoružaju. U dijelu bezbjednosti i odbrane kontinenta i svake članice ponaosob, to je zapravo pitanje svih pitanja.
U toj dilemi treba tražiti i razloge za defanzivni pristup koji sada dominira u retorici i ponašanju NATO saveza. NATO pakt, izuev svega 3-4 članice, na današnji dan nije spreman za bilo kakav ratni sukob sa do zuba naoružanom i motivisanom Rusijom, a posebno ne onaj konvencionalni. Da bi se to promijenilo Evropi treba 6 mjeseci do godinu tokom kojih bi evropske fabrike bile u mogućnosti da proizvedu dovoljan broj vlastitih oklopnih sredstava. Do tada Evropi je (uz pojačano prisutvo borbene avijacije i snaženje sistema za elektronski nadzor kopna i neba) hitno potrebno raspoređivanje nekoliko savezničkih teško oklopljenih mehanizovanih brigada.
No, ono što najviše brine jeste činjenica da se ratni sukobi najčešće događaju usljed spontano stvorenih okolnosti, a ne odlukom neke od strana da prosto ničim isprovocirana krene u rat. Najveći stepen rizika za izbijanje ratnog sukoba (za sada) dolazi od čestih provokacija Kremlja koji upadima vlastite avijacije u vazdušne prostore država članica NATO i svojih susjeda, te uznemiravanjima vazduhoplova tih država tokom njihovog leta nad međunarodnim vodama, želi demonstrirati koiko je uvjeren u vlastitu vojnu nadmoć. Ovim provokacijama ne samo da se ne vidi kraj, već su sve učestalije. U svega 7 dana Finska (koja nije članica NATO, ali to sada želi postati) informisala je svijet o 4 povrede njenog vazdušnog prostora izvršene od strane ratobornog susjeda.
Bilo kakav incident tokom ovih opasnih igara (čak i slučajan sudar u vazduhu ili sumnjiv pad nekog od uključenih aviona) mogao bi postati 'casus belli' (povod rata), pa su ove provokacije za svakog razumnog i bez imalo sumnje - recept za tragediju.
Propuštena prilika da se upozna Rusija i cijena greške
Vrijeme mi nije dozvoljavalo priliku ranije, pa ajde da se sada malo osvrnemo i na to kako su se uređene države svijeta našle u ovoj situaciji. Ono što iznesem moje su impresije i zaključci i svakako sem što ne moraju biti nužno tačni, bez sumnje nijesu i jedini razlozi.
Moje je duboko uvjerenje da su zemlje zapadne civilizacije napravile neoprostivu grešku propustivši priliku da se tokom trajanja do sada trajućeg 25-ogodišnjeg mira koji mnogi u svijetu nazivaju "PAX AMERICANA" upoznaju sa Rusijom, kulturnim i drugim sociološko-istorijskim specifičnostima te zemlje i naroda koji u njoj žive. A upravo u toj činjenici vidim osnovni razlog kako se moglo dogoditi da Evropa i SAD prosto ostanu slijepe i/ili indiferentne spram više nego očiglednog kursa fašizacije ruskog društva, strateškog udaljavanja i sve otvorenijeg konfrontiiranja sa SAD i vodećim zemljama EU. Ako se to "spavanje" moglo bilo čim objasniti, agresija Rusije na Gruziju (08.08.2008.) morala je biti "wake up call". Zapad je tada zatečen nespreman (bukvalno u "pidžami"), ali dozvoliti da se to ponovi i 6 godina kasnije predstavlja neoprostivu sramotu.
Kraj Hladnog rata pobjedom Zapada, a do koje je on došao zahvaljući svom civilizacijskom, ekonomskom i tehnološkom napretku, naveo je države tog svijeta (počev od SAD) da povjeruju kako je ponovno integrisanje Rusije u svijet zapadne kulture i civilizacije (gdje se ona ona vlastitom željom uključila i pripadala tokom gotovo svih Romanova, kada je uostalom i doživjela svoj zenit) sa propašću komunizma zapravo prirodan i neminovan proces i da se poraženim projektom i njegovim zagovornicima više ne treba baviti resursima spolja. Vjerovalo se da će nostalgičari za poretkom koji je unazadio Rusiju poput preostalih dinosaurusa izumrijeti sami od sebe. Naivno se mislilo da ruskom društvu ne treba nadzor i da ga ne treba usmjeravati spolja kako bi mu se dalo vremena da razvije vlastiti i autentičan vid demokratskog i prosperitetnog društva koje je biti kompatibilno sa društvima drugih razvijenih zemalja. Mnoge na Zapadu posebno je zavaralo divljenje koje su Rusi imali prema ekonomskom prosperitietu zapadnih zemalja i tehnološkom napretku koji su te zemlje dostigle. Snovi Rusa koji su prosto željeli oponašati život ljudi na Zapadu, učinio je da se u njihovu orjentaciju i motivaciju nimalo ne posumnja. Zapadnim kapitalom naglo pokrenuta i ubrzana eksploatacija prirodnih resursa kojima (ogromna) Rusija raspolaže i mogućnost njihove slobodne prodaje na tržištu Zapada (koje im je tokom 50 godina komunizma bilo zatvoreno) počelo je podizati njihov životni standard i njihov san činiti da izgleda ostvariv.
Zapad je zaista bio uvjeren da se Rusija (bez obzira na karakteristične ispade i tradicionalnu sporost reformisanja) nepovratno odlučila da slijedi zapadni civilizacijski model pa je u duhu tog (ničim opravdanog) optimizma primljena u prošireni i prestižni klub G8, kao neformalnu organizaciju ključnih ekonomija demokratskog svijeta.
"Putini" ne bi bili mogući da nije bilo kratkovidih i pohlepnih investitora i korumpiranih političara sa Zapada
Pohlepa i kratkovidost zapadnih finansijskih krugova i lobija ne samo da je kriva za ubrzan ekonomski oporavak i snaženje Rusije, već se svjesno odlučivala da ignoriše ono što se događa u Rusiji, tj. činjenicu da se Rusija već duže od deceniju preobraćala u modernu despotiju čijim ulicama krstare maramama i košuljama uniformisani odredi podmladka vladajuće "Jedinstvene Rusije", sporadičnno napadajući i prebijaju ći pristalice opozicije, novinare i javne radnike čiji rad i djelovanje nije po volji režima.
Novac koji je Zapad neumorno upumpavao u Rusiju, poput narkomana sve više stvarajući zavisnost od njenih resursa, direktno je i bez prikrivanja išao u sve one segmente ruskog državnog aparata kojima bi se mogli napadati ili ugrožavati strateški interesi zemalja Zapada.
. Još 2003. nakon "afere YUKOS" i hapšenja/zatvaranja Hodorkovskog koji je dio kompanije želio prodati na svjetskom tržištu, bilo je jasno da Rusija ne pomišlja dozvoliti slobodan protok kapitala sa državama članicama grupe. Putinov režim bukvalno je mamio novca gladne banke i finansijere sa Zapada, pomoću njih obezbjeđivao zadovoljstvo i naklonost/popularnost kod vlastitih građana, a sa profitom koji se stvarao iz tih poslova Kremlj je išao u politički motivisano reinvestiranje po svijetu. Kada je globalna ekonomska kriza potresla Svijet 2008., Rusija, kao zemlja bogata energentima, za kojima postoji stalna potreba i bez kojih nema mogućnosti za pokretanje globalne ekonomije, (no srećom nije jedina) je vidjela to kao svoju priliku da zarađen novac investira direktno - u otkup dobrog dijela državnih dugova čitavog niza država po svijetu, te odobravanje (vrlo nepovoljnih) zajmova i kredita preko kojih je (po uzoru na Zapad) počela uticati na politiku Vlada država povjerilaca, a korupcijom i na mnoge vodeće pojedince u tim zemljama, ili indirektno - preko državnih preduzeća koja su po nalogu Kremlja kupovale kompanije i preduzeća u inostranstvu. Slučaj sa crnogorskim KAP-om je upravo školski primjer jednog takvog političkim razlozima motivisanog posla.
Novac koji je Zapad neumorno upumpavao u Rusiju, poput narkomana sve više stvarajući zavisnost od njenih resursa, direktno je i bez prikrivanja išao u sve one segmente ruskog državnog aparata kojima bi se mogli napadati ili ugrožavati strateški interesi zemalja Zapada.
. Još 2003. nakon "afere YUKOS" i hapšenja/zatvaranja Hodorkovskog koji je dio kompanije želio prodati na svjetskom tržištu, bilo je jasno da Rusija ne pomišlja dozvoliti slobodan protok kapitala sa državama članicama grupe. Putinov režim bukvalno je mamio novca gladne banke i finansijere sa Zapada, pomoću njih obezbjeđivao zadovoljstvo i naklonost/popularnost kod vlastitih građana, a sa profitom koji se stvarao iz tih poslova Kremlj je išao u politički motivisano reinvestiranje po svijetu. Kada je globalna ekonomska kriza potresla Svijet 2008., Rusija, kao zemlja bogata energentima, za kojima postoji stalna potreba i bez kojih nema mogućnosti za pokretanje globalne ekonomije, (no srećom nije jedina) je vidjela to kao svoju priliku da zarađen novac investira direktno - u otkup dobrog dijela državnih dugova čitavog niza država po svijetu, te odobravanje (vrlo nepovoljnih) zajmova i kredita preko kojih je (po uzoru na Zapad) počela uticati na politiku Vlada država povjerilaca, a korupcijom i na mnoge vodeće pojedince u tim zemljama, ili indirektno - preko državnih preduzeća koja su po nalogu Kremlja kupovale kompanije i preduzeća u inostranstvu. Slučaj sa crnogorskim KAP-om je upravo školski primjer jednog takvog političkim razlozima motivisanog posla.
Kriza u Ukrajini dogodila joj se u trenutku kada je Putinov režim vjerovao da je Rusija sada dovoljno snažna i da je u stanju živjeti i bez Zapada, a posebno je bilo i ostalo opasno uvjerenje bivšeg pukovnika KGB-a da ga je Rusija u stanju i vojno savladati.
Ukoliko svijet, ubrzavanjem ove spirale (za koju njemački ministar vanjskih poslova 1. septembra izjavi da se "otela kontroli") u doglednoj budućnosti iz stanja ekonomskog rata ne sklizne u stanje vojnog sukoba, ova kriza u vezi sa Ukrajinom svakako će biti veliko otrežnjenje za Zapad i nauk za budućnost.
Ostaje samo pitanje koliku će cijenu građani Evrope i SAD morati da plate za ovu grešku. Razmjere, treba to reći otvoreno - mogu biti i zastrašujuće.
Ostaje samo pitanje koliku će cijenu građani Evrope i SAD morati da plate za ovu grešku. Razmjere, treba to reći otvoreno - mogu biti i zastrašujuće.
Ekonomija Rusije na duže staze, svakako, nema nikakvu šansu. Ponavljam (zbog onih koji zaboravljaju), njena ekonomija produkuje BDP identičan onom Italije (nešto oko 1900 mld dolara godišnje), što je 20 puta manje od snage ekonomija koje udružene stoje pred njom. Ipak, cijena "ruskih zabluda" već je visoka, no za sada ne mjeri se i životima građana EU i SAD. Do kada?...Vidjećemo...
S Putinom i bez njega
Ono što je već danas izvjesno jeste da je Putin za Zapad otpisan kao partner i da Zapad otvara put za podsticanje njegovog svrgavanja snagama iznutra. Putin to savršeno i bolje od bilo kog drugog razumije. Upravo iz tog razloga on Rusiju gura što dalje od Zapada i ubrzava rušenje mostova koji su rusku državu, ekonomiju i (više od svega) rusko društvo držali naslonjenim na njega. Što Rusija bude izolovanija (u svom paralelnom univerzumu vlastite "istine" i paranoje) to će Putina biti teže ukloniti. Uostalom, ta izolacija i bila je razlogom što se u Rusiji komunizam tako dugo održao.
Da li je Putin priželjkivao i planirao ono što gledamo danas, teško je procijeniti, no, to što se upravo dešava situacija je u koju je on sam sebe doveo, a svakako ne plan koji je Zapad od početka imao na umu. Bez obzira da li sporili ili branili njegovu politiku, ruski predsjednik Putin danas je osoba koja je prepoznata u svijetu (ili onom uređenom dijelu svijeta) kao opasnost po svjetski mir. U bilo kojoj varijanti Zapad ne može sebi priuštiti da ga ikada više "ostavi na miru". Takvog čovjeka svako će se truditi da udalji od "crvenog dugmeta". Uključujući i mnoge među onima za koje Putin naivno vjeruje da su mu prirodni saveznici.
Da li je Putin priželjkivao i planirao ono što gledamo danas, teško je procijeniti, no, to što se upravo dešava situacija je u koju je on sam sebe doveo, a svakako ne plan koji je Zapad od početka imao na umu. Bez obzira da li sporili ili branili njegovu politiku, ruski predsjednik Putin danas je osoba koja je prepoznata u svijetu (ili onom uređenom dijelu svijeta) kao opasnost po svjetski mir. U bilo kojoj varijanti Zapad ne može sebi priuštiti da ga ikada više "ostavi na miru". Takvog čovjeka svako će se truditi da udalji od "crvenog dugmeta". Uključujući i mnoge među onima za koje Putin naivno vjeruje da su mu prirodni saveznici.
No, ono što je moja impresija da brine sve razumne i upućenije ljude u tom dijelu svijeta jeste što će biti jako delikatno liječiti šovinizmom i paranojom ozbiljno oboljelo rusko društvo, tj., izbjeći rizike da umjesto Putina na čelo Rusije dođe još nepoželjnija ličnost. A Putin je samo posljedica tog mnogo ozbiljnijeg problema. On svakako nije uzrok, pa bi čak i slučaju njegovog silaska sa vlasti pravi posao demilitarizacije i ozdravljenja ruskog društva tek predstojao. Biće to mukotrpan proces koji će tražiti vrijeme.
Da bi se za taj proces uopšte stvorile pretpostavke neophodan je vojni poraz Rusije u Ukrajini. Nigdje na horizontu nije uočljiv neki drugi način. Na žalost, budućnost koja stoji pred ukrajinskim narodom ne izgleda nimalo optimistično i sve je više onih koji se slažu da će na njihova pleća pasti zadatak da Rusiji na svom tlu prirede novi Afganistan.
Ukoliko Zapad kojim slučajem (iako je to gotovo isključeno kao mogućnost, ali da pretpostavimo) odbije da im pruži neophodnu pomoć u naoružanju, opremi i obavještajnim podacima, najmanji je problem što to Ukrajinci ne bi nikad zaboravili i oprostili i što bi time Ukrajina bila dugoročno izgubljena za Evropu i Zapad, već je mnogo veći problem što bi se ohrabrena Rusija uskoro našla sukobljena sa nekom drugom državom dublje unutar Evrope. Rat u Ukrajini ima potencijal da Svijet gurne u provaliju globalnog rata. Ulog onog što se dešava u Ukrajini je ogroman i Evropa ne smije sebi dozvoliti poraz.
Bitka za Evropu se vodi u Ukrajini
Ukoliko bi pak na kraju ovog sukoba kojim slučajem država Ukrajina bila isječena i njom nahranjena agresivna Rusija, ne samo što će jedinstvo evropskih naroda nestati, već će se kao posljedica toga (zadugo, a možda i zauvijek) skončati i ideja ujedinjene Evrope. Prosto, ukoliko ona ne odoli ovom istorijskom iskušenju za tom nadnacionalnom tvorevinom više niko neće vidjeti potrebu. Bio bi to kraj za kontinent jer bi to otvorilo put naglom porastu simpatizera ruskog društvenog modela (dakle, bukvalno - fašizaciji Evrope) i ono što ostane bili bi samo izdrobljeni međusobno zavađeni državoliki fragmenti pod kontrolom centara izvan Evrope (i to ne samo Vašingtona i ojačale Moskve), a pomoću kojih bi oni odmjeravali snage. U Evropi ne bi ostao više niko ko bi imao snagu podstaći jedinstvo kontinenta.
EU može opstati i postati jaka i nezavisna samo kao savez država okupljenih oko Njemačke, tj. EU je održiva samo kao "Deutsche Europa"
Moj je utisak da su u Njemačkoj, kao najsnažnijoj i najnaseljenijoj državi Eveope, ali i širom evropskog kontinenta to shvatili. Mnogi nijesu nimalo sretni zbog toga. Ima ih u samoj Njemačkoj. Ali što je tu je. Dakle na Njemcima (njihovim liderima) je i najveća odgovornost za sudbinu EU, kao kičme i simbola ujedinjenog kontinenta.
Posebno je od velikog značaja okolnost da je u Njemačkoj danas na vlasti tkz "velika koalicija" tj., savez dvije ubjedljivo najveće političke partije, pa se koordiniran rad njihove desne i lijeve elite reflektuje i doživljava kao nacionalni diskurs ukupnog njemačkog naroda a ne neke privremene partitokratije. Puno je neobičnih okolnosti, obrta, pa i ironija sudbine donijelo novo doba, a među njima je i ta da će eto, država i narod koji nose težišnu krivicu za ratove, stradanja i podjele na kontinentu tokom XX vijeka, u XXI imati ulogu da ga ujedine i osnaže, boreći se pritom ne samo protiv spoljnih sila već i protiv konzervativnih i etnocentrističkih snaga iznutra. Ukratko, Evropljani koji su tako dugo Njemačku željeli što slabijom i manje sposobnom da se bavi pitanjima van svojih granica uskoro se mogu naći u čudnoj situaciji da priželjkuju što snažniju Njemačku i što prisutniju u kreiranju politike kontinenta.
Posebno je od velikog značaja okolnost da je u Njemačkoj danas na vlasti tkz "velika koalicija" tj., savez dvije ubjedljivo najveće političke partije, pa se koordiniran rad njihove desne i lijeve elite reflektuje i doživljava kao nacionalni diskurs ukupnog njemačkog naroda a ne neke privremene partitokratije. Puno je neobičnih okolnosti, obrta, pa i ironija sudbine donijelo novo doba, a među njima je i ta da će eto, država i narod koji nose težišnu krivicu za ratove, stradanja i podjele na kontinentu tokom XX vijeka, u XXI imati ulogu da ga ujedine i osnaže, boreći se pritom ne samo protiv spoljnih sila već i protiv konzervativnih i etnocentrističkih snaga iznutra. Ukratko, Evropljani koji su tako dugo Njemačku željeli što slabijom i manje sposobnom da se bavi pitanjima van svojih granica uskoro se mogu naći u čudnoj situaciji da priželjkuju što snažniju Njemačku i što prisutniju u kreiranju politike kontinenta.
Ova bitka za Ukrajinu ujedno je bitka i za evropski identitet koji ni nakon 50 godina Unije još nije jasan i definisan. Iako su evropski ideali Ukrajinaca uglavnom sirovi i često nadrealni (što je nekako tipično za Slovene), mora se priznati da pomalo nadahnje požrtvovanost s kojom se Ukrajinci bore za taj evropski ideal, pa bi se možda i s pravom moglo reći da danas više Evrope ima u Ukrajini nego u mnogim gradovima i naseljima u kojima je EU nastajala.
Bez tog identiteta nemoguće je dalje objedinjavanje kontinenta a posebno je neizvodljiva ideja o bilo kakvoj federalizaciji koja je CONDITIO SINE QUA NON ukoliko evropski narodi žele opstati i štititi svoje interese među globalnim silama modernog doba.
Da bi sve ovo postalo moguće prvi i osnovni zadatak koji stoji pred Evropljane jeste nastaviti sa ljekovitim procesom pribiranja i prekinuti sa nerazumnim strahom od ruskog oružja i drugih ruskih stvarnih i nestvarnih bauka.
Da bi Evropa ostala modelom za čitav svijet ona mora pokazati spremnost i odlučnost da svoju civilizaciju i način života brani. Bez obzira na moguću cijenu.
Postojanje bilo kakvog straha (usljed kojeg se javlja oklijevanje i nejedinstvo) ne samo da neće odvratiti potencijalnog agresora, već će ga dodatno ohrabriti. Jer, baš kako na to lijepo podsjeća mladež u militarizovanoj Rusiji, (a s tim valja i završiti tekst) - onaj koji se ne izbori sa vlastitim strahom izgubio je prije nego se sukob i dogodio.
Da bi sve ovo postalo moguće prvi i osnovni zadatak koji stoji pred Evropljane jeste nastaviti sa ljekovitim procesom pribiranja i prekinuti sa nerazumnim strahom od ruskog oružja i drugih ruskih stvarnih i nestvarnih bauka.
Da bi Evropa ostala modelom za čitav svijet ona mora pokazati spremnost i odlučnost da svoju civilizaciju i način života brani. Bez obzira na moguću cijenu.
Postojanje bilo kakvog straha (usljed kojeg se javlja oklijevanje i nejedinstvo) ne samo da neće odvratiti potencijalnog agresora, već će ga dodatno ohrabriti. Jer, baš kako na to lijepo podsjeća mladež u militarizovanoj Rusiji, (a s tim valja i završiti tekst) - onaj koji se ne izbori sa vlastitim strahom izgubio je prije nego se sukob i dogodio.
No comments:
Post a Comment