Time break, pauza, predah...

Ovih dana navršava se mjesec od ruske agresije na Ukrajinu....Romantična (ili romantizirana) revolucija ukrajinskog naroda koja je svojim plemenitim ciljem, žrtvama i stradanjem, sve do tog 28.02., mamila, pažnju, poštovanje i naklonost uređenog i civilizovanog svijeta, već je gotovo zaboravljena.

Preko 100 ljudi stradalo je na ulicama Kijeva u pokušaju da se izrazi otpor i vide leđa jednom lopovskom i marionetskom režimu koji, osim što je bestijalno opljačkao zemlju, nije prezao ni pucati i ubijati vlastite građane...Gnijev naroda je, nakon 4 mjeseca prkosa i sa finišom koji je nalikovao građanskom ratu, na koncu tom narodu donio satisfakciju pobjede nad aparatom omraženog predsjednika, te određeno osjećanje olakšanja. Svijet je tih dana s nevjericom posmatrao disciplinovanost demonstranata i njihovu svijest da se imovina državnih institucija (državna imovina), u ime bilo kakvog opravdanog nezadovoljstva ili nekog drugog cilja, ne smije pljačkati i uništavati. (Samo)organizovanost naroda koji je otjerao stari režim (bila ona stvarna ili ne) zasigurno će služiti mnogima u budućnosti kao nadahnuće kako (iz)vršiti pritisak na vlast koja se okrene direktno nasuprot volji i interesima vlastitog naroda...Sve u vezi s Majdanom (kao simbolom ove revolucije) toliko je inspirisalo i zbunilo moderni materijalistički i konzumeristički Svijet, da se s naprasno s odavno neviđenom živošću pripremala pozornica za predstavljanje "heroja iz ulice" i njihovog herojskog čina. Novinari, političari, umjetnici,..svi su se oni Ukrajinu pripremali inaugurisati za novi i najsvježiji simbol nepokornosti (malog) čovjeka i dokaz da ideal Slobode nije potrošena i prevaziđena potreba svojstvena samo ljudima minulih vremena...

A onda je sve najednom prekinuto...Krenulo i izvrnulo se naopako...Postalo dio nekih drugačijih kulisa. Nakon agresije svog susjeda Rusije (ko zna koje po redu u njenoj istoriji), Ukrajina doživljava da je ponovo hvata za grlo, ponovo bude davljena i sakaćena. Svijet kojem se obraća za pomoć i sam se budi zbunjen i zaprepašten demonstriranom drskošću ruskog rukovodstva. Ruski autokrata na njegovom čelu (od koga se dugo pokušavao napraviti partner), zajedno sa svojim saradnicima, direktno je ugrozio interese uređenog Svijeta i njegovu stabilnost. Prozvan je i osporen sam temelj aktuelnog svjetskog poretka, negirano pravo i međunarodna pozitivna pravna načela, direktno ugrožen sistem globalne ekonomije, te posredno, ali snažno, narušen osjećaj kolektivne i partikularne bezbjednosti. Prije svega tog uređenog Svijeta, ali i Svijeta u cjelini. Umjesto da postane simbol kojim će se Svijet nadahnuti, Ukrajina najednom sve više postaje simbol za Pandorinu kutiju, teret i glavobolju svima koji su direktno ili posredno uključeni ili pogođeni. Postaje sinonim za tragediju. 

AR Krim (teritorija veličine tačno dvije Crne Gore) već mjeseca dana živi odmetnuta i anektirana od strane Rusije... Kako je i ukrajinska revolucija (koja je obilježila februar) polako potisnuta u drugi plan i nekako pala u zaborav, tako se i pitanje okupacije Krima polako izmješta iz fokusa pažnje javnosti i već tretira kao "svršen čin".

Nova Vlada u Kijevu ga je, svjesna da ga nije u stanju braniti, a u pokušaju da konsoliduje preostalih 91% ukrajinske teritorije, prosto poput guštera u strahu za vlastiti život, podjednako posvećeno kao i agresor, otkinula "rep" od ostatka države i njegovu sudbinu prepustila da u nekoj daljoj budućnosti uređuju i utvrđuju drugi.

Stvarni okviri "ukrajinske krize"

Ukrajinska drama još od agresije nije samo ukrajinska. To je već duže od mjesec mnogo više i prije svega - drama čovječanstva čije posljedice u ovom momentu niko nije u stanju da predvidi. Da je ovo (samo) ukrajinska drama, onda bi mogli reći da je prije par dana završena 7-odnevna turneja američkog predsjednika Evropi, bila ujedno i kraj prvog čina te drame. No, kako je pozornica ove drame višestruko veća od teritorije Ukrajine, bilo bi pretenciozno (pa tvdim i pogrešno) tvrditi da je ovo kraj prvog čina.

Povratak američkog predsjednika u SAD, nakon posjeta i čitavog niza sastanaka koji su trebali utvrditi jedinstvo uređenog Svijeta oko zajedničkih ideala i interesa (ali i promovisati američko liderstvo), ostavili su Svijet u utisku da je američki predsjednik uglavnom uspio u svojoj misiji. Uglavnom, ali ne i u potpunosti.

Jedinstvo saveznika je svakako nesporno utvrđeno i mnogo čvršće nego što su mnogi (uključujući i ruskog predsjednika) to očekivali. Tome u prilog najbolje svjedoči i jučerašnja odluka NATO saveznika da prekinu sve oblike saradnje sa Rusijom. Za one sporije: Rusija više neće biti tretirana kao partner, već kao suparnik, pa i potencijalni neprijatelj broj 1.

Posljedica toga je to da će broj "mostova" prema Rusiji (svih oblika i vrsta) biti dramatično reduciran u budućnosti, a saveznici su se (očigledno) složili da će ih, iz preventivnih razloga, rušiti vlastitim rukama. No, ono što je ključno - ne i u isto vrijeme i ne suprotno svojim interesima u datom trenutku.

Klubovi unutar zapadnog Svijeta 

Dakle, sada se jasno uočava da u uređenom Zapadnom Svijetu postoji Anglo-američka orbita (na čelu sa SAD i UK, a tu su moćni saveznici poput Kanade, Australije, Japana..), ali da postoji i njemačka orbita (sa naravno Njemačkom u njenom centru). Nijesu sve zemlje uređenog svijeta svrstane u jedan od ova dva kluba (mnoge laviraju i predstavljaju sponu među saveznicima), no da ove orbite postoje i sve više dobijaju na značaju, nemoguće je više ignorisati.

Interesantno je (mada ne treba insistirati na tome i izvlačiti neumjesna poređenja), no njemačku orbitu čine (ili joj inkliniraju) sve one zemlje koje su i tokom WWII bile u klubu njenih saveznika i simpatizera.

Razloge za ova okupljanja ovih zemalja oko Njemačke kao lidera svakako ne treba tražiti u emocijama, već prije svega (ako ne i isključivo) u interesima koje zajednički dijele ili su im (manje više) podjednako ugroženi.

Nije nikakvo otkriće da stepen razmjene sa Rusijom i energetske zavisnosti od nje, a koji imaju ove zemlje oko Njemačke, daleko nadilazi razmjenu i energetsku zavisnost zemalja Anglo-američkog bloka.

Taktika "dobar i loš policajac"?

Stoga, nekako se pomalja pitanje - Da li je njemačko nastojanje da pokaže više strpljenja sa ruskim predsjednikom i ponašanjem Rusije (a čemu je prethodilo dosta kontroverzno obraćanje njemačkog saveznika, mađarskog premijera Orbana) stvar dogovorena sa saveznicima Njemačke u Anglo-američkom bloku ili predstavlja njeno soliranje?..

Vjerovatnije je da je posrijedi ovo prvo.. Za sada je ovaj "time break" svima dobrodošao. Svima treba pauza da rekapituliraju dosad izdešavano, sagledaju novonastalu situaciju, procijene gubitke i pregrupišu snage. Ne treba zaboraviti da je i Rusija, iako je čitavu ovu avanturu vjerovatno imala kao moguć scenario, bila zatečena brzinom događaja u Ukrajini i u čitavu stvar uključila se bez ozbiljnije pripreme. Posebno one ekonomske i medijske, kojom bi amortizovala štete koje je pretrpjela. Bilo one na vlastitu privredu, bile one u javnom mnjenju Svijeta.

Putinu nasušno treba nešto čime bi skinuo sa sebe stigmu raširenih, a zastrašujućih paralela sa Hitlerom. Parelala koje više ne pravi samo javnost po Svijetu, već i najviši funkcioneri zapadnih administracija poput njemačkog ministra Šojblea. On se pozicionirao kao odlučan političar koji zna šta hoće, no etiketa ludaka i monstruma mu ne treba. Zato želi sebe predstaviti "čovjekom mira i dijaloga"...Paradoksalno, ali to je i Hitler činio 1936. i 1938, ali i u nekoliko navrata kasnije, samo je taj dio njegove biografije uglavnom zaboravljen ili nepoznat većini laika.

Dakle, da rezimiramo: 

Vrlo je vjerovatno (po meni i najvjerovatnije) da ono što vidimo danas predstavlja nastojanje zapadnih saveznika da, igrajući igru "dobar i loš policajac" zapravo dobiju na vremenu i "uspore" događaje. Već je svima jasno (osim nažalost velikom dijelu globalne javnosti) da je Pandorina kutija otvorena i da povratka nazad nema, niti može biti.

Naivni i nepopravljivo optimistični će dozvoliti sebi da ih zavede informacija o povlačenju nekoliko bataljona ruske vojske sa ukrajinske granice. No, oni trezveniji neće izgubiti dodir sa realnošću i zaboraviti da Rusi gledaju na rijeku Dnjestar. Jugoistočna Ukrajina (sva i bez izuzetka) glavna je nagrada i samo s njenim prisajedinjenjem ruski šou dobija smisao. Stoga, suludo je očekivati da će (sad kad se u to već krenulo) oni od toga odustati. Neće. Komadanje Ukrajine za njih je jedina moguća opcija. To komadanje će izvršiti uz blagoslov ili protivljenje uređenih zemalja i/ili ćitavog Svijeta. Ako je moguće ovo prvo "Ok then"...A ako ne, njima entuzijazma da dovedu plan do kraja neće ponestati.

Zanemariti agresiju, ignorisati aneksiju Krima i pristati na federalizaciju?

Šta znači opcija "uz blagoslov svijeta"? Ukoliko zapadni saveznici (usljed ovih ili onih razloga, u svijetlu ovih ili onih događanja na terenu, spontanih ili vještački izazvanih) ikada pristanu na federalizaciju Ukrajine, biće to kraj te države. Šta god od nje da se po tom modelu učini, Rusija će de facto biti stanar kompletnog sjevera crnomorskog regiona. Tek tehnički ostaje da se uredi i dan kada će to postati i de iure.

Zašto onda pauza sad? Naravno, obostrani interes je i na strani saveznika u njemačkoj orbiti i podjednako same Rusije, da se opadanje stepena međusobne ekonomske zavisnosti (čitaj: presijecanje veza) obavi u kontrolisanom procesu, u kom bi klijente za svoje usluge pronašli i utvrdili na drugim mjestima, tj., štetu usljed opadanja trgovinske i dr. razmjene što više ublažili.

Uostalom, koliko god zvučalo suludo - potrebno je pripremiti javno mnjenje u obije hemisfere na novu eru čovječanstva. Eru koja upravo počinje.

Pred nama i našim očima utvrđuju se temelji tog novog Svijeta. Taj novi Svijet već u svom startu nasušno treba nova pravila igre oko kojih će se utvrditi minimum konsenzusa. Učešće u kreiranju tih pravila, bez sumnje, uzeće i drugi veliki globalni igrači, iako bi se na prvi pogled moglo pomisliti da ih se ova kriza malo ili nimalo ne dotiče.

Moć i nemoć ukrajinske Vlade (Taoci stvarnosti)

Za to vrijeme ukrajinski narod dobijaće pomoć koja mu je obećana. No, veliko je pitanje zašta će objektivno taj novac i ta pomoć moći biti korišteni. O sanaciji ekonomskog ambijenta, ozdravljenju i oživljavanu privrede nema govora ukoliko se ne ukloni zastrašujuća bezbjednosna prijetnja od potencijalnog oružanog sukoba (koji se može dogoditi svaki čas) i njim izazvanih razaranja privrednih i prirodnih potencijala ukrajinske države. Bez dogovora sa Rusijom (čitaj: kapitulacije i komadanja države i odricanja od čitavih prostranstava) nova Vlada Ukrajine (ili bilo koja druga) nemoćna je uraditi bilo šta po tom pitanju. No, čak i kad bi pristali na dogovor (kapitulaciju) prisutnost tako snažnog i nepouzdanog susjeda nije nikakva garancija da njegovi apetiti neće narasti u budućnosti, tj., da bi ucjenama i komadanju ikada došao kraj. Stoga je nova Vlada Ukrajine pred tragičnim izborom - da li zemlju povesti u dugu agoniju rastakanja, komadanja i mrcvarenja vlastite države i naroda kojem bi je agresor-pokrovitelj izložio, a sve u ime neke "bolje budućnosti" s mršavim izgledima da se ta "bolja budućnost" ikada dočeka i mnogo realnijim scenariom da se sukob zapravo samo odložio, ili povesti državu i narod u otpor agresoru, svjesni da to podrazumijeva i stradanja kakva ukrajinski narod nije doživio u cjelokupnoj svojoj istoriji. Stradanja i razaranja koja bi trajno izmijenila ukrajinsko društvo i bila vječni ožiljak na njegovom licu. 

Pred težu dilemu i veće iskušenje od onog koji stoji danas pred ukrajinskim rukovodstvom i narodom, niko (nijedno rukovodstvo i nijedan narod) nije bio postavljen nikada u svojoj istoriji.

Kosovo i Krim se ne mogu upoređivati

Portal Analitika: 1. April 2014

Kada bude došlo do raealnog razumijevanja šta se zapravo dešava u Ukrajini i u vezi sa Krimom, veoma će brzo sazresti i realna ocjena o tome kako moraju reagovati države kada se radi o ugrožavanju teritorijalnog integriteta drugih država. Mislim da razvoj situacije pozitivno uticati i na razumijevanje uloge i značaja onogo što donosi članstvo u NATO unutar Crne Gore, kaže Kacin.

Potpredsjednik Delegacije Evropskog parlamenta sa saradnju sa zemljama Jugoistočne Evrope i sa Ukrajinom, Jelko Kacin ocijenio je u telefonskom razgovoru za Portal Analitika da se slučajevi Krima i Kosova ne mogu upoređivati. Ipak, Kacin je  politiku ruskog predsjednika Vladimira Putina prema Ukrajini uporedio sa politikom Slobodana Miloševića prilikom krvavog raspada bivše Jugoslavije navodeći da su ambicije Rusje daleko veće od aneksije Krima.

- Milošević je stvarao paradržave Republiku Srpsku i Republiku Srpsku Krajinu kako bi ostvario svoj naum: Svi Srbi u jednoj državi, odnosno svi Srbi u nekoj većoj Srbiji. Po tom sličnom modelu, Putin pokušava povećati rusku teritoriju , kazao je Kacin za Portal Analitika.

Slovenački poslanik u Evropskom parlamentu je pozdravio zvaničan stav Crne Gore o ukrajinskoj krizi.

- Što se tiče odnosa prema Ukrajini, nadamo se da će i Srbija razumjeti u čemu je riječ te da će i ona zauzeti stav koji blizak stavu Evropske unije. Crna Gora je to već učinila, rekao je Kacin koji, kao član delegacije Evropskog parlamenta, boravi u Kijevu i posreduje u razgovorima između vlasti i opozicije.

ANALITIKA:  Kakva je trenutna situacija u Kijevu?

KACIN: Situacija u Kijevu je veoma teška, napeta i - prije svega - nepredvidiva. Ono što je najgore jeste da, bez na to što se zemlja nalazi u teškom položaju, dijalog između vlasti i opozicije jednostavno ne postoji. Imamo samo vrištanje, međusobne optužbe tipa ko je veća banda i ko je više pokrao državu. Ukrajinska ekonomija je u međuvremenu blizu bankrota i jednostavno se brzo moraju donositi protivkrizne mjere. Jako sam razočaran jer nema političke atmosfere koja bi smirila situaciju.

ANALITIKA: Kakva je situacija na ukrajinskoj granici prema Rusiji, da li ima kakvog popuštanja napetosti nakon prve runde sastanka Džona Kerija i Sergeja Lavrova?

KACIN: Ruska strana i dalje gomila svoju vojsku i naoružanje na ukrajinskim granicama. I to svakako nije dobro. Mislim da se u dijelu međunarodne zajednice nerealno sagledava opasnost sljedećeg koraka Rusije i čak na izvjestan način i potcjenjuje ta opasnost.

Sitauacija na terenu je takva da treba biti realan i očekivati dalje zaoštravanje odnosa između Ruske federacije i Ukrajine. Osim toga, rusko stanovništvo u Ukrajini je pod velikim pritiskom i dosta izmanipulisano.

ANALITIKA: U kojoj mjeri Evropska unija pa i NATO mogu pomoći Ukrajini?

KACIN: Zvanična Ukrajina se nada da bi problem mogao da riješi NATO ali to jednostavno nije moguće. Bez jedinstvenosti unutar zemlje, bez državničkog stava - kako vlasti tako i opozicije - teritorijalni integritet Ukrajine je i dalje, nakon Krima, veoma ugrožen.

ANALITIKA: Aneksija Krima od strane Rusije i pozivanje predsjednika Rusije Vladimira Putina na kosovski slučaj otvorilo je diskusiju u javnosti u regionu o povezanosti ta dva pitanja. Da li se ta dva slučaja mogu upoređivati jer je čak i američki predsjednik Obama dao, istina, nespretnu interpretaciju načina na koji se Kosovo osamostalilo?

KACIN: Kosovo i Krim se ne mogu upoređivati u bilo kojim situacijama i na bilo koji način. Prije svega, ambicije Rusije su daleko veće od same aneksije Krima. Krim je poluostrvo koje je potpuno zavisno od ostatka teritorije odnosno kontinenta. Kako snabdijevanjem vodom, strujom tako i svim ostalim energentima i namirnicama. Za svakog normalnog jasno je da je Krim samo prvi korak od onoga što Putin želi da napravi kako bi ugrozio teritorijalni integritet Ukrajine.

Znači, slučaj Kosova i Krima se ne mogu upoređivati na bilo koji način. Kao prvo, dosadašnja autonomija Krima u okvirima Ukrajine nije bila ugrožena na bilo koji način.

U slučaju Kosova, Srbija je bila ta koja je oduzela autonomiju Prištine što je u krajnjem možda i dovelo do raspada Jugoslavije. Ima, međutim, drugih paralela koje treba potencirati.

ANALITIKA: Na što konkretno mislite?

KACIN: Milošević je stvarao paradržave Republiku Srpsku i Republiku Srpsku Krajinu kako bi ostvario svoj naum: Svi Srbi u jednoj državi, odnosno svi Srbi u nekoj većoj Srbiji. Po tom sličnom pravilu Putin pokušava povećati rusku teritoriju. I sve to radi zbog dominacije ali i zbog velikih poteškoća koje ima u Sibiru. Tamo je sve više i više imigranata iz Kine i nacionalna struktura stanovništva se drastično mijenja.

ANALITIKA: Da se vratimo na situaciju u Crnoj Gori . Da li su usvajanje izbornog zakonodavstva glasovima prije svega DPS-a i DF-a dobar signal za napredak države ka EU?

KACIN: Ne radi se tu toliko o Evropskoj uniji koliko je to dobar signal za građane Crne Gore. To je signal da Crna Gora sazrijeva i da demokratija traži odgovornost kako vlasti tako i opozicije. To donosi neke nove izazove posebno za sve one koji su pokušali da izigraju i jedne i druge.

ANALITIKA: Mnogo se govorilo i o slobodi medija u Crnoj Gori. O tom pitanju je bilo riječi i na zajedničkom sastanku crnogorskih i evropskih parlamentaraca. Da li su rasvjetljavanje slučaja napada na novinarku Dana kao i hapšenja za bombaški napad na redakciju Vijesti dobar signal da se dešavaju pozitivni pomaci?

KACIN: Napadi na medije i generalno sloboda medija su teme svih sastanaka. Sad sam i član delegacije Evropskog parlamenta koja se bavi Ukrajinom i tamo je to tema. Bez slobode medija sa jedne i bez profesionalnih medija sa druge strane jednostavno nema demokratije. Namjerno i potenciram i jedno i drugo.

ANALITIKA: Crna Gora je prema krizi u Ukrajini i aneksiji Krima zauzela isti stav kao i EU navodeći da je u pitanju otvoreno kršenje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Ukrajine kao i agresija ruskih oružanih snaga. Da li očekujete takav stav i od Srbije odnosno budućeg premijrera Vučića?

KACIN: Što se tiče odnosa prema Ukrajini, nadamo se da će Srbija razumjeti u čemu je riječ i da će i ona zauzeti stav koji blizak stavu Evropske unije. Crna Gora je to već učinila.

Kada bude došlo do raealnog razumijevanja šta se zapravo dešava u Ukrajini i u vezi sa Krimom veoma će brzo sazresti i realna ocjena o tome kako moraju reagovati države kada se radi o ugrožavanju teritorijalnog integriteta drugih država. Mislim da razvoj situacije pozitivno uticati i na razumijevanje uloge i značaja onogo što donosi članstvo u NATO unutar Crne Gore.

Nenad ZEČEVIĆ

NATO plans more support for east Europeans worried by Crimea

Reuters: 1. April 2014

BY ADRIAN CROFT

A T-72B Russian tank manouvers shortly after Russian tanks arrived at a train station in the Crimean settlement of Gvardeiskoye near the Crimean city of Simferopol March 31, 2014.

CREDIT: REUTERS/YANNIS BEHRAKIS

(Reuters) - NATO will decide new steps on Tuesday to reinforce eastern European countries worried by Russia's annexation of Crimea, and on how to bolster Ukraine's armed forces.

Diplomats said NATO foreign ministers will look at options ranging from stepped-up military exercises and sending more forces to eastern members states, to the permanent basing of alliance forces there - a step Moscow would view as provocative.

Ministers from the 28 alliance members are meeting in Brussels for the first time since Russia's military occupation and annexation of Ukraine's Crimea region caused the worst East-West crisis since the Cold War.

While the United States and its allies have made clear they will not intervene militarily in Ukraine, which does not belong to NATO, they have scrambled to reassure anxious NATO members in eastern Europe, particularly ex-Soviet republics in the Baltics, that they are sheltered by the alliance's security umbrella.

The United States has increased the number of U.S. aircraft in regular NATO air patrols over the Baltic States and beefed up a previously planned training exercise with the Polish air force.

U.S. Ambassador to NATO Douglas Lute said the ministers, including Secretary of State John Kerry, would discuss further measures to reassure the eastern European allies.

"They will talk about ... what more can be done to amplify the measures that have been taken already and to sustain them over time so that these measures are not simply short-term gestures," Lute told a news conference.

Since 1999, when it began admitting former members of the Soviet-led Warsaw Pact, NATO has had a self-imposed restriction on permanently basing alliance forces in eastern Europe. However, Poland and Romania have agreed to host parts of the U.S. anti-ballistic missile shield and NATO air forces take turns to provide air cover over the Baltic states.

A senior NATO diplomat said the Crimean crisis would probably lead to the issue of permanent bases being discussed. "I think that these are the sorts of things that ministers are likely to talk about in the next couple of days," he said.

The ministers' meeting continues on Wednesday, although it is due to discuss Afghanistan then.

FLAUNTING RUSSIA'S GRIP

Prime Minister Dmitry Medvedev flaunted Russia's grip on Crimea by flying to the region and holding a government meeting there on Monday. But in a gesture that could ease tension, Moscow said it had pulled some troops back from near Ukraine's eastern border.

Ben Rhodes, White House deputy national security adviser, told reporters last week that the United States would increase temporary deployments of ground and naval forces to NATO allies in eastern Europe. "We expect other European partners to step up and join us in doing so," he said.

U.S. forces in Europe have fallen from just over 300,000 in the final years of the Cold War to about 100,000 in 2005. The number is estimated at about 80,000 in 2014, including 14,000 civilians, according to the U.S. military's European Command.

Many European allies have slashed military spending in response to the financial crisis and the United States also recently unveiled cuts. Washington is pressing European allies to reverse the cuts, but is likely to face an uphill struggle.

Ministers will review NATO's cooperation with Russia, but it was unclear if they would announce further steps on Tuesday.

NATO announced soon after the Crimean crisis broke that it would no longer hold lower-level meetings with Russian counterparts and would suspend planning for a joint mission linked to Syrian chemical weapons.

NATO and Russian ambassadors could continue to meet but "other forms of practical cooperation, military cooperation are likely to be in the deep freeze for the time being," one senior diplomatic source said.

At a meeting with Ukrainian Foreign Minister Andriy Deshchytsia, the NATO ministers are also expected to offer help to make Ukraine's armed forces more efficient.

Ukraine has sent NATO "a huge list of equipment requests" which had been forwarded to individual allies for them to decide on what they could do, a senior NATO official said.

Ministers are expected to agree to step up cooperation with Ukraine's armed forces, which already includes training officers, holding joint exercises and promoting reforms.

Diplomats said they expected no discussion this week on whether the Crimean crisis would put Georgian and Ukrainian membership of NATO back on the agenda. Possible future expansion of NATO will be discussed at another meeting in June.

A divided NATO reached a compromise at a 2008 summit, declaring that the former Soviet republics of Georgia and Ukraine would one day join the alliance, but without setting them on an immediate path to membership.

Georgia's membership prospects were put on ice after it fought a war with Russia later that year while Ukraine's former pro-Russian President Viktor Yanukovich, ousted in February, ditched the goal of joining NATO in 2010.

(Additional reporting by Jeff Mason, Steve Holland and Phil Stewart in Washington; editing by David Stamp)

7 parts of Russia that other countries could call theirs

Global Post: 1. April 2014

The rise and fall of empires, two World Wars and the collapse of the Soviet Union mean the map of Europe has been redrawn more times than Russian President Vladimir Putin has posed shirtless. And anyone who claims they owned anywhere first would, if they were being entirely honest, probably have to admit that someone else got there before them.

That was Putin’s logic for the Russian annexation of Crimea. It used to be ours. Therefore it always was, therefore it still is.

Well, by the same token, several other countries could take bites out of Russia. The world’s largest country didn’t start off that way. Just like every other empire, it invaded, conquered, negotiated and seized the lands it now calls its own.

Some of those lands are fiercely disputed to this day, some are the subjects of uneasy settlements, and some have long ago been relinquished to Russia’s unchallenged control. But here’s a list of the most important Russian territories that other countries could, if they chose, try to claim back. 

1. The Kuril Islands: Claimed by Japan

Dmitry Medvedev visits Kunashir, one of the Kuril Islands, on November 1, 2010

The Kuril Islands lie like stepping stones between northern Japan and southeast Russia — but far from linking the two countries, they divide them. Around a century and a half ago, Japan and Russia signed a treaty establishing Japanese ownership of the four southernmost islands, and Russian ownership of everything further north. But after World War II, Russia claimed the entire island chain and deported its southern residents to Japan. Tokyo has never relinquished its claim to these four islands, which it calls the Northern Territories, nor has Moscow ever agreed to hand them back. The two governments have held sporadic negotiations over the issue for more than 60 years, as yet with no result. So thorny is the question, in fact, that Japan and Russia have not yet signed a peace treaty putting a formal end to World War II.

2. Bolshoi Ussuriysky Island: Formerly China

Confluence of the rivers Amur (right) and Ussuri (left), where Bolshoy Ussuriysky Island lies

Russia owns only half of this island in a river between northeast China and eastern Siberia, having surrendered the other half to China in 2008 as part of an agreement signed four years earlier. Prior to that accord, Russia claimed not only the full island — known to the Chinese as Heixiazi — but an adjacent one, Tarabarov or Yinong Island, as well as a handful of islets. The Soviet Union occupied them in 1929, a move that China challenged as illegal and, from the 1960s onward, demanded be rectified. Russian and Chinese officials congratulated themselveson reaching a compromise, though of course there were grumblings from nationalists on either side of the newly revised border.

3. Sixty-Four Villages East of the River: Formerly China

Dmitry Medvedev on the Amur river opposite Blagoveshchensk, on July 3, 2010. 

This poetically named area, sometimes referred to as the Trans-Zeya, suffered atrocities because of the Russian Empire’s determination to control it. Located on the east bank of the Zeya River, opposite the Russian city of Blagoveshchensk, the strategic spot was originally part of China. Under threat of war, the Qing Empire ceded the surrounding territory to Russia in 1858, but the Sixty-Four Villages remained an enclave under China’s protection for more than 40 years — until Chinese nationalists began an uprising against foreign powers. When rebels targeted Russian ships in the area, Russian forces drove villagers into the river en masse, drowning thousands. The district has been under Russia’s authority ever since. And though Beijing accepted the change of hands, the Republic of China in Taiwan has never recognized it. To this day, certain maps produced in Taiwan continue to show the area as Chinese territory.

4. Pytalovsky District: Formerly Latvia

A woman protests in Riga against a Latvia-Russia border treaty: "Abrene (today Russia Pytalovo) is part of my fatherland

Latvia, for centuries occupied by anyone and everyone in continental Europe, had a tough timedrawing up its borders when it finally established its independence in the early 1920s. When it did, several Russians were left on the Latvian side of the eastern border and vice versa. When the Soviet Union annexed Latvia during World War II, it used these demographics to justify transferring some 400 square miles of what was then part of Latvia’s Abrene district to the Russian Soviet Federated Socialist Republic, on the grounds that its population was mainly Russian. Russia refused all requests to give it back, even after Latvia’s independence from the Soviet Union, and the territory is now part of Russia’s Pytalovsky district. Despite decades of resentment, Latvia recognized the revised border in a treaty signed in 2007.

5. Ivangorod: Formerly Estonia

Narva, Estonia, to the left; Ivangorod, Russia, to the right.

In 1945, the city of Ivangorod was separated from its twin — the Estonian city of Narva, which lies facing it on the opposite bank of the River Narva. Once effectively one and the same administrative region in independent Estonia, the two cities are linked now by a bridge that you need a visa to cross. When the Soviet Union took Estonia in World War II, it set the Narva River as the border between the Estonian and Russian Soviet republics and there the boundary has remained — dividing the sister cities — ever since. Estonia pushed for the restoration of its pre-1945 borders long after it left the USSR — as indeed did the residents of Ivangorod, who in 2010 petitioned to rejoin their better-off Estonian neighbor. The dispute was settled (on paper, at least) just last month, when Moscow and Tallinn eventually signed a border treaty that keeps Ivangorod Russian. 

6. Karelia: Formerly Finland

Vyborg, formerly Viipuri

Russia always knew that Finnish territory, adjoining its northwest corner, would be a useful thing to have. The Russian Empire conquered it and kept it as an autonomous but friendly buffer state. By the time World War II started, Finland had achieved independence — but the Soviet Union wanted its buffer zone once more. Specifically, it demanded southern Finnish border lands that lay opposite the key city of Leningrad. Finland refused. The Soviets invaded in the winter of 1939; the Finns fought back; after three months of war and hundreds of thousands of deaths, Finland agreed to cede around 10 percent of its total territory. Most of it was in the southeast province of Karjala, or Karelia, and with it Finland’s second biggest city, Viipuri (or as the Russians renamed it, Vyborg). With assistance from the Nazis, Finland briefly recaptured its lost lands, but from 1944 onwards the Soviet Union regained control. Since then Finland seems to have abandoned its hopes of getting the territory back, though activist groups — and the occasional politician — still lobby for Karelia’s return.

7. Kaliningrad: Formerly East Prussia (Germany)

The Gothic cathedral in Kaliningrad

Kaliningrad is Russia’s oddest outpost, unconnected to the rest of the country by land or anything but recent history. Perched on the coast of the Baltic Sea between modern-day Lithuania and Poland, it was for centuries a German-speaking port called Königsberg, inhabited at various times by such giants of German culture as Immanuel Kant, E.T.A. Hoffmann and Hannah Arendt. It took just days for Allied bombers to devastate it during World War II. Soviet troops captured what remained of Königsberg in 1945 and post-war agreements made the city and its environs a part of the Soviet Union. The Soviets promptly expelled any remaining German residents, replaced them with Russian-speaking immigrants and changed the city’s name to Kaliningrad, in honor of Soviet leader Mikhail Kalinin. And Russian it has remained,ever more isolated since the USSR collapsed and both of its neighbors joined the EU. In recent years, parts of the city’s pre-Russian architecture have been rebuilt, German visitors have returned and every so often a rumor surfaces that Germany might seek to regain its lost city in exchange for writing off Russian debt. But to date, Kaliningrad remains an island of Russia in a sea of Europe.

Experts on Ukraine still getting it wrong

World Affairs: 31. March 2014Alexander J. Motyl:

When the West’s leading experts get elementary facts about Ukraine wrong, blithely encourage Russian expansionism, or make illogical arguments, I worry. As should everybody. After all, these are presumably the people influencing or making policy in the United States and Europe.

The latest two examples are Jacques Attali, the founding president of the European Bank for Reconstruction and Development, and Ian Bremmer, president of the New York–based consultancy, Eurasia Group.

Attali’s views on Crimea, Ukraine, and Russia are alarming, indeed, irresponsibly so. Bremmer’s rest on definitional ambiguity and faulty logic.

Here’s Attali’s interpretation of what just transpired in Crimea:
 “a majority vote from a Russian-speaking province, part of Russia for centuries, attached in 1954 to another province of the Soviet Union on the whim of the secretary general of the Communist Party at the time, Nikita Khrushchev.”

No word of the Russian invasion, of the gangsters running Crimea, of the Crimean Tatars inhabiting the Crimea “for centuries” before Russia grabbed it in 1783, of the 1944 ethnic cleansing and genocide of the Tatars, of the bogus referendum conducted recently in the shadow of tanks, of the public opinion survey showing that only 41 percent of Crimeans supported unification with Russia, of the mass settlement in Crimea of Russian veterans after the expulsion of the Tatars. And the bit about Khrushchev’s whim is too precious. Doesn’t Attali know that the USSR was always run on the whims of its leaders? 

Then there’s this:

"Crimea and Russia chose to use the chaos born of the arrival in Kiev of a strongly anti-Russian government to reunite. Why does it bother us? Why should the Crimean population be denied the will to choose their destiny against the view of the country of which they are a member? After all, aren’t we preparing to allow the Scots to vote on exactly the same issue in Great Britain? Don’t the Catalans intend to do likewise in Spain? … And what will happen if Moldova, Belarus, or the Russian-speaking part of Kazakhstan ask to become attached to Russia? We will interfere? On what grounds? … What about Czechoslovakia splitting up into the Czech Republic and Slovakia?"

Does Attali really believe that referenda in Scotland, Catalonia, and Quebec, and the break-up of Czechoslovakia, are in any way comparable—procedurally—to Russia’s military occupation of Crimea and the subsequent bogus referendum? Does he really believe that the government in Kyiv is “strongly anti-Russian”? Heaven help us all, if he does.

But Attali’s rhetorical questions—“And what will happen if Moldova, Belarus, or the Russian-speaking part of Kazakhstan ask to become attached to Russia? We will interfere?”—are nothing less than an invitation to Putin to invade these territories. By the way, what if Russian-speaking Nice, Berlin’s Charlottenburg, or the high-end parts of London ask “to become attached”?

Attali appears to be blithely unaware of the consequences of such land grabs. Ukrainians, Moldovans, Belarusians, and Kazakhs will resist. There will be war in much of Eurasia, along with tens of thousands of casualties and hundreds of thousands of refugees. And every country on Russia’s borders will promptly engage in a military buildup. “What do we have to fear from Crimea returning to Russia?” Attali asks. “That Russia calls the Russian-speaking part of the Baltic states part of Russia and thus a prime target for annexation?



Come on! These countries are in the European Union and in NATO! Therefore, they have nothing to fear.” That “therefore” comes a bit too quickly to be reassuring. If Europe is willing to ignore a Russian attack on its neighbors and pursue Russia’s integration despite its aggressions, Estonians and Latvians would be fools to think Europe would sacrifice integration for the sake of two tiny countries.

Attali is dangerous; Bremmer is just wrong. His key premises are twofold: “Ukraine is far more important to Vladimir V. Putin than it is to America”; “Mr. Putin’s policy, including whether to seize more of Ukraine, will be informed overwhelmingly by national security interests, not near-term economics.”

Although he insists “the United States needs to see the Ukraine crisis from Russia’s viewpoint,” Bremmer doesn’t tell us what that viewpoint and what Russia’s national security interests vis-à-vis Ukraine are. Like every state, Russia is entitled to want a friendly government in Ukraine. Is it also entitled to invade Ukraine? That might be “Russia’s viewpoint,” but is Ukraine’s destruction a Russian national security interest or in any other way valid? How about committing genocide against the Crimean Tatars? Also a valid interest? See the problem. By leaving Russia’s national security interests undefined, while extolling its right to pursue them, Bremmer must, like Attali, justify any Russian policy—including war and genocide.

Bremmer also ignores the West’s national security interests. Surely it’s in the West’s interest not to have untrammeled imperialist expansion in Eurasia, to avoid a major land war on Europe’s eastern borders, and to maintain the post–World War II international order. Notice how Bremmer focuses only on the economic costs of sanctions:

… if Russia pushes farther into Ukraine, America’s attempt at tougher Iran-style sanctions, coordinated with allies, will ultimately fail. Indeed, if Mr. Putin pursues a broader military campaign, a similarly robust response from both America and Europe is unlikely. Russia’s energy exports, its commercial power and its sheer size make the costs of ignoring it prohibitively high for Europe.

But the West, like Russia, has both economic and national security interests (and some economic interests are also national security interests). Bremmer does logic a disservice by juxtaposing undefined Russian national security interests with narrowly defined Western economic interests.

Bremmer believes that “sharp rhetoric from the West could push Mr. Putin to be even more aggressive. That’s because he does not believe that the West would ever treat Russia like Iran and implement robust sanctions that would cut off vast areas of Russia’s economy from the West.”

Now, that just doesn’t make sense. If, as Bremmer argues, “Mr. Putin’s policy, including whether to seize more of Ukraine, will be informed overwhelmingly by national security interests,” then why should he buck the West? To annoy it? To demonstrate his toughness? But just what does that have to do with Russia’s national security interests—unless those encompass imperialism, war, and genocide? In which case, nothing can stop Putin and nothing can “push” him to “be even more aggressive.” He’ll just keep going until he’s stopped.